Nema više arapskog nacionalizma: Od Naserovog sna do sirijske ruševine

Predsjednika Sirije Ahmeda al-Šaru primio je 11. novembra američki predsjednik Donald Trump, ali je naredio da ga puste u Bijelu kuću na stražnja vrata, bez zastava i crvenog tepiha. Kad bi neko prošle godine rekao da se to dogodilo, čovjeka bi smatrali ludim. Samo nekoliko dana prije toga, američka vlada je Al-Šaru uklonila s liste međunarodnih terorista. A sada ga predsjednik Trump tapše po ramenu i kaže: “Mlad, privlačan tip”!

Koliko znam, na sporedna vrata su do Drugog svjetskog rata mogli ulaziti i obični američki građani, i od tada uđu neslužbeno ljudi, ali nikada neki šef države. Za ovu priliku je da se spomene kako su kroz ta vrata u julu 1948. ulazile vođe svjetskih Jevreja, bez znanja američke diplomatije, da ubjeđuju predsjednika Trumana da prizna izraelsku državu. Za Al-Šaru je, taman da je ušao kroz krov u Bijelu kuću, a mogao je i to s obzirom na životno iskustvo, prijem kod Trumpa bio zvjezdani trenutak, nezamisliv dok je bio jedan od vođa Al-Kaide.

Naserov panarabizam

Za Siriju je Al-Šara otvorio novu stranicu istorije, pošto se nijedan od njenih predsjednika, otkako je stekla nezavisnost od Francuske 1940-ih godina, nije pojavio u Washingtonu. I on se tim hvalio. Rekao je da je “u proteklih šezdeset godina Sirija bila izolovana od ostatka svijeta”, ali nije naveo zašto. Nije mogao priznati da je razaranju te zemlje posljednjih desetak godina i sam doprinio, ali bi i njegovom domaćinu godilo da je rekao kako je Damask prethodnih pola vijeka bio okrenut prema Moskvi. Sad Al-Šara, uz podršku zalivskih arapskih zemalja i Turske, Siriju odvraća i od Teherana, što je Trumpu još draže.

Obaranje statue Sadama Huseina u Bagdadu 2003. godine

Kad je Al-Šara ušao u predsjedničku palaču u Damasku i odjenuo se kao i njen bivši stanovnik Bašar al-Asad, rekao sam da vuk mijenja dlaku, ali ne ćud. Poslije godinu bi se moglo kazati da je i ćud posudio od svoga prethodnika, pa i njegovog oca Hafeza. Bar što se tiče stila vladanja svojom zemljom. Predsjedniku Trumpu je svejedno kako će vladati, a pogotovo izraelskom premijeru Netanyahuu. Prvom je namjera da i iz Sirije izvuče ono što su Amerikanci činili proteklih decenija - da sa Srednjeg istoka što jeftinije crpe energiju za svoju industriju i dolare za oružje koje su im prodavali. Tako Trump jednim udarcem postiže dva pogotka.

U razgovorima sa Al-Šarom često su se spominjali investicije, plin i oporavak porušene Sirije, a kao uslov njeno pristupanje Abrahamskim sporazumima pomirenja s Izraelom. Netanyahuu je cilj da slomi Sirijce i privoli ih da sklope sporazum o nenapadanju, kao što su, korak po korak, rat po rat, činili s drugim arapskim susjedima. Uzgred su, pod izgovorom zaštite svoje sigurnosti, okupirali ne samo teritorije koje su Ujedinjene nacije bile namijenile Palestincima nego i sirijski Golan, čiju je aneksiju priznao i predsjednik Trump još u prvom mandatu. Polako se spuštajući prema Damasku, izraelska armija je već okupirala preko četrdeset novih kvadratnih kilometara sirijske teritorije, a nad palačom u Damasku kao orlovi kruže izraelski dronovi prijeteći njenom novom stanaru.

Bijegom iz te palače u Moskvu – od toga se 11. decembra navršila godina – Bašar al-Asad je nimalo slavno okončao ne samo vladavinu svoju i svog oca Hafeza nego i najpogubniji politički i društveni pokret u modernoj povijesti Arapa. Bio je to Baas ili Stranka arapskog preporoda, kako su je nazvali osnivači, Salahudin Bitar i Mišel Aflak. Tako se svaki trag Baasa pretvorio u prah i pepeo u Damasku, kao i 2003. godine u Bagdadu obaranjem statue Sadama Huseina.

Moglo bi se reći da je tako nestao i posljednji trag onoga što se podrazumijeva pod izrazima panarabizam i arapski nacionalizam. Prethodno je pokopan Naserov panarabizam, kao što će kasnije propadati i pokušaji Sadama Huseina i Muamera Gadafija da kopiraju Gamala Abdela Nasera i proglase se vođama arapskog svijeta. Po autoritarnosti vlasti, oni su uveliko prerasli Nasera i postali diktatori, koji su proganjali i Naserove pristalice. U Iraku još i komuniste, koji su samo u toj arapskoj zemlji i Sudanu bili pustili jači korijen.

U međuvremenu su se pojavili pokreti koji su nastojali da Arape, ali i muslimane izvan arapskog svijeta, okupe pod zastavom islama. To su prvenstveno Muslimansko bratstvo, nastalo u Egiptu, i vehabizam ili selafizam koji se proširio iz Saudijske Arabije. Prvi se oslanjaju na moderne islamske reformističke ideje i pokrete, a drugi nastoje vratiti svijet islama njegovim davno iščezlim i nepovratnim korijenima. I Muslimanska braća i vehabije još traju i natječu se ko će više pridobiti sljedbenika po Turskoj, Balkanu i bivšim sovjetskim republikama, sve do jugoistoka Azije. Baas je ipak ostao na vlasti šest decenija. Ali je i brže nestao zato što je bio isključivo arapski pokret, još više što je Arape nastojao udaljiti od vjere. Ali i zato što je svoju političku teoriju, a kasnije, kad je došao na vlast u Siriji i Iraku, zasnivao na evropskim nacionalističkim pokretima. Njegovi su osnivači studirali na Sorboni i približili se francuskim socijalistima, ali su kasnije potpali pod uticaj njemačkog naciosocijalizma i italijanskog fašizma. Njihove je metode Baas uspješno primjenjivao kad je zavladao u Iraku i Siriji. Svoju političku teoriju i praksu Baas je posebno okrutno ispoljio u Iraku nad Kurdima, a u Siriji nad Muslimanskom braćom i nakon Arapskog proljeća 2011. godine.

Sirijske žene traže rodbinu nestalu u kazamatima za vrijeme vlasti Bašara al-Asada nakon njegovog pada 2014./ANADOLIJA

Ibrahim M. Abu Rabi u svojoj knjizi “Orijentalistička rekonstrukcija moderne arapske povijesti: propast i pozapadnjenje”, koju je objavio Institut “Ibn Sina”, a preveo Enes Karić, citira orijentalistu i istoričara Hamiltona Gibba, koji smatra da su “vitalne snage islama, kao što je vjera, kao pravilo života i kao jedan etički sistem, ostale nepokorene u modernom arapskom svijetu”, ali takođe dodaje: “Arapski um, bilo u odnosu sa vanjskim svijetom, bilo u odnosu sa procesom mišljenja, ne može odbaciti svoje snažno osjećanje za razdvajanjem i upojedinjavanjem konkretnih događaja, tj. Arapi nisu u stanju, navodno, misliti cjelinu i razmišljati na strukturalan način”. Tamo se navodi i A. H. al-Nadwi koji u svojoj knjizi “Islam i svijet” kaže: “Izvezen u treći svijet, materijalizam je imao pogubne posljedice odvajanja muslimana od njihove vjere, čak i u tački gdje se, u modernim muslimanskim društvima, uočava zbunjujući savez između muslimana i paganizma”.

Evo i jednog citata s naših prostora. Davorka Matić, u eseju “Arapski nacionalizam: uspon, slom i posljedice jedne ideologije”, objavljenom u zagrebačkoj Reviji za sociologiju, piše: ”Arapski nacionalizam nestao je s bliskoistočne političke scene, ali je iza sebe ostavio autokratske režime odlučne da se po svaku cijenu održe na vlasti. Ti represivni režimi, u stalnom ratu sa svojim građanima i s hegemonijskim pretenzijama prema susjednim državama, politička su ostavština arapskog nacionalizma na kojoj počiva veliki dio odgovornosti za nasilje koje je pratilo slom Arapskog proljeća i posljedičnu moru bliskoistočne stvarnosti”.

Široko je polje akademskih knjiga i naučnih studija o arapskom nacionalizmu, panarabizmu i njihovoj kompatibilnosti ili suprotnosti s islamom. Naveo sam tih nekoliko rečenica, ali malo ko u tim kretanjima prepoznaje i analizira značajnu, a u nekim slučajevima i presudnu ulogu američkog kapital-imperijalizma, koji je na Srednjem istoku naslijedio britanski kolonijalizam, s jedne strane, i izraelskog ekspanzionizma od prvog arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Zar Naserov lični prestiž u arapskim masama i njegov panarabizam nisu počeli gubiti tlo i snagu upravo poslije poraza arapskih zemalja u junskom ratu 1967?

Nije moje da takva pitanja postavljam i te fenomene tumačim s naučne, povijesne i sociološke strane, ali jeste da ih pokušam osvijetliti onako, postrance, vlastitim iskustvom koje sam sticao decenijama. U ovom slučaju to činim s nekoliko podsjećanja povodom propasti pokreta takozvanog arapskog preporoda, baas na arapskom ili baath, još bliže izgovoru na engleskom. Već ustaljenoj istorijskoj činjenici kako su u Evropi i njemački naciosocijalizam i sovjetski komunizam bili bezbožnički, mogao bih pridružiti i sekularni Baas, koji se pokušao nametnuti arapskom svijetu.

Rođaci su poslije masakra nad Kurdima u Halabdži 1988. pronašli usmrćenu porodicu

O arapskom nacionalizmu već sam kao student stekao neke utiske u Kairu, zatim u Bagdadu. O arapskom nacionalizmu, kojim je Naser želio da obuhvati sve Arape. Meni se to već tada činilo uzaludnim. Čak iz socijalnog, kulturnog i lingvističkog ugla, što me tada najviše zanimalo. Jest da je sve Arape objedinjavao Kur’an, koji je i danas temeljni izvor književnog jezika, ali se oni u svakodnevnom životu služe dijalektima koji su u drugim jezičkim skupinama po svijetu odavno postali samostalni jezici. Još manje sam kasnije vjerovao da politički panarabizam može obuhvatiti sav taj svijet. Ben Bela, vođa alžirske revolucije, nakon oslobođenja od Francuske je govorio: “Mi smo prvo Alžirci, pa Afrikanci, onda Arapi”.

U jednom od prvih komentara, kada sam se zaposlio u Oslobođenju prije tačno šezdeset godina, basističku vladu u Damasku nazvao sam strahovladom, ali je dežurni urednik prekrižio ono “straho”. Nije imalo smisla, rekao je, imamo dobre odnose sa Sirijom. Imao je pravo, možda bi nas kritikovali iz savezne diplomatije u Beogradu, a iz sirijske ambasade bi vjerovatno protestovali, kao što će kasnije intervenisati iz iračke, zbog mojih komentara o Sadamovom režimu. Bilo je to vrijeme kad smo sve te arapske stranke i pokrete, koji su se nazivali socijalističkim, smatrali progresivnim, maltene socijalizmom poput našeg. Uostalom, glavni slogan Baasa bio je Vahda, hurrijja, ištirakijja – Jedinstvo, sloboda, socijalizam.

Tako sam tada mislio, kao i sada, pa napisao, jer sam već vidio šta su basisti činili u Bagdadu, gdje su mjesec prije onih u Damasku izvršili državni udar. U zoru tog 8. februara 1963. bio sam u studentskom domu na Bab Almuzamu, kad smo čuli žestoku pucnjavu oko obližnjeg ministarstva odbrane. Popadali smo po podu da nas ne stignu meci koji su pljuštali naokolo. Ubrzo smo saznali da su basisti upali u ministarstvo, iz kreveta digli predsjednika Abdelkerima Kasema i po hitnom postupku ga ubili u podrumskoj sobi, među instrumentima vojne pleh muzike. Već u podne gledali smo na televiziji kako su ga mrtvog posadili na stolicu, a jedan vojnik mu drži za kosu glavu, da ne padne. Narednih dana su me, između policijskih sati, pozivali u jugoslovensku ambasadu da zajedno pratimo zbivanja, o kojima se ponešto moglo saznati samo iz saopštenja putem tranzistora na arapskom jeziku. Tada sam čuo da nad svima koji se usprotive novim vlastima treba izvršiti ibadet. Naježio sam se, a oko mene svi umukli, kad sam shvatio da se ne radi o vjerovanju, što ta riječ može značiti, ako se njeno prvo slovo izgovori iz grla, nego o likvidaciji, još bolje tamanjenju. Tako je bilo tih dana i svih narednih godina dok Amerikanci 2003. nisu svrgli Sadama Huseina.

Mjesec kasnije Baas će izvršiti udar ili revoluciju, kako su ga nazivali i u Siriji. Ali će se tamošnji basisti ubrzo posvađati sa Sadamom i protjerati Mišela Aflaka u Bagdad, gdje sam ga susretao. Znameniti egipatski novinar Hasanenin Hejkal će, u rezidenciji svog ambasadora u Rimu, u knjizi Musolinijevih govora, naći rečenice koje su mu bile odnekud poznate, da bi kasnije provjerio i našao ih, gotovo identične, u knjizi tog utemeljitelja Baasa. Nije dugo trebalo da se vođe dva regionalna krila stranke međusobno osude na smrt u odsustvu.

Ima istoričara koji njihov razlaz vide u pripadništvu Sadama i njegovog Baasa sunitima, a sirijskog alevitskom ogranku šiizma. Jeste Sadam proganjao šiite, raselio ih iz rajskih močvara oko Šat Alaraba. Basistička policija je ubila sina ajatolaha Homejnija dok je bio u izgnanstvu u Neddžefu. Lično će Sadam prisustvovati strijeljanju dvadesetak navodnih zavjerenika, među kojima je bio i šiit Adnan Hamdani. Dobro sam ga poznavao, dolazio je i u Beograd i u Sarajevo, kao predsjednik iračke strane u komitetu za saradnju dvije zemlje. Bili smo i komšije, pa sam čuo da su mu, dok su njega strijeljali na jednom stadionu, u zoru, njegovoj supruzi strgali čak i prstenje s ruku. Prije će ipak biti da se radilo o borbi za prevlast i doktrinarnoj osnovi Baasa, nego o vjerskim razlikama, jer je Baas bio sekularan, maltene bezbožnički pokret. Tek kad je Homejnijeva islamska revolucija pobijedila u Iranu, Sadam je počeo klanjati, a na državnu zastavu rukom je ispisao Allahu ekber.

Halabdža i Hama

A šta da kažem o Kurdima, kako je njima bilo pod Baasom. Dosta je podsjetiti na Halabdžu, u kojoj je za nekoliko trenutaka pomrlo oko pet hiljada ljudi od hemijskog gasa. Neki su sjedili za sofrom, drugi grlili djecu, umirući od otrovnog gasa koji je iz aviona sasut na grad. Šta je sve tamo po Siriji radio Hafez al-Asad, saznavao sam iz Bagdada, jer sam kroz Damask samo prolazio. Njegova je opsesija bilo Muslimansko bratstvo, koje je vidio u svakom oponentu režima. Pogrom oko osam hiljada ljudi u gradu Hami 1982. bio je jedan od najvećih zločina na Srednjem istoku prošlog vijeka. A Hafezov brat i desna ruka Rifat je iste te godine s brda iznad Bejruta gledao kako se diže dim iz Sabre i Šatile, bejrutskog predgrađa u kojem su libanske falange, u saradnji s Izraelcima, ubijale oko tri hiljade Palestinaca. Kao i irački, tako i sirijski Baas su formirali i izdržavali samo radikalne palestinske grupacije koje su služile njihovim politikama i bile protiv centralnog rukovodstva PLO pokreta za oslobođenje palestinskih teritorija. A u Sabri i Šatili su bili uglavnom Arafatovi fatahovci. Manje ili više, tako su se prema palestinskom pokretu ponašale arapske zemlje. Kao i danas.

Muamer Gadafi, Jaser Arafat i Gamal Abdel Naser

Evo ovako sam se podsjećao nekadašnjih dana i godina prateći arapska savezništva i razilaženja kad sam proteklih dana gledao kako je novi šef Sirije Ahmed al-Šara stigao i do Bijele kuće. Nema više arapskog nacionalizma ni socijalizma, ali ko zna kakvo dobro takvi ljudi mogu donijeti svojoj zemlji i arapskom svijetu.