Mujo Zvizdić, bosanski heroj u vremenu holokausta

Ostala je samo jedna zaboravljena slika. Nalazi se u knjizi “Sarajevo u revoluciji” (II, 1970). To je slika šest mladih bosanskih momaka. Na prvi pogled, nikada ne bi rekli da pripadaju tajnoj sarajevskoj organizaciji SKOJ-a. Svi nose iste, crne šešire i crne kapute. Ne samo da žele tako odvratiti pažnju, već i pokazati pripadnost istim idejama i idealima. Pokazati istu spremnost za suprotstavljanje nacizmu. Predstavljali su savjest u vremenu sloma morala. Bili su krhka nada kada je na prstima stajala nadolazeća oluja holokausta u Sarajevu.

Sa ove slike gleda nas 20-godišnji Mujo Zvizdić. O njemu ne znamo skoro ništa. Nigdje kod nas ne postoje zabilješke o ovom bravarskom pomoćniku. Stanovao je sa ostalima u zgradi Uzdanice, ranije Gajreta, na Vratniku. Prošao kroz ustaške zatvore Beledija i Ćemaluša.

Priča o Muji Zvizdiću, bosanskom heroju u vrijeme holokausta, u našoj memoriji treba ostati oštro urezana. Poslije mnogo decenija otkrivamo njene prve tragove.

Ovu priču nam je kazao Mark Aarons, publicista iz Australije, u dobro dokumentovanom djelu “War Criminals welcome to Australia” (2001). Aarons je izvanredni i vrlo obaviješteni istraživač i poznavalac najdramatičnijih dana historije Sarajeva u zlokobnom vremenu NDH 1941. godine.

Bilo je to najmračnije doba holokausta, kada je iz Sarajeva na stratišta smrti ili u plinske komore odvedeno preko 10 hiljada sarajevskih Jevreja. Zahvaljujući vlastitoj upornosti, Aarons je došao do niza preciznih dokumenata – svjedočenja sarajevskih Jevreja, te svjedočenja iz Yad Vashema.

Na osnovu toga on je kazao impresivnu priču o Muji Zvizdiću, 20-godišnjem bosanskom skojevcu, koji je donio tu zastrašujuću odluku da se suprotstavi željeznoj šaci jedne nacističke tvorevine. To je priča iz onog vremena kada je zaštita samo jednog Jevreja u Sarajevu značila – siguran odlazak u smrt i kada je sakrivanje Jevreja značilo – odmetništvo od države i zakona.

•••

Mark Aarons je pravi majstor detalja. On ne priča samo jezikom nepobitnih historijskih činjenica. O stradanju sarajevskih Jevreja Aarons također priča kroz pojedinačne ljudske sudbine. Pred očima čitaoca otvara žive priče o ljudima sa mnogo historijskih detalja. Kao nekadašnji reporter australijske TV mreže ABC i kasniji istraživač, Aarons je dobio ekskluzivan pristup arhivama obavještajnih službi više zapadnih zemlja. On je pročitao mnoga svjedočanstva svih onih koji su iz Sarajeva našli utočište u dalekoj Australiji.

Aarons dokumentuje činjenice o prijekom ustaškom sudu i upoznaje nas sa njegovim akterima: Mirko Puk, Oktavijan Sviježić, Drago Malterić, Ivan Šarić... Oni su u Sarajevu odlučivali o životu ili smrti sarajevskih Jevreja.

Aarons piše kako je prvi šef ovog suda bio Mehmed Hajrović. Međutim, on je brzo smijenjen, jer navodno nije bio dovoljan “rigorozan prema Jevrejima i Srbima”. Na njegovo mjesto je došao Franjo Hafner, kao “odlučniji i hrabriji predsjedatelj”, spreman da u potpunosti provede zakone NDH o “pitanju Židova” u Sarajevu.

Prema Aaronsovom svjedočenju, ključni čovjek, organizator holokausta u Sarajevu, bio je Srećko Rover poznat kao Vučko. Tada mladi Rover, u najgore vrijeme holokausta, tj. u prvoj polovini 1941. godine, rukovodio je ustaškim prijekim sudom da bi po završetku rata sa grupom zločinaca iz Zagreba prebjegao u Australiju.

Đorđe Ličina je napisao opšinu dokumentovanu knjigu sa naslovom “Roverova braća” (1987), koja je dokumentovala cijelu i razgranatu mrežu ustaškog terorističkog networka u Australiji i SAD-u.

•••

Mujo Zvizdić je uhapšen krajem juna 1941. godine, pod optužbom prikrivanja informacija o Jevrejima. Zbog ovog djela našao se prvo zatočen u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je služila kao “centar za mučenje” grupa skojevaca, Jevreja, Srba i drugih nepodobnih građana Sarajeva.

Iz ovog sabirnog centra zatočenici su, poslije kratkih i oštrih istraga, najčešće odlazili na Vraca ili Trebević, gdje su strijeljani ili su, u vrlo rijetkim okolnostima, upućivani na dalje istrage. Prvo mjesto gdje su upućivani preživjeli i najtvrdokorniji bila je zloglasna Ćemaluša.

Mujo Zvizdić, kao jedan od najtvrđih i onaj koji nije progovorio, odveden je upravo u Ćemalušu. Tu se našao zajedno sa Vasom Miskinom Crnim, kao jednom od najkrupnijih riba u ustaškim istragama. Ćemaluša je, kao zloglasno mučilište, bila mjesto života ili smrti, gdje su obrađivali i slamali upravo takve kao što su bili Vaso Miskin ili Mujo Zvizdić, najdosljedniji u idealima pokreta.

Istraga nad 20-godišnjim Mujom Zvizdićem bila je okrutna i posebna, ne samo zbog njegove mladosti već i zbog tajne koju je nosio u sebi, kao i zbog riječi koja se nije smjela čak ni izustiti – Jevrej. Mark Aarons je kroz sudbinu Muje Zvizdića, također, otkrio kako je funkcionisala ustaška istraga, kako je funkcionisao jedan sirovi i brutalni režim.

U istrazi Muje Zvizdića mijenjali su se najiskusniji i najodabraniji istražitelji, takvi koji su iz ranijih istraga imali iskustvo kako prisiliti uhapšenog da progovori. U slučaju Muje Zvizdića istražitelji su prvo, lukavom taktikom ubjeđivanja i nagovaranja, tražili od Zvizdića da kaže gdje se skrivaju Jevreji, a potom su pribjegavali taktici u kojoj su se smjenjivali mučenje i prebijanje. Mark Aarons bilježi upravo taj ključni trenutak, kada je jedan mladi čovjek, skojevac Mujo Zvizdić odbio da progovari i da oda tajnu koja je značila život jednog ili više sarajevskih Jevreja.

Evo, što o tome piše Aarons:

“Ako otkriješ veze i mjesto gdje se skrivaju Jevreji, dobit ćeš najbolju kuću jednog poznatog sarajevskog Jevreja...”

No, ovaj poziv niti ova ponuda nisu pokolebali Muju Zvizdića.

To ćutanje, to odbijanje, suprotstavljanje, za ustaške istražitelje bilo je - nestvarno! Ledeni izraz šutnje Muje Zvizdića u njima je podizao bijes, nevjericu i jačao odlučnost da nastave sa sve težim prebijanjima.

“Ćutiš, pored ponude koju ti dajemo”, bijesno su uzvikivali istražitelji.

“Dajemo ti kuću poznatog sarajevskog Jevreja.”

Ustaški istražitelji, poslije neuspjeha obraćali su se Muji Zvizdiću ne kao skojevcu, već sada kao muslimanu. Njihova namjera je bila da ga na ovaj način potaknu da progovori i da se konačno “kao najčistiji Hrvat, pridruži hrvatskoj borbi za slobodu”.

Međutim, Mujo Zvizdić je odbio i ovaj poziv.

I tada se atmosfera, piše Mark Aarons, iznenada promijenila, istražitelji su naredili da se Zvizdić odvede u drugu ćeliju, na dalju i mnogo težu “obradu i istragu”.

Zvizdić je ovdje ponovo susreo Vasu Miskina Crnog, što mu je dalo dodatnu odlučnost da ne izusti niti jednu riječ o Jevrejima, ali i Srbima koje su ustaše uzaludno tražile:

“Gdje se sve kriju Jevreji?”

Mujo Zvizdić i Vaso Miskin Crni bili su svezani za noge i obješeni sa licem prema podu. Ubrzo, od sile mnogobrojnih udaraca, onesviješteni su i onda bačeni na pod.

“Šta ćemo sa ovim”, pitao je istražitelj.

Zvizdić je odvučen u policijsku stanicu, gdje je nastavljena dalja istraga. Ustaše su ga divlje tukle po cijelom tijelu i tako mu slomile nekoliko rebara.

Takav je vraćen u zatvor Beledija.

Početkom augusta 1941. (6. 8. 1941.), zajedno sa Šalomom Albaharijem i Mihajlom Popovićem, Mujo Zvizdić je stajao kao optuženik pred Pokretnim ustaškim sudom u Sarajevu, koji je, zapravo, bio čista pravna farsa.

Ovaj sud po kratkom postupku osudio ih je na kaznu – “smrt, strijeljanjem zbog komunističke promidžbe”.

U sudnici je iznenada nastala tuča, o čemu također piše i Mark Aarons, kada je ustaški sudija prišao Mihajlu Popoviću i divlje ga uhvatio za bradu. Na ovaj potez sudije, Mihajlo Popović je hrabro uzvratio tako što je pljunuo sudiju u lice.

U tom trenutku haosa i panike, Šalom Albahari i Mujo Zvizdić su se dali u bijeg iz sudnice. To je bio čin nevjerovatne hrabrosti. To niko nije očekivao.

Šalom Albahari je, nažalost, brzo uhvaćen, tu, odmah iza zgrade i potom odveden na Vraca. Na Vracama je strijeljan i pokopan.

Prema ovim historijskim izvorima, ubrzo iza Albaharija, na Vraca je odveden i Mihajlo Popović, koji je bio ranjen tokom nereda u sudnici.

Mihajlo Popović je, također, na Vracama strijeljan i pokopan.

Mujo Zvizdić nije uhvaćen. On se spasio bijegom tog 6. augusta 1941. Hrabri Mujo Zvizdić, musliman i pripadnik SKOJ-a, trebao je isto tako platiti životom, jer je odbio odati Jevreje koje su tražile ustaške vlasti.

On je u trenucima kada se otimala imovina sarajevskih Jevreja, kada se vršila “arijanizacija”, odolio ponudi da se domogne kuće “jednog poznatog sarajevskog Jevreja”.

•••

Ovo je izvanredno istražena priča o prošlom vremenu, kao što jednom napisa dr. Eli Tauber, “kada su komšije bili ljudi”. No, ova priča također upozorava kako i danas, ovdje, prošlost proganja sadašnjost, kako su obožavatelji Vučka Rovera sve glasniji i kako lažnom historijom zamagaljuju i iskrivljuju prave istine o holokaustu u Sarajevu.

Priča o Muji Zvizdiću ne govori samo o tome gdje je bila i što je činila bosanska mladost tih najgorih dana holokausta u Sarajevu, ona uvjerljivo podsjeća kako djela poput Aaronsovog pomažu da se odlučnije suprotstavimo zaboravu i neznanju o istini sarajevskog holokausta.

Iz knjige “Sarajevo u revoluciji” (II, 1970): Optužnica protiv Muje Zvizdiće, Albaharija i ostalih

Ustaše su znale njegovo ime – Mujo Zvizdić, bosanski heroj.

Prema navodima Marka Aaronsa, Mujo Zvizdić je 80-ih godina svjedočio pred Special Investigation Unit, Komisijom koja je radila uz potporu Yad Vashema, kako bi se došlo do prave istine o tome ko i kako je pripremao holokaust nad sarajevskim Jevrejima.

Dalja, poslijeratna sudbina Muje Zvizdića ostala mi je nepoznata. Ovaj događaj kao i značaj knjige ispričao sam nekolikim našim vrijednim istraživačima kao što su dr. Eli Tauber, prof. Husnija Kamberović ili Boro Kontić i zahvalan sam na njihovim savjetima, vremenu i ekspertizi.

Ova priča o Muji Zvizdiću je priča visokog moralnog uloga i ne dopušta nam da zaboravimo ljudska i lična značenja, pojedinačna herojstva u onom strašnom historijskom vremenu holokausta kada je “nestalo” 10 hiljada sarajevskih Jevreja.