Molitva pred bolnicom i(li) pritisak na žene: Kampanja zastrašivanja i zadiranja u privatnost

Prije skoro godinu, glavni ulaz u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar okupirali su štandovi ispunjeni fotografijama beba, porukama koje pozivaju na život, a put do ulaznih vrata ispunjen je ljudima koji bdiju i mole. Mole za život, za porodicu. Barem tako tvrde. Prvi ciklus, kampanja inicijative “40 dana za život”, u Mostaru je startao u martu prošle godine. Uslijedila su svakodnevna okupljanja, cjelodnevne molitve srijedom, mise, a potom i nova jesenja kampanja. 18. februara ponovo slijedi proljetna.

U svrhu kampanje govore i brojni vjerski službenici, a kapelica u SKB-u Mostar postala je mjesto svakodnevnih susreta tokom kojih se otvoreno govori kako je abortus grijeh i da život treba sačuvati. Promovišu se knjige, organizuju konferencije, križni putevi za nerođene, muzički nastupi, snimaju filmovi, a nerijetko se i dijele iskustva žena. Onih grešnih. Jer su abortirale ili su podržale abortus. U neznanju. Ali i onih dobrih žena. Koje su uspjele kao žene. Jer su majke. Prisustvo djece gotovo je najjači adut, jer ko može odoljeti nježnim i dobrim dječjim okicama? A možete dobiti i ceker ili majicu. Čak i bodić za bebu. Uz dobrovoljni prilog.

I doktori sude

Kampanja, pa i ona putem društvenih mreža, izrazito je jaka i dobro rađena. Društvene mreže se svakodnevno pune pomno odabranim sadržajem. Udarajući na savjest, vjeru i intimu, koristeći najmlađe članove društva, prava pacijenata/ica postaju nebitna. Privatnost je nepoznanica, a kontakt telefoni, uključujući i mogućnost komunikacije putem Vibera i WhatsAppa, lako su dostupni. Bilbordi sa porukama “Izaberi život”, postavljeni su širom Hercegovine. A i šire. Brojni mediji kampanje prate gotovo sa oduševljenjem. Zato je, na međunarodnom sastanku lidera inicijative, ova mostarska kampanja proglašena najbolje medijski popraćenom kampanjom. Tvrde organizatori.

A ponosno su se, držeći poruke i fotografije beba, ispred SKB-a Mostar u oktobru prošle godine fotografisali i studenti zdravstvenih studija. Kako se navodi na društvenoj mreži Instagram, došli su “pružiti podršku molitvi i inicijativi”. Budući/e medicinski radnici/e. A i ginekolozi/ginje, zaposleni/e u pomenutoj mostarskoj bolnici, aktivno promovišu kampanju. Drže i govore. Uz štandove molitelja, ponosno se fotografišu i uposlenici hitne pomoći. Aktivni su i psiholozi. Listajući objave, možete sresti i poruke Marka Perkovića Thompsona o kršćanskim korijenima.

Krug mostarske bolnice okupiran je moliteljima koji prenose poruke/Facebook stranica “40 dana za život” Mostar

No, gdje je granica kada je riječ o slobodi vjeroispovijesti i slobodi okupljanja, te pravima pacijenata/tica, ugrožavanju privatnosti i zagarantovane zdravstvene zaštite? I šta kada nečije pravo postane sredstvo ugroze prava drugih?

Institucije uglavnom šute, jer “tema je osjetljiva”, a pored teških političkih tema, ko bi se i bavio moliteljima koji nikoga ne diraju niti prave nered? No, Mostar nije izvor kampanje. Mostar je samo mali dio sante leda koja je okovala svijet.

Na pitanje ko je i na koji način dao dozvolu za ovakvu vrstu javnog okupljanja, zvanični odgovor, barem do trenutka objave teksta, nismo dobili iz SKB-a Mostar. No, prema informacijama kojima raspolažemo, Bolnica tvrdi da se aktivnosti provode uz odobrenje nadležnog ministarstva unutrašnjih poslova, te da nemaju ovlasti ograničavati ili zabranjivati zakonito prijavljena javna okupljanja. U odgovoru koji smo dobili iz MUP-a HNK-a istaknuto je da je “PU Mostar od strane Inicijative ‘40 dana za život’ obaviješten o molitvenom skupu koji se održavao u krugu SKB-a Mostar”.

“Navedena inicijativa dobila je odobrenje SKB-a Mostar i održala molitveni skup na području SKB Mostar koje je pod fizičkom i tehničkom zaštitom zaštitarske agencije. Obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju PU Mostar ne izdaje rješenje o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru.

Povreda zakona

Bolnica je javna ustanova u vlasništvu Federacije BiH i četiri kantona: HNK-a, Zapadnohercegovačkog kantona, Kantona 10 i SBK-a. Upiti koje smo poslali premijeru FBiH te Federalnom ministarstvu zdravstva ostali su, do ovog trenutka, bez odgovora. Iz Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi HNK-a uputili su nas upravo na dvije gore pomenute institucije. I dalje čekamo odgovor Komisije za zaštitu ljudskih prava i sloboda Predstavničkog doma Parlamenta FBiH. Predsjednica Komisije za ljudska prava i slobode Doma naroda Parlamenta FBiH Miomirka Melank objašnjava da Komisija jeste dobila zahtjev za razmatranje ovog slučaja, te da je proces donošenja zaključaka u toku. Dok ne bude okončan, ne može govoriti o detaljima niti u ime Komisije. No, dijeli lični stav.

- Moj stav je da se takva kampanja ne može sprovoditi ni u blizini ginekološkog odjela, pogotovo ne u krugu bolnice, kaže, te dodaje da je ubijeđena da je kampanja “40 dana za život” u krugu mostarske bolnice neprimjerena, jer narušava neutralnost zdravstvene ustanove, stigmatizira i manipuliše žene, krši njihovo pravo na privatnost i zdravstvenu zaštitu, te se kosi s međunarodnim standardima ljudskih prava.

Do ulaza u Bolnicu pacijente/ice pogledom prate molitelji/Facebook stranica “40 dana za život” Mostar

Naglašava da pacijentice koje dolaze u bolnicu radi ginekoloških pregleda, poroda ili prekida trudnoće, imaju pravo na siguran i dostojanstven pristup zdravstvenoj zaštiti.

- Kampanja u krugu bolnice stvara atmosferu stigme i pritiska na žene koje traže medicinsku pomoć. Bolnica je javna zdravstvena ustanova, a njen prostor treba biti neutralan i siguran za pacijente. Organizovana kampanja u neposrednoj blizini ulaza u ginekološki odjel šalje poruku osude i moralnog pritiska, što je suprotno medicinskoj etici, ističe Melank.

Poentira da se žene koje dolaze u bolnicu suočavaju s dodatnim stresom i osjećajem moralnog pritiska, zbog svijesti o osudi koju nameće sredina u kojoj žive, čak i kada nije u pitanju prekid trudnoće.

- Što se abortusa tiče, riječ je o sigurnom rutinskom zahvatu koji u kliničkim uslovima ne ostavlja trajne posljedice na fertilitet. Iako je procedura sigurna i pouzdana, broj prekida trudnoće u HNK-u teži nuli već godinama, za razliku od ostalih kantona. Jasno je da to nije posljedica uspješne kontracepcije, već žene gube kontrolu nad sopstvenim tijelom, poručuje Melank.

Smatra da je riječ o rodnoj diskriminaciji, jer se ženama uskraćuje pravo da slobodno odlučuju o svom tijelu i budućnosti. Njeno laičko mišljenje je da pravo na okupljanje, koje implicitno navode oni koji kampanju sprovode, ne može biti iznad prava na zdravstvenu zaštitu.

- Pravo na okupljanje ne može biti realizovano unutar institucija koje imaju propisan kućni red i procedure. Okupljanje može ugroziti zdravlje pacijenata i bolnica ne može biti mjesto na kojem će se realizovati prava za koje nije nadležna. Bolnice su nadležne da realizuju zdravstvenu zaštitu, a za realizaciju ostalih prava postoje adekvatnija mjesta i prilike, kaže Melank.

A Helsinški parlament građana Banja Luka je, u ime organizacija civilnog društva i pojedinaca/ki, uputio mnogobrojne dopise odgovornim institucijama u FBiH. Do sada su dobili odgovor samo iz Gender Centra.

- Pokušavamo upozoriti na ugrožavanje ženskih ljudskih prava, ali i pravnim mehanizmima utjecati na odgovorne institucije koje prećutno ili javno odobravaju pokušaj ograničavanja ili ukidanja prava žene na slobodno odlučivanje o sopstvenom tijelu. Šutnjom i ignorisanjem institucije ne ostaju neutralne, već aktivno učestvuju u normalizaciji prakse u kojoj se ženska tijela, odluke i intimni život pretvaraju u legitimno polje javnog nadzora i ideološkog disciplinovanja žena, ističe Željka Umićević iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka.

Ispred glavnog ulaza u SKB Mostar/Facebook stranica “40 dana za život” Mostar

Iz Gender Centra FBiH kažu nam da su postupali po zahtjevu za ispitivanje povreda Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, a koji je podnio upravo HPG BL, povodom kampanje koja se održavala od 24. septembra do 2. novembra 2025.

“Gender Centar je utvrdio povredu Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH. Održavanje kampanja usmjerenih protiv prekida trudnoće, u prostoru i neposrednoj blizini zdravstvene ustanove, čak i ako nije formalno usmjereno protiv žena i kada nije bilo pritužbi zbog okupljanja, može prouzrokovati učinak psihološkog pritiska, stigmatizacije, uznemiravanja i povrede dostojanstva žena, posebno pacijentica koje ne mogu izbjeći prolazak pored kampanje kako bi pristupile zakonom propisanoj usluzi prekida trudnoće. Imajući u vidu da su korisnice usluga prekida trudnoće isključivo ženskog spola, ovakve aktivnosti mogu imati nesrazmjeran negativan učinak na žene, što predstavlja indirektnu diskriminaciju po osnovu spola”, navodi se u odgovoru Gender Centra FBiH koji potpisuje direktor Samir Numanović.

Objašnjeno nam je: “U cilju sprečavanja indirektne diskriminacije i rizika od uznemiravanja i stigmatizacije i u cilju zaštite prava na privatnost, psihički integritet i dostojanstvo žena u pristupu zakonom propisanoj zdravstvenoj usluzi prekida trudnoće, Gender Centar je dao preporuku SKB Mostar da osigura neutralan pristup zdravstvenoj usluzi i najviši nivo zaštite privatnosti, psihičkog integriteta i dostojanstva pacijenticama koje dolaze po zakonom propisanu uslugu prekida trudnoće, uz odsustvo kampanja i javnih aktivnosti usmjerenih protiv prekida trudnoće u krugu i neposrednoj blizini bolnice.”

Data je preporuka i Federalnom ministarstvu zdravstva da donese smjernice o javnim aktivnostima u blizini zdravstvenih ustanova, koje se tematski odnose na reproduktivna prava. Obje institucije trebaju Gender Centru dostaviti obavještenje o realizaciji preporuke u roku od trideset dana od dana prijema.

Iz Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH poručuju da su prije nekoliko godina u izvještaju “Ljudska prava u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja u BiH” naglasili da je Komitet CEDAW jasno stavio do znanja da države moraju poduzeti mjere kako bi se osiguralo da su život i zdravlje žene prioritet u odnosu na zaštitu fetusa.

“U Bosni i Hercegovini pitanje abortusa je uređeno zakonima na entitetskom nivou. U Federaciji BiH i Brčko distriktu ne postoji noviji zakon koji pokriva područje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava, nego se ova pitanja razrađuju u više dokumenata, te je važeći Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće iz 1977, koji garantira slobodu odlučivanja o rađanju. Ovim zakonom je reguliran postupak prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama, kao i to da su zdravstveni i drugi radnici odgovarajućih profila dužni i da obave savjetovanje u vezi s prekidom trudnoće. U skladu sa važećim Zakonom iz 1977. za FBiH i Brčko distrikt, te Zakonom o uslovima i postupku za prekid trudnoće Republike Srpske, svaka žena ima pravo da prema vlastitom izboru odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće, stoji u tom izvještaju”, ističu ombudsmeni.

Naglašavaju da je važno da postoji ravnoteža između prava na okupljanje i prava na zdravstvenu zaštitu, ali da ne smije doći do ometanja pristupa zdravstvenim uslugama, među koje pripada i abortus. Neke države imaju zonu sigurnog pristupa oko zdravstvenih ustanova.

Bilbord je osvanuo i u Novoj Bili/Facebook stranica “40 dana za život” Mostar

U pomenutom izvještaju upozoravaju i da su zdravstveni i drugi radnici u zdravstvenim ustanovama dužni da u okviru radnih i profesionalnih obaveza pruže ženi i muškarcu medicinsku pomoć i odgovarajuće savjete u korištenju prava na slobodno odlučivanje o rađanju i upoznaju ih s postupkom, tokom i posljedicama, primjene savremenih načina i sredstava za reguliranje namjernog prekida neželjene trudnoće. Institucija ombudsmena trenutno postupa po registrovanim žalbama.

Diskriminacija na djelu

Prof. dr. Amila Ždralović sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a na temelju informacija dostupnih u medijima, kaže da su ovakve i srodne aktivnosti diskriminatorne i štetne te predstavljaju kršenje nacionalnih i međunarodnih standarda ljudskih prava, a direktno ugrožavaju prava pacijentica i zdravstvenih radnica/ka.

- Ovim je ozbiljno ugrožen pristup zdravstvenoj usluzi i ozbiljno dovedena u pitanje zaštita privatnosti pacijentica, a time i dostojanstvo pacijentica. Ako posmatram iz šire perspektive o (ženskim) ljudskim pravima, nakon 1945. napravljeni su značajniji koraci u pogledu institucionalizacije i standardizacije (ženskih) ljudskih prava. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima garantuje svim ljudima slobodu i jednakopravnost u dostojanstvu i pravima. Jednakopravnost ovdje počiva na ljudskom dostojanstvu. I dok su se u prošlosti jednakost i jednakopravnost pokušale utemeljiti na ljudskoj prirodi, božanskim pravima koja djeluju u svakoj osobi ili umu/razumu, sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima pronađen je novi zajednički osnov, a to je dostojanstvo svake/og pojedinca/ke, objašnjava naša sagovornica.

Poentira da su praksama prisustva molitelja na ulazima u bolnice i sličnim aktivnostima, direktno povrijeđeni navedeni principi.

- Direktno je dovedeno u pitanje dostojanstvo pojedinki time što je, između ostalog, ugroženo njihovo pravo na privatnost i pristup zdravstvenoj zaštiti, ističe prof. dr. Ždralović.

Naglašava da u skladu sa principima sekularne države nije činjenica da nadležni nisu spriječili ovakve diskriminatorne, uznemiravajuće i štetne aktivnosti koje se kontinuirano odvijaju u i oko bolničkih prostorija u okviru kampanje “40 dana za život” i srodnih okupljanja. Objašnjava nam i da su ovakve ili slične aktivnosti dio šire priče o antirodnim mobilizacijama koje podrivaju ženska ljudska prava, prava LGBTIQ+ osoba i rodnu ravnopravnost.

- Reproduktivna prava žena se posebno pokušavaju ograničiti i doista ova prava su u stvarnosti već ozbiljno dovedena u pitanje. Mi sve vrijeme razgovaramo o jednom slučaju koji je već imao direktne efekte sprečavanja ili otežavanja pristupa zdravstvenoj usluzi i već je ozbiljno dovedena u pitanje zaštita privatnosti pacijentica, jasna je naša sagovornica.

Na štandovima je šarolika ponuda rekvizita
/ Facebook stranica “40 dana za život” Mostar

Izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Branko Todorović ističe da sloboda vjeroispovijesti i izražavanja spada u temeljna ljudska prava, ali da prema međunarodnim standardima ona nije apsolutna.

- U evropskom okviru ljudskih prava, javna vlast ima obavezu da obezbijedi da i drugi mogu nesmetano ostvariti svoja prava, prije svega pravo na privatnost, dostojanstvo i fizički i psihički integritet, te nesmetan pristup zdravstvenoj zaštiti, kaže Todorović.

Naglašava da u kontekstu zdravstvenih ustanova, naročito ginekoloških odjela, ulazi i pristupne zone, čekaonice, nisu običan javni prostor: To su funkcionalni prostori namijenjeni ostvarivanju zdravstvene zaštite, često u situacijama izrazite ranjivosti.

- Organizovano prisustvo ideološki motivisanih grupa koje ciljano djeluju prema pacijenticama, čak i kada je formalno nenasilno i “tiho”, može predstavljati oblik nedopuštenog pritiska, zastrašivanja i zadiranja u privatni život, ističe Todorović.

Upravo iz tog razloga, u nizu evropskih zemalja razvijen je koncept sigurnih ili diskrecionih zona oko zdravstvenih ustanova, s ciljem da se zaštiti pacijent i njegova prava, a ne da se ograniči nečije uvjerenje. Na pitanje da li se ovakvim praksama otvara presedan za druge oblike ideološkog ili vjerskog djelovanja u zdravstvenim ustanovama, Todorović je jasan: Apsolutno.

- Tolerisanje ovakvih praksi stvara opasan institucionalni presedan. Ako se prihvati da je dozvoljeno kontinuirano ideološko ili vjersko djelovanje u neposrednoj blizini zdravstvenih ustanova, onda ne postoji pravno održiva osnova da se sutra odbiju drugi oblici političkog, vjerskog ili ekstremističkog pritiska, ističe Todorović.

Podsjeća da međunarodni standardi polaze od toga da država mora obezbijediti efektivan, a ne samo formalan pristup zakonito dostupnoj zdravstvenoj zaštiti, uz puno poštovanje integriteta pacijenta. A neutralnost javnih institucija, posebno zdravstvenih predstavlja jedan od temelja demokratskog i pluralnog društva. Kada je riječ o neažurnosti institucija u ovakvim i sličnim slučajevima, naš sagovornik je mišljenja da se radi o kombinaciji više razloga: neznanja, bahatosti, institucionalne pasivnosti, političkog oportunizma i pogrešnog razumijevanja ljudskih prava.

- Često se polazi od pretpostavke da, ukoliko nema buke ili incidenata, nema ni povrede prava. Štetni efekti ne moraju imati formu incidenata, dovoljan je kontinuirani pritisak prisutnih zagovornika, u prostoru gdje im zaista nije mjesto. Međunarodni standardi jasno ukazuju da kontinuirani psihološki pritisak i uznemiravanje mogu predstavljati povredu prava, i bez fizičkog nasilja, kaže Todorović, dodajući da je dodatni problem fragmentacija nadležnosti: odgovornost se prebacuje.

Rezultat je, podvlači, institucionalna tišina koja u praksi znači prešutno odobravanje i kršenje ljudskih prava pacijenata. Ključno je, smatra, problem uokviriti kao pitanje sigurnog pristupa zdravstvenoj zaštiti, a ne kao sukob oko vjerskih uvjerenja. Kada je riječ o porukama koje prakse poput inicijative “40 dana za život” upućuju ženama koje koriste zdravstvene usluge, Todorović naglašava da su one zabrinjavajuće.

Pažljivo osmišljena kampanja

- Njihova privatnost i autonomija nisu u potpunosti zaštićene, društveno je prihvatljivo vršiti moralni nadzor nad ženama u trenutku kada traže zdravstvenu pomoć. U kontekstu ginekologije, to predstavlja oblik indirektne diskriminacije i proizvodi strah i stres, koji rezultira odgađanjem ili izbjegavanjem zdravstvene usluge, zbog objektivne izloženosti pritisku i ponižavanju, ističe naš sagovornik dodajući da je takva praksa u direktnoj suprotnosti sa standardima koji zahtijevaju da pristup zdravstvenoj zaštiti bude dostojanstven, siguran i lišen uznemiravanja.

Naglašava da ne govorimo o lokalnoj ili spontanoj inicijativi. Model kampanje je pažljivo osmišljen u Teksasu i izvozi se iz države u državu: isti naziv, ikonografija, taktika i narativ.

- Suština tog modela nije javna debata, već stalna fizička prisutnost na mjestima pružanja zdravstvenih usluga, s ciljem normalizacije ideje da je legitimno nadzirati i moralno procjenjivati žene u javnom prostorui vršiti pritisak. Radi se o obliku tobože “mekog pritiska” koji se oslanja na pasivnost institucija i nespremnost države da reaguje, podvlači Todorović.

Zaključuje da slučaj Mostara nije izolovan incident, već dio šireg transnacionalnog obrasca djelovanja, koji zahtijeva jasan i principijelan odgovor bh. institucija u skladu s zakonima, te preuzetim evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava.