Nežno mogersko kasalo

Priče kazuju da je Garsija Markes kupio kompletno treće izdanje romana “Pedro Paramo” Juana Rulfa da bi ga poklanjao prijateljima, uz uslov da se ponovo nađu i pričaju o njemu. S tom devizom sam godinama na raznim stranama kupovao Himenesovu andaluzijsku elegiju “Sivac i ja”. Kupovao je i poklanjao mnogima.

Prvi primjerak sam pronašao u kutiji u kojoj su se nalazile knjige koje su knjižarski dileri prodavali za dvije ili tri marke na Trgu Krajine. Bilo je tu svakakvog amelja koji nije vrijedio ni pô lije luka, a među njima je ležao i odmarao se Sivac. Nakon tri ili četiri mjeseca pronašao sam ga i na prašnjavim policama odavno zatvorene Agore.

Himenesov magarac

Potom i u Ramajani, sakrio se između drugog i trećeg toma Lorkinih izabranih djela. Nekoliko primjeraka sam kupio na beogradskom Sajmu knjiga, kod antikvara, a ponešto je imao da mi ponudi i nedjeljni buvljak na Velikoj pijaci. Računica je neprecizna, ali vjerujem da sam kupio desetak primjeraka. Svaki put sam ostajao s jednim, onim prvim, kupljenim “iz kutije”, jer sam Himenesa, kao Markes nekada Rulfa, poklanjao onima do čijih mi je biblioteka stalo.

U traganju za knjigom tragao sam i za činjenicama: kada je Sivac objavljen, koliko izdanja ima, ima li “nežno kasalo” spomenik u Mogeru, da li je Himenes knjigu napisao prije ili nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, da li je tačno da je jedino Cervantesov “Don Quijote” preveden na više jezika ili je to još jedna nimalo srećna trgovačka reklama?

Odgovori su izmicali, a onda je, 2014. godine, stigla pozivnica za “Ćorovićeve susrete proznih pisaca” u Bileći. Bio sam gotov da ljubazno odbijem poziv pravdajući se novinarskim radnim vremenom, ali je ubrzo objavljeno da će susreti biti posvećeni stvaralaštvu Milovana Danojlića i da će i sam Danojlić “pasti” u Bileću. Valjalo mi je na put, jer je Danojlić, sa Sonjom Grahek, preveo Sivca. Njihov prevod je objavljen 1982. godine, u izdanju Narodne knjige.

Vjerovao sam da ću od pjesnika i prevodioca čuti ponešto o Himenesovom magarcu što mi je godinama izmicalo. Ali, Danojlić mi je rekao uglavnom sve ono što je zapisao u kratkoj bilješci na kraju knjige, a onda je na astal gotovo nezainteresovano spustio nevjerovatnu informaciju: prevod Sivca je godinama nudio izdavačima u Srbiji, mahom beogradskim, ali niko nije želio da ponovo štampa ovu Himenesovu elegiju.

Danojlić u kratkoj bilješci navodi da “Sivac i ja” zauzima posebno mjesto u Himenesovom opusu. Knjiga je, piše Danojlić, prvi put objavljena 1914. godine i postala je klasično djelo španske književnosti. Sačinjena je, nastavlja dalje prevodilac, od 138 fragmenata, a ostvarena kao unutrašnji lirski monolog, kao niz ispovijesti koje pjesnik povjerava svom voljenom magarcu, Sivcu. Na kraju bilješke se nalazi zanimljiv podatak: “Sivac i ja” se preštampava u najrazličitijim kolekcijama, od ugledne biblioteke Biće i vreme do školske lektire i ilustrovanih izdanja za najmlađe.

Sivac je istovremeno i bezbrižna dječija igra i sumorno pitanje koje se valja ulicama vrelog Mogera. To je ujedno kao pamuk laka knjiga i kao okupacija teška ispovijest. Kroz nju tuče bezbrižni glas koji slavi život i djetinju trku, dok se u “ljubičastom mraku” naziru smrti “blaženih niščih” i teške sudbine ubogih andaluzijskih težaka. Ona, na koncu, slavi život i sve ono što život sobom nosi, ma koliko to lijepo i kratkotrajno i ružno i dugovijeko bilo.

Kratki biografski podaci o Himenesovom životu govore da je pjesnik Sivca pisao od 1907. do 1916. godine, kada je i živio u Mogeru. Priroda Mogera i njegove okoline savršeni su lirski eksterijer za velike drame malog Himenesovog čovjeka. Lice mogerske prirode je dvogubo: predio u smiraju nagovještava apsolutno ljepotu koja jeste poezija, dok vatra u brdima ili razorna oluja ne dozvoljavaju da privid toga apsoluta postane vječan. Himenesov pejzaž je katalog izuzetnih impresija kroz koji se prelamaju mnoga pjesnikova razmišljanja o ljepoti, prolaznosti, prirodi, surovosti.

Himenesova ljubav prema prirodi Andaluzije je široka, prostrana, kao ruska stepa. Španski pjesnik je skromni stvaralac koji i u običnom vedrom jutru prepoznaje postojanje višega reda i koji se i samom bogu zahvaljuje na takvim zorama. Istinski pjesnik i istinski slikar Himenes za takva jutra veli kao da se nalazi “u unutrašnjosti kakvog velikog, svetlosnog saća, u srcu ogromne, tople, jarkocrvene ruže”.

Nemoguće je pobrojati sva moguća značenja koja se ovim poređenjem otvaraju. Kada je Himenesova poezija u pitanju, to je često i nepotrebno. Veći je, snažniji i neuporedivo ljepši podvig uživati u vanserijskoj melodiji njegovog jezika, u punoći pjesnikovih riječi. “Svako djelo vrijedi tačno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi”, veli Vladan Desnica u “Zapisima o umjetnosti”, a Himenesova andaluzijska elegija je možda i ponajbolji dokaz ove Desničine poetičke teoreme.

Ako je Himenesova ljubav prema mogerskoj farmi beskrajna, onda je njegova ljubav prema Sivcu beskonačna. Sivac je njegovo djetinjstvo, Sivac je njegov zavičaj, Sivac je njegova avantura, Sivac je njegova poezija. Forma i suština. Čelik i “mesečevo srebro”. Dvije suprotnosti koje se sustižu u jednom. Himenes ne govori Sivcu, on s njim razgovara. To je susret dva prostora - jednog aktivnog i raspričanog, drugog trpeljivog i nemuštog.

I škola i fakultet

Sivac je piščeva “i škola i fakultet”; u beskrajnim lutanjima mogerskim atarima njih dvojica će naučiti mnogo o svijetu, o ljudima, o prirodi. I sam pisac u jednom trenutku kaže da će Sivcu bolje biti s njim nego u školi; umjesto da uči nepotrebnu nauku pisanja debelih i tankih slova, bolje će mu i korisnije biti da savlada gradivo iz cvijeća i zvijezda, da spoznavajući svijet koji gleda, spozna i samoga sebe.

Preturio sam preko ruku mnogo stranica posvećenih magarcu. Čitao sam Apuleja, jevanđelja, Servantesa, “Tristana i Izoldu”, “Jesen patrijarha”, Fuentesa, Bulatovića. Tragao sam za kratkom i preciznom definicijom koja bi mogla da mi na najbolji način opiše magarca. Nisam je pronalazio. A onda je Himenes, u jednom od posljednjih pjevanja svoje elegije, nakon Sivčeve smrti i nakon sahrane u Borku, zapisao: Sivi, nežno kasalo, magarence moje, toliko si puta proneo moju dušu – jedino nju, dušu moju! – ovim zabitim stazama obraslim u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču...