Neobična žena

Odavno njene kosti leže na jednom od sarajevskih groblja. Mir duši, laka joj zemlja i sve ostalo što vjerni i nevjerni požele onima kojih više nema.

Kad bih napisao njeno pravo ime, oh, koliko bi je se Sarajlija sjetilo, uostalom još uvijek govore da je njena dženaza bila najveća poslije Alijine (Alija Izetbegović, prvi predsjednik BiH, op. a).

Njen život, bar u mjeri u kojoj ga upoznah, predstavlja jako izazovan materijal, možda i za roman, ali kako su moj domet priče - ostajem u tom formatu.

Lili (tako ću je nazvati) je dijete jedne od sarajevskih mahala. Mogla je to biti neka vratnička, bistrička, hridska, sasvim je irelevantno, jer mahale su u vrijeme kada je Lili odrastala bile slične k’o jaje jajetu. To je moje mišljenje na koje bi skočilo mnogo njih u kafani Mjesne zajednice Vratnik: “Đe ćeš nas miješati sa onim s memli strane (Bistrik, op. a), mi smo za njih gospoda”. A opet, s druge strane, ne bi im dužan ostao Enko Zlatar, bistrički mangup i jalijaš, s pika bi Vratničane nazvao “Ciganima”. No, pustimo mahalski rivalitet čije naglašavanje se koristilo više za razbibrigu i zajebanciju da brže i zanimljivije prođe vrijeme u kafanama mahalskim. Vratimo se našoj Lili.

U kući babe Nedima, notornog pijanca, i majke Rabije, sitne ženice i uzorne domaćice i komšinice, rasla je Lili s još dvije sestre. Za djecu imamo običaj reći: “Slatka k’o bombon”, e, takva je bila Lili kao dijete, slatka ali sitna, na majku. I bistra. I rječita. I prkosna. I hrabra.

Mogla se vidjeti, što je za žensko bilo svakako neobično, čas s ovom, čas s onom muškom rajom. Kao ravnopravan član igrala je sve igre s dječacima, u igri lopte na male golove bila je samo i isključivo golman.

I izvještila se u odbrambenoj ulozi toliko da je znala naljutiti protivnika:

“Šta si se zalijepila za taj gol?”, uzviknuo bi u nezadovoljstvu protivnički igrač kojem je odbranila, recimo, i treći šut zaredom.

“Oko, ko ti je kriv kad ne znaš”, odgovorila bi Lili i mirno nastavila utakmicu.

Znala je ostati uvečer kasno, kao jedino žensko, ali navikli oni na nju, navikla se ona na njih. A mahala je ogovarala kad je stigla:

“Kako je nije sram i stid u ono doba biti sama među muškinjem”?!

“A nije ni čudo da je takva pored onakvog babe.”

A babo? Babo je alkoholom sam sebi dohakao i ostavio četiri ženska bića na milost i nemilost surovom životu (ta kakav će život bez babe hranitelja drugačiji biti do surov). I zato su bile uzaludne petice u svjedočanstvima naše male pametnice jer da bi se živjelo i preživjelo, valjalo je raditi, a naša se Lili najprije, kao maloljetna, okušala na pijaci, a onda se, čim je postala punoljetna, zaprave zaposlila u sarajevskoj Ćilimari, koja se nekad nalazila na početku Bistrika, a tad se ulica zvala 6. novembra.

U fabrici, kako su nazivali Tvornicu ćilima, dominirale su ženske, sasvim normalno jer posao tkalja nekako i priliči više ženama, dok su muškarci, osim nekih rukovodnih mjesta, radili kao majstori za održavanje mašina, portiri i tako to.

Savremenici, koji se sjećaju Lili, znaju da je bila zaljubljena i hodala sa svojim prvim momkom Mesudom, majstorom-specijalistom za popravke televizora i kućnih aparata. Zlatno zanimanje u ono doba, Mesud hodao sređen k’o lampa sa aktovkom (mi je zvali aktntašna) u kojoj je bio sitni alat za precizne radnje kojima je on bio vičan. Stručnjak koji je znao mrtve televizore oživjeti, pa se o njemu s poštovanjem pričalo: “Mi mislili gotov je, ni slike ni tona, doš’o Mesud i eno ga radi sad ko nov”.

Osim što je znao popravljati televizore, Mesud je umio i oko ženska, pa se pročuo kao veliki švaler.

Lili nije htjela vjerovati pričama, za nju je njen Mesud bio samo njen, dok ga jedne večeri nije zatekla na Jekovcu kako mu jedna djevojka sjedi u krilu.

Nije Lili napravila nikakav incident, a znala je i to napraviti kasnije, nije se bojala muška, ne, taj put se samo okrenula i dostojanstveno se spustila strmim putem koji s Jekovca vodi ka Bembaši. A u srcu joj ostao i stajao neko vrijeme nož što joj ga je zabio Mesud.

Mesud je bio prvi i posljednji muškarac u kojeg je Lili bila zaljubljena.

“E, moj Tonči (tako mi se znala obratiti), da tebi tvoja Lili kaže… svi ste vi muškarci isti i svaka vas žena može obrnuti kako hoće. Vama je u glavi samo ona stvar…”

Dok Lili nastavi priču, samo da kažem još i ovo. Kao što je nekada s muškinjem igrala lopte i razne druge igre, tako je sada, kao samostalno, neovisno biće sa urednim poslom i platom, redovno zalazila u kafane u koje, osim konobarice i kuharice, ženska noga nije stupila. Gdje god bi sjela, oko nje se odmah okupljali kao oni leptirovi oko svjetiljki. Jer, bila je lijepa, jer bila je zabavna i nigdje nije bilo toliko šege kao za stolom gdje su sjedili Lili i njeno društvo. A i u piću se mogla nositi sa svakim. Bokal ti, bokal mi.

Lilina majka nije doživjela neku starost, ali živjela je tako dugo da je dočekala da se dvije kćerke udaju, jedna odselila s mužem u Njemačku, druga ostala u kući s majkom, i dočekala je da je Lili došla do svog hljeba. Pa, eto, na neki način nije umrla u brizi zbog djece, a razloga za tugu imala je dosta. Jer, valjalo je to njoj samoj podizati, hraniti i školovati dokle se dalo i moglo.

Nije prošlo ni deset godina otkako je Lili počela raditi u Ćilimari kad joj se dogodila lutrija: “Hej, Tonči, ništa mi u životu nije bilo draže, nego kad su mi dali ključeve od novog stana. Kad hoću i koga god ja hoću, mogu povesti u stan”.

A vodila ih je Lili, vodila, ohoho, svakom merak izazivala. Nije ona bila nešto posebno lijepa, ali dovoljan je bio njen osmijeh i inteligencija koji su je činili nekako superiornom skoro nad svakim muškarcem.

“Vidiš, Tonči, ja samo ovako prstom pokažem i kažem ‘hajmo kod mene nastaviti, nema ga ko neće a da sam ga ja zapikala. Ja sam ti, bolan, ko Raquel Welch.” (U ona vremena slavna holivudska diva i seks-simbol.)

A bilo ih je, bilo, na koje je Lili prst usmjerila. I sa svakim, ona i on znaju kako je ćejfila, pričalo se ovo i ono, ali to nije važno koliko je važno da su je, zanimljivo i neuobičajeno, svi i dalje poštovali, svi i dalje letjeli za njen stol. Tako je nekako neobično izgradila image žene za koju je vazda svako govorio: “Lili je prava raja”. A kad te ovjenčaju tom titulom prave raje, onda nema druge, nego si omiljen ma šta radio i uradio.

E, pa pošto se Lili znala viđati u raznim kafanama, upoznali su je Čaršija, taksisti, zanatlije, trgovci, lopovi raznih provenijencija… uglavnom, mnogo njih. I koliko su je voljeli i cijenili, pokazala je njena dženaza.

Rekoh već da osim one pomenute, veće u Sarajevu nije bilo.