Monolog Sergeja Lavrova, škandal ili?

Javni TV servis France 2 je 26. marta, u centralnom dnevniku, nakon reportaže posvećene ruskoj podršci Iranu u ratu na Bliskom istoku, objavio intervju sa Sergejem Lavrovom, ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije. Razgovor je vodila Léa Salamé (1979).

Ko je Lavrov (1950, Moskva), drugi čovjek Rusije? Diplomirao je na državnom Institutu za međunarodne odnose u Moskvi, karijerni diplomata, šef Predstavništva Ruske Federacije pri OUN-u u New Yorku od 1994. do 2004. i od tada ministar vanjskih poslova. Od kada je Rusija napala Ukrajinu, februara 2022, nastavio je svojski provoditi politiku ruskog predsjednika.

Prebrojane laži

Njegov međunarodni kredibilitet je ozbiljno narušen. U martu 2022. njegovo obraćanje u UN-u su bojkotirale brojne delegacije, uključujući i one iz zapadnih zemalja, kao znak solidarnosti sa Ukrajinom. U martu 2025. Lavrovu je dodijeljen orden Svetog Andrije, najviše odlikovanje Ruske Federacije, za “izvanrednu službu domovini, doprinos razvoju i provođenju vanjske politike RF-a”.

Razgovor sa Lavrovom je snimljen unaprijed, na distancu, jer je ministar bio u Moskvi. Deset minuta je emitovano u centralnom dnevniku u 20h i gledanost je iznosila 3,4 milijuna. Verzija u trajanju od sat je dostupna na france.fr. Centralni dnevnik France 2, prenosi kanal TV5 Monde u cijelom svijetu.

Na uvodna pitanja o ratu na Bliskom istoku, Lavrov je iznio da svugdje, gdje su SAD intervenirale, u Iraku, Siriji, Libiji i Iranu, Rusija zastupa međunarodno pravo i da je ubijanje iranskih lidera cinizam. Na pitanje da li rat sa Iranom Rusiji ide na ruku, zbog prodaje nafte arapskim zemljama - jer je ne mogu kupovati od Irana, Lavrov je istakao da se Rusija nikada ne raduje ratnim sukobima, a da su SAD te koje žele dominirati energetskim tržištem. Trump je ukinuo sankcija Rusiji na naftu, a Lavrov tvrdi da su sankcije EU i Velike Britanije nezakonite.

Novinarka je upitala: ako SAD krše međunarodno pravo u Iranu, zar Kremlj ne radi to isto u Ukrajini? Tako je počelo izlaganje koje je trajalo nepun sat.

Izdeklamovao je ključne elemente neistina Vladimira Putina. Invaziju na Ukrajinu je opravdao riječima da se u Kiyvu radi o nacističkom režimu i poricao ruske napade na ukrajinske civilne zgrade, uprkos činjenici da su oni opsežno dokumentirani, sve od februara 2022. Usredotočio se na masakre u Buči, mjestu na 30-ak km od Kiyva, koji je ruska vojska okupirala pet tjedana na samom početku rata.

Putin i Lavrov, Kremlj 2015./TACC

Za podsjećanje: Buča je jedna od najtragičnijih epizoda rusko-ukrajinskog rata, otkriće desetina tijela, koja su ležala na ulicama ili su bila zakopana u masovnim grobnicama, u prvim danima aprila 2022. – kada su u područje ušle ukrajinske snage i međunarodni novinari. Nekim žrtvama su ruke bile vezane iza leđa, druge su upucane u glavu iz neposredne blizine. Pronađeno je preko 450 tijela. Ruski ministar obrane je negirao odgovornost i tvrdio da su izvješća izmišljena. Glavni argument je bio da su se tijela pojavila na ulicama nakon što se ruska vojska povukla 30. marta. Ta je tvrdnja brzo propala pred svjedočanstvima očevidaca, videozapisima i satelitskim snimcima.

Buča/FREDERIC MUNSCH

Amaterski video snimci od 1. aprila su svjedočili o žrtvama koje leže na tlu ulica Buče: to su potvrdili novinari CheckNewsa, kad su ušli u grad. Opisali su tijela koja su se već počela raspadati: siva i natečena. 4. aprila je The New York Times, pozivajući se na satelitske snimke tvrtke Maxar, upoređene s videima i fotografijama s lica mjesta, otkrio da je u ulici Yablonska, 11. marta, tri tjedna prije povlačenja ruskih vojnika, bilo vidljivo 11 tijela. 5. aprila je bjeloruski medij Nexta objavio video kojeg je iz zraka snimio dron, kojeg je provjerio i čiju autentičnost je potvrdio istraživački kolektiv Bellingcat: jasno je uočeno rusko oklopno vozilo kako otvara vatru na osobu na biciklu, dok je pokušavala skrenuti iza ugla Yablonske.

Što se tiče tijela “pažljivo postavljenih duž ulica” (kako je rekao Lavrov), novinar M6 je za CheckNews rekao da je njegov utisak bio da su to “ljudi na koje je nasumično pucano, uhvaćeni u svakodnevnim aktivnostima. Muškarac sklupčan ispred ograde, s tragovima rafalne paljbe automatskog oružja na trbuhu, i stariji čovjek, preminuo nakon što je pao s bicikla”.

Lavrov je izričito negirao da ruski vojnici snose odgovornost za smrt više od 450 civila u gradiću, sugerirajući da su izvješća izmišljena i da su ih napakovali zapadni mediji. Četiri godine Kremlj širi ovu informaciju, koja je srž njegove ratne propagande, uprkos činjenici da je odgovornost ruske vojske za djela – koja predstavljaju ratne zločine – jasno utvrđena istragama koje su proveli mediji, nevladine organizacije, sudske vlasti i Visoki povjerenik OUN-a za ljudska prava.

Sergej Lavrov

Kada je upitan o “desecima tisuća ukrajinskih civila”, poginulih od početka rata, Lavrov je počeo kritizirajući europske zemlje i ukrajinske vlasti i naglasio da “Rusija nikada ne cilja civilne objekte. Kad su vaše kolege u BBC-u, naprimjer, u aprilu 2022. pokazali Buču, gdje su tijela bila pažljivo postavljena duž ulica s vezanim rukama iza leđa, i optužili rusku vojsku za te zločine, Rusiji je nametnut niz sankcija. Prošle su četiri godine, ali do danas ne možemo dobiti popis imena tih žrtava. Nismo uspjeli dokazati svoju nevinost. A zašto novinari, koji su tako glasni o drugim pitanjima, ćute u ovoj situaciji?”

Komentar novinarke da je i France Télévision snimila civilne žrtve ostao je u zraku.

Na pitanje o pregovorima sa SAD-om za završetak rata, Lavrov se vratio na masakr u Buči, ponovno insinuirajući da su optužbe protiv Rusije lažirane: “Novinari BBC-ja su bili u predgrađu Kiyva i pokazali tijela. Četiri godine pokušavamo dobiti pouzane informacije o imenima ljudi čija su tijela pokazana. Sramno nam se odgovara da se to ne može. Europljani su privatizirali Vijeće za ljudska prava OUN-a. Zar to ne zanima novinare? Pozivam vas da budete odgovorni. Buča je vrlo poznat slučaj.”

Istina je da je nakon istrage, u decembru 2022, The New York Times uspio identificirati neke od počinitelja masakra, koristeći snimke nadzornih kamera, dokumente koje su za sobom ostavili ruski vojnici i analize telefonskih zapisa. Ruski vojnici su krali mobitele svojih žrtava i koristili ih za pozive u Rusiju. Američki je list uspio utvrditi sudjelovanje ruskih padobranaca iz 234. zračno-desantnog puka.

U decembru 2022. izvješće Ureda visokog povjerenika OUN-a za ljudska prava navodi da su “mnogi leševi pokazali znakove egzekucija bez suđenja, kao što su podlivi, posjekotine, prostrijelne rane, vezane ruke i opekline”. Novinarka to nije iznijela.

Suprotno onome što pretenduje Lavrov, imena žrtava su poznata. Ispisana su na memorijalu podignutom u julu 2023. u Buči. Žrtve su identificirale vlasti uz pomoć međunarodnih istražitelja, ekipe francuske žandarmerije i novinara. Dokazi o odgovornosti ruskih vojnika za zločine u Buči su javno objavljeni prije četiri godine.

Ukrajinske vlasti su provele kaznene istrage o ovim zločinima. Prema Le Mondeu, u oktobru 2025. policija je izdala naloge za hapšenje šest ruskih vojnika iz 234. Zračno-desantnog puka, u vezi s ubojstvima 17 civila. Istraga Međunarodnog kaznenog suda o situaciji u Ukrajini, koja obuhvata sva djela počinjena na teritoriju od kraja 2013, još je uvijek u toku.

Četiri godine od zločina obilježeno je na komemoraciji u Buči 31. marta 2026, kojoj su prisustvovali ministar vanjskih poslova Ukrajine Andrii Sybiha, šefica diplomacije EU Kaja Kallas, europski povjerenik za obranu Andrius Kubilius i bugarski, estonski, njemački i italijanski ministar vanjskih poslova.

Predstavnici MVP-a Ukrajine i EU na komemoraciji u Buči, 31. mart 2026./REUTERS

Lavrov tvrdi da je rat u Ukrajini izazvao Zapad. EU i NATO su se usprotivili pregovorima SAD-a i Rusije na Aljasci u avgustu 2025, koji predviđaju zamrzavanje sukoba, davanje prednosti brzom miru na štetu ukrajinskih teritorijalnih ustupaka, podrazumijeva neutralnost Ukrajine bez članstva u NATO-u, priznavanje Donbasa i Krima kao ruskog teritorija i zamrzavanje borbi, uz američki pritisak za osiguranje sporazuma. Ukrajina nije bila pozvana.

“Smatramo da je to jedini dobar pristup. EU i NATO ne prihvataju ovaj prijedlog, što podrazumijeva da žele sačuvati nacistički režim u Kiyvu na našoj granici.” Novinarka je klimajući glavom odobravala i nije reagirala. Lavrov je evocirao Čehova: “Ako na sceni vidite pušku, znači da će zapucati. To vidimo na Zapadu, ističe artiljeriju, avione. To ukazuje da nemaju namjeru učestvovati u mirovnim pregovorima. Lopov viče: Uhvatite lopova. Zelensky ne priznaje da su Krim, Donbas, Lugansk, Zaporidjija i Kerson - Rusija i zahtijeva povratak teritorija.”

Budući da od februara 2022. Kremlj ratuje i da je poginulo desetine hiljada civila, na pitanje da li je ruski cilj rata “sravniti Ukrajinu sa zemljom”, Lavrov je ponovio da “Rusi nikada ne gađaju civilne mete, da je cilj neširenje NATO-a, uništenje prijetnje nacističkog režima na njihovoj granici i zaštita rusofone manjine u Ukrajini”.

“Katastrofalna epizoda na javnoj televiziji”, izjasnio se stručnjak za Rusiju Dimitri Minic, s Francuskog instituta za međunarodne odnose (Ifri) na X-u, i dodao: “Intervju je beskoristan, loše pripremljen i opasan. Ako timovi na France TV-u i dalje potcjenjuju informacijski rat, moraju shvatiti da ga je Moskva učinila središnjim oružjem u svom ratu protiv Zapada.”

“Sramotan intervju, u kojem je ministar neprijateljske sile mogao mirno iznositi svoje teze u udarnom terminu, na glavnoj francuskoj javnoj televiziji, gotovo bez ikakvog osporavanja”, ogorčeno je napisao francuski istraživač Etienne Marcuz iz Fundacije za strateška istraživanja na istoj društvenoj mreži.

Analitičar Louis Duclos je zamjerio novinarki što nije Lavrovu postavila pertinantnija pitanja o ruskim ratnim zločinima. I on je ogorčeno komentarisao: “Zašto nije više govorila o Buči? Mariupolju? Iziumu? Dronskim safarijima u Kersonu? Mučenju civila, silovanju djece i tinejdžerki pred njihovim roditeljima, prije nego što su ubijene?”

Intervju je izazvao lavinu kritika i optužbi za pristranost, počevši od francuske Vlade do Ukrajine, i to usred prvog formalnog sastanka na vrhu ministara vanjskih poslova G7 (Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, SAD, Velika Britanija), kojim 2026. predsjedava Francuska. Francusko Ministarstvo vanjskih poslova je ocijenilo da je riječ o licemjerju i propagandi.

Ministar Barrot je reagirao na konferenciji za tisak G7 i precizirao nekoliko laži ministra Lavrova: “Budući da je g. Lavrov sinoć mogao neometano iznositi svoju propagandu na francuskom TV kanalu, dopustite da mu se usprotivim. Ne, Rusija ne poštiva međunarodno pravo. Ni u Iranu, ni u Ukrajini, niti bilo gdje drugdje. Međunarodno pravo se ne poštiva pokretanjem agresorskog rata. Ne branite međunarodno pravo invazijom na susjednu zemlju. Ne branite međunarodno pravo poricanjem suvereniteta jedne nacije. Neograničena upotreba sile, izvan bilo kakvog pravnog okvira, nije ništa drugo nego zvjerski izraz brutalnosti. Prva laž.

Ne, Rusija ne štedi civilno stanovništvo. I kao dokaz navodim masovne grobnice u Buči, strahote u Mariupolju i bombardiranje ukrajinskih bolnica, rodilišta i škola. Ukrajinska djeca, koju Rusija deportira u logore za preodgoj, u pokušaju da izbriše njihovu povijest i identitet, također su civili. To su dokumentovani ratni zločini. Druga laž.

Ne, Europljani ne zatvaraju oči kad im odgovara. Naš je stav vrlo jasan. Gdje god se dogode, Francuska osuđuje i poduzima mjere protiv povreda međunarodnog prava i međunarodnog humanitarnog prava: u Ukrajini, od strane Rusije; u Izraelu, od strane Hamasa; u Gazi, od strane Izraela; u Libanonu, od strane Izraela; u Izraelu, od strane Hezbolaha; u Sudanu, od strane oružanih snaga; u Siriji i Iraku, od strane počinitelja zločina protiv Jezida; i u Iranu, od strane režima vjerskih vođa. Ako tražite dokaze o licemjerstvu, ne morate tražiti dalje, nalaze se u vašem vlastitom taboru. Treća laž.

Francuska ne cenzurira novinare. U Europi postoji 20.000 medijskih kuća. Kad bi ih barem bilo toliko i u Rusiji. U vašoj zemlji neovisne novinske organizacije, poput Novaya Gazeta, Echo of Moskow i Dojd TV, sustavno su zatvarane ili prisiljene na egzil. Svaka informacija koja je suprotna službenoj liniji Kremlja jednostavno je zabranjena. Novinari se suočavaju s nasiljem, prijetnjama i zastrašivanjem. Mislim na sudbinu novinarke Ane Politkovske i mnogih novinara koji su ubijeni ili progonjeni… Četvrta laž. Jer ponavljanje laži tijekom udarnog TV termina ih ne čini istinom.”

Intervju sa Lavrovom je škandal, ili? Da li je francuski javni emiter, France 2, svesrdno pružio mikrofon ruskoj propagandi?

Odluka uredničkog tima da postavi pitanja Sergeju Lavrovu može biti problem. Sačuvati uredničku neovisnost, slobodu novinara da odabere koga će intervjuirati, i o kojim temama, temeljno je načelo profesije. Ali, moj je utisak da je ekskluzivni zalogaj bio neuporedivo veći od kapaciteta, koji su se ovaj put pokazali skromni. Lavrov, teška kategorija ruske diplomacije, priliku je mahnuo u letu. Pokazalo se da je bilo preteško anticipirati i identificirati općepoznatu rusku informacijsku manipulaciju. Jesu li zapadni mediji ranjivi na ruski utjecaj? Novinarka impresionirana? U vrijeme kad viđeniji ruski izvođači radova rijetko govore za zapadne medije, mogućnost za intervju sa Lavrovom je bila naročito interesantna. Urednički tim France 2 izgleda nije preduzeo sve učinkovite mjere opreza: greška u koracima. U diplomaciji se to zove “faux pas”.

Nisam strateg ni taktičar, ali možda je trebalo upitati se zašto je Moskva pristala na intervju i šta je bio njen cilj. Je li moguće da se neko na odgovornom mjestu na France Télévision pogubio u ideji, pretendujući da se štošta samo po sebi podrazumijeva? Moskva nije instanca koja pristaje na razgovor da bi bilo kome izašla u susret, iz deontoloških razloga, ili da bi bila fair play. Kako bi se u ovoj ulozi pokazala Christiane Amanpour i da li bi danas uopće razgovarala sa Lavrovom? U jednom intervjuu, prije devet godina, oboje su se slatko smijali njegovim odgovorima. Ne vjerujem da više ikome pada na pamet biti duhovit.

France 2 se pokazala nedorasla situaciji: Lavrov je nametnuo tempo, prije početka svakog odgovora je skidao slušalicu. Znači: ne mogu se postaviti potpitanja, ne može se proturječiti, ni prekinuti ga: diktirao je dužinu odgovora. Rezultat je poražavajući: intervju se pretvorio u platformu ruskog ministra. Ništa ni niko ga nije mogao spriječiti da održi govor. U francuskom studiju su samo mogli klepiti ušima. Lavrov je održao monolog.

Ukrajinski veleposlanik u Parisu Vadym Omelchenko je na X-u postavio pitanje: “Čemu služi ponuditi govornicu ordinarnom fašisti i ratnom zločincu?”

Vadym Omelchenko, ukrajinski veleposlanik u Parizu

Stručnjaci za ruska pitanja i rat u Ukrajini osudili su ovaj potez France Télévision i na društvenim mrežama ga predstavili kao “dar” Rusiji, koji joj omogućuje “širiti propagandu”, dok su drugi opisali da je “škandalozno” Moskvi dati toliko vremena u eteru.

Slika ruske moći

U ovom zapaljivom kontekstu, franceinfo je, nakon prikazanog razgovora, objavio članak pod naslovom: “Zašto i pod kojim je okolnostima uredništvo France Télévision provelo intervju sa Sergejem Lavrovom?” Potpisao ga zamjenik direktora vijesti Pascal Doucet-Bon.

Direkcija je prenijela da Ured France Télévision u Moskvi godinama pokušava dobiti intervju od Lavrova, jer postoji evidentan novinarski interes za to, a u aktualnim okolnostima “Rusija je saveznik Irana i stječe ulogu u sukobu između Izraela, SAD-a i Irana”. Ekipa Lavrova nije tražila pitanja unaprijed i jedino je postavila uvjet da se objavi integralni sadržaj, dostupan i na stranici MVP-a RF-a.

Kako se digla velika dževa, oglasio se i sindikat novinara: “Razumijemo vrijednost intervjuiranja Lavrova i postavljanja teških pitanja. Davanje prostora tiranima dobar je način da se istakne njihova podlost i njihovo pogrešno rasuđivanje. Po sadržaju i po obliku mogli smo to bolje odraditi. Ovdje nismo dobro obavili posao.”

Lavrov je demonstracija sile, kontrole, samouvjerenosti i odlučnosti. Iskoristio je carsko-kraljevsku prigodu da utvrdi sliku ruske moći. Utisak kojeg je France 2 projicirala u ovom intervjuu je slika zapadnjačke slabosti. Zauzvrat nisu ponuđene ekskluzivne informacije. “1:0 za Rusiju”, zaključuje Anna Colin Lebedev, čiju je knjigu “Nikada braća? Ukrajina i Rusija, postsovjetska tragedija” Oslobođenje predstavilo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.

A ja mislim 1:0 za ostatak svijeta, koji ima priliku vidjeti oskarom nagrađeni film “Mr. Niko protiv Putina” (Mr. Nobody against Putin), dokumentarni dragulj hrabrog Pavela Talankina, zabranjen u Rusiji. Nemam mašte da si predstavim silu koja brani gledanje dokumentarnog filma u Rusiji, a po Ukrajini otima mobitele i djecu, siluje djevojke, čereči mlado i staro, bombarduje bolnice i pozorišta. “Mr. Nobody against Putin” je prikazan na SFF-u, igra u našim kinima i mada nismo zadovoljni rezultatima bh. političkih pjetlića, možemo biti sretni što imamo makar tu slobodu na raspolaganju.