Od čitanja do pisanja (ili kako je tekao moj život)
Davno, davno (ovu riječ često znam upotrijebiti oživljavajući sjećanja na djetinjstvo i mladost, mada mi se sve više čini pretencioznom, jer nije li sve ipak prohujalo brzo i nije li, a jeste, kratak ljudski vijek da bi mogao izdržati težinu i smisao pojma davno? Davno je bilo ono što je pod ruševinama hiljada i miliona godina, a naš ljudski vijek je kratka vremenska epizoda u kojoj gostujemo u ovom svijetu prolaznosti i promjena).
Pa ću onda reći ovako: kad bijah jako mlad i kad savladah slova, rečenice i njihova značenja, ja sam se zaljubio u knjige i priče. I tada je moja dječija duša živjela nekakav dvostruki život. S jedne strane bila je realnost, igre, gorki i slatki doživljaji, bili su dragi i manje dragi djeca, žene i ljudi. I bila je moja nezasitna radoznalost koja se u formi pitanja zašto, kako najviše znala Zlati popeti za vrat.
“Ma ne umaraj me više, dijete… Imam ja i drugog posla osim da tebi odgovaram.”
No, kada bih otvorio stranice knjige, pogotovo onih koje su me usrkale, tamo su me čekala krila mašte, događaji i junaci koji su me vodili svojim neobičnim, uzbudljivim stazama njihovih života. Kako bi ta moja opsjednutost znala potrajati do vremena kada djeca treba da idu spavati, javila bi se Zlata:
“Dokle tu misliš čitati? Vrijeme je da se ide spavati…”
Nije bilo odgovora.
“Imaš li ti kakve zadaće za sutra?”
Pitanja su stigla, ali se i odbila od ušiju.
Onda bi viknula: “Toniiii”!
“Molim, mama?”
“Čuješ li ti šta sam te pitala?”
“Šta?”, prenuo bih se na tren i pravio da nisam čuo.
“Jesi li napisao zadaću, jesi li se spremio za sutra za školu?”
“Ma jesam, mama”, nervozno bih pokušao odgovoriti kako ona želi.
“Pokaži”, insistirala bi Zlata.
“Ma, evo, samo da završim ovo, molim te, mamice…”
“Rekla sam ti: pokaži zadaću!”
Po tonu glasa znao sam da nema dalje diskusije. Valjalo je nešto smisliti, pokazati staru zadaću ili ipak poslušati: “Ma imamo samo ovo da prepišemo... sad ću ja.”
Knjiga bi za kratak čas bila odložena, a misli su još bile sa mojim junacima, Tarzanom u džungli, Vinetuom u preriji…
Kasnije, kada me počeo zanimati i realni svijet, pridružio sam se babi i mami u čitanju novina. S posebnim zanimanjem listao sam sarajevski Svijet, sedmični magazin u kojem ću i sam jednoga dana raditi.
Babo je već bio na vratima spreman da ide u nabavku, kako smo govorili, u Čaršiju.
“Mama, danas izlazi Svijet.”
“Stari”, obratila se onda ona zapovjednim glasom: “Nemoj zaboraviti kupiti Svijet.”
E, a u tom Svijetu nepoznati autori, kasnije ću neke od njih upoznati i dijeliti s njima redakcijski prostor, začarali su me svojim pisanjem. Upoznavali sa novim ljudima i njihovim sudbinama, nepoznatim gradovima i zemljama. Moja radoznalost dobila je novi mamac. Zvao se reportaža.
I tu negdje leži početak moje infekcije novinama i novinarstvom.
Pretpostavljajući da smo, a jesmo, ljudi slični i po radoznalosti, na početku svoje novinarske karijere odlučio sam da tragam, kopkam po i danas za mene velikoj misteriji – ljudskoj duši. Privlačile su me, neke više, neke manje, sve ljudske sudbine. Sve profesije, sve situacije u kojima se čovjek može zateći i u koje ga sudbina dovede.
I tako je, opet moram posegnuti za riječju davno, počelo moje putovanje po svijetu i sakupljanje priča: kao pčelica od cvijeta do cvijeta, tako sam i ja od sudbine do sudbine.
Nagledao se, naslušao, doživio, nešto pamtio, a nešto zaboravio.
Nošen vlastitim uzbuđenjima, strastima i željama, punio sam kofere uspomena, ne sluteći tada da ću jednog dana krenuti da ih prebirem, sortiram i uzimam kao građu za svoje priče.
I tako je, eto, krenulo. Bez velikih pretenzija, sa iskrenom i čistom željom da podijelim sa onima koji me čitaju iskustva iz mog života.
Knjige su ostavile trag u mom pisanju jer znam i sam posegnuti za fikcijom, za stvaranjem likova i situacija koje su plod moje mašte. Ali, novinarstvo kao ogledalo stvarnog života ipak je prevagnulo. Sa puno više ushićenja pa i zadovoljstva pišem o stvarnim junacima. Neki su živi, neki nisu, vrijeme je prošlo, prekriveno maglom zaborava, a meni, čini mi se, ponekad uspije oživiti to vrijeme…
Ne znam, ne vodim evidenciju koliko sam već priča napisao. Stotine, u svakom slučaju.
Ovu sam napisao tragajući za novim motivom, novim likovima.
A zanimljivo… ima ih, ima, kad krenem u potragu, još se znaju u rojevima pojaviti. Pa ne znam koga i čiju ću sudbinu staviti na papir.
I tako je to, eto, sa mojim pisanjem.
