Opadanje smokvinog lišća

Danas je to kao popiti ledeno pivo pred prodavnicom sa komšijama, ali onda... Onda je bilo drugačije. Često nije bilo ni lako, još češće nije bilo ni moguće. Pravili smo taktiku, danima i noćima se dogovarali na klupama uz Dunav kako ćemo i šta ćemo, vrebali smo priliku kao pecaroš kontru. Nijednog trenutka nismo mogli biti u potpunosti opušteni, jer su uvijek odnekud mogli banuti ćaća, nastavnik ili nervozni komšija. A danas... Danas je sve drugačije.

Pitanja k’o Dunava

Na kioscima pored škole pazarili smo svakog dana da li sendvič, da li sok (SevenUp ili Mirinda), da li žvake (miss toga vremena bile su Šok žvake), a subotom i stripove. Svakog smo dana odvajali od skromnih džeparaca koliko je ko mogao da bismo se subotom nacrtali pred trafikom i pazarili novog Zagora, Teksa, Komandanta Marka. I tako smo jedne subote, dok smo čekali da se red pred kioskom istanji, u izlogu sa strane, ispod požutjele sportske štampe i pregorjelih kuvara, ugledali dva-tri magazina sa golim gospođicama.

Našem čudu nije bilo kraja. Šta je to? Da li se to jede? Nosi li se kući ili se troši pred trafikom? Kako se to dobija? Šta ima unutra? Pitanja k’o Dunava, a odgovora ni s glave. Kroz musavo staklo smo nekako raspetljali cijenu i odlučili da trampimo Zagora za Pohotnu Melisu. Brko iz trafike se slatko nasmijao dok nam je sa štrika u izlogu skidao ono na šta smo uperili prstom. “Srećan rad, momci”, rekao je zavjerenički, a jedan od nas je, čini mi se Davor, tutnuo kupljeno pod majicu i trk na tavan Lazine kuće.

U polumraku nikada dovršene kuće položili smo na improvizovani sto ono što smo dvadesetak minuta ranije kupili i blenuli. U vrhu je pisalo Pan erotika, detalji o publikaciji, a ispod tih fakata raširila se riđokosa gospođica koja je svijetu imala šta da ponudi. Mislim da smo tu naslovnicu i sve na njoj razgledali dobrih deset minuta, jer raspjevano golo žensko tijelo - i to kakvo tijelo! - nikada do tada nismo vidjeli. Znali smo da to postoji, znali smo da će nam se nekada i otkriti, ali ni sanjali nismo da će nam tako brzo stići u avliju.

Kada smo na golom tijelu riđokose boginje razgledali sve i jedan mladež, okrenuli smo sljedeću stranu. Ali, u pravu je Andrić: svaki se dram radosti dušom plaća. Nakon raskošne naslovne, uslijedile su stranice crno-bijelih priča bez ijedne jedine fotografije. Naslovi su obećavali, ali nama nije bilo do proze, nego do likovne umjetnosti. Ono što smo tražili našli smo tek na sredini časopisa; bila je to fotopriča na osam strana, u mršavoj boji, ali u boji. Bog dragi zna koliko smo ostali zagledani u te sličice. Zijevali smo u čudo neviđeno poput somova na pijesku dok je selo tragalo za nama.

Nakon šest mjeseci na tavanu Lazine kuće skupili smo lijepu kolekciju Pan erotike. Nosili smo primjerke kući, na Dunav, u vinograde, na vikendice. Čak smo i priče počeli da čitamo. Bila je to sirotinjska erotika, ali godine su bile ratne i ljubavi se u zube nije gledalo. Čekali smo da se na kiosku pored škole pojavi nešto novo, nešto drugačije i konačno smo dočekali tu ljepotu. Jedne je subote pored naše prve ljubavi osvanula i druga - Smokvin list. Bio je to magazin sa više fotopriča, na kvalitetnijem papiru i sa rasnijim ždrepcima i ždrebicama.

Našoj radosti nije bilo kraja. Nismo morali više da gledamo ožbukane zidove, poderane madrace, flekave posteljine. U Smokvinom listu je sve bilo kako treba - sobe u kojima su se mladi voljeli bile su čiste i uredne, kreveti od punog drveta bili su prekriveni finim plahtama, lak na noktima pohotnih dama nije bio iskrzan. Uživanje je bilo potpuno i dječački iskreno. Ja sam svoje primjerke krio u podrumu, među kvrgavim panjevima koje je ćaća odvojio na jednu gomilu za pušnicu i ispod kreveta u “maloj sobi”. Nadao sam se, vjerovatno uzalud, da niko nikada neće nabasati na moju “tajnu zalihu” koja je iz dana u dan rasla.

Teško je, ako je uopšte i moguće, objasniti ta davna subotnja uzbuđenja. Gatali smo ko će i na koji način biti na naslovnoj strani: plavuša? crnka? brineta? Jedna, dvije ili tri? Par ili dva para? Trojka? Povremeno smo, u dokolici, skicirali jedan drugome savršen broj Smokvinog lista: Duška bi na svakoj stranici čekale XXL grudi, Davor bi se predao samo platinastim nimfama, Velimir nije pristajao na obične, klasične zaplete... Dječacima se danas ti predjeli otvaraju kako pruže korak, a nama je do tih livada trebalo mašala i vremena i karaktera.

S nama je na tavanu Lazine kuće ponekad sjedio i trijebio smokvino lišće Dražen iz Mlinskog sokaka koji je bio tri-četiri godine stariji od nas. Jednog popodneva je nenadano došao i pred nas spustio magazin koji mu je iz Mađarske donio stric. Bio je to Gospodar prstenova u odnosu na naše crno-bijele i nijeme filmove. Formula 1 naspram naših polupokretnih ponija! Prva prava provala svijeta u naše selo. Doktorske studije na koje smo prebačeni iz osnovnoškolskih klupa!

Mađarski paket

I dan-danas pamtim “reportažu” kojom je časopis otvoren: plavokosi nadničar Pišta, razbacujući sijeno nevidljivoj stoci, nagore okrenutim vilama namami jedru Eržebet koja mu stidno priđe da bi se potom obnaženi pružili po sasušenoj travi, ona čudeći se njegovoj snazi, on diveći se njenoj mekoti. Pišta napravi “most” nad ljubom, potom je prisloni uz merdevine, dvije fotografije kasnije mađarski ljubavnici nađoše se na tavanu, potom se njena lijeva noga podiže na prečku praznog obora, uskoro ona osedla razjarenog pastuva, slike nisu pokazivale, ali mi smo znali da sijeno pršti na sve četiri strane svijeta, stajsko trunje koje podiže obnažena igra popada nam po očima, počesmo užurbano da trepćemo kao pijanci nakon dvanaeste čašice vjerujući da će nam se tako razbistriti vid.

“Trošili” smo mađarski paket iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, ostavljali smo i fudbal i pecaljke, jurili smo na tavan Lazine kuće i zorom i mrakom, zaboravljali smo užine i nedjeljne trpeze, Vitanovu baru i Ledine, kajsije i vinograde, sprudove i kamenjare, parili smo oči na mađarskom gulašu koji je neprestano ključao i čija nas je vrelina ošurila nanoseći nam plikove koji neće proći dok je Dunava i svijeta kojim se Dunav šeta.