Ljubav i bijes
Akademik Arne Johan Vetlesen/Damir Deljo
Moramo osjećati ljubav prema svemu a posebno prema prirodi. Ali, moramo pokazati i bijes prema vlastima koje ne čine dovoljno kako bismo sačuvali ono što već imamo
Arne Johan Vetlesen
Liftom se penjem na 4. sprat, gdje se nalazi Odsjek za filozofiju Univerziteta u Oslu. Profesor Arne Johan Vetlesen je u kabinetu broj 435. Prije razgovora sa Vetlesenom razgovarao sam sa nekim od njegovih studenata i nema sumnje Vetlesen je veoma popularan profesor filozofije. Njegove misli imaju i širinu i dubinu, dijelom zahvaljujući i činjenici da je dugi niz godina redovni kolumnista u novinama Klassekampen. Iz štampe je upravo izašla njegova nova knjiga namijenjena širokoj međunarodnoj publici.
Pojedinac i institucija
Moje prvo pitanje tim povodom je bilo: Šta Vetlesen želi s ovom knjigom?
“Pa, ja sam napisao tri knjige o filozofiji prirode na engleskom jeziku, u širem smislu. Počelo je sa “The Denial of Nature” (2015), zatim “Cosmologies of the Anthropocene” (2019) i konačno, “Animal Lives and Whay They Matter” (2023). Nakon toga, bio sam svjestan da još uvijek nisam uspio dovoljno i kvalitetno staviti okoliš i krizu vezanu za prirodnu okolinu u trenutni društveni kontekst.”
Zašto se donosi tako malo neophodnih mjera u ovoj oblasti, iako imamo i previše znanja koje govori o ozbiljnosti krize?
“U tom kontekstu moramo kritički sagledati doprinos i drugih nauka kao što su političke nauke, ekonomija i politička filozofija.”
Vetlesen je old school i zbog toga s nestrpljem očekujem nastavak njegovog objašnjenja.
“Mi imamo mnogo znanja o klimatskim promjenama i gubitku biodiverziteta, posebno iz perspektive prirodnih nauka. Ali moramo kritički sagledati doprinos i drugih nauka, kao što su političke nauke, ekonomija i politička filozofija. Ove teme se često zasnivaju na psihološkim pretpostavkama da djelujemo više kratkoročno nego dugoročno i da je sama ljudska priroda postala prepreka stvarnim promjenama. Mi smo takvi i stoga nas kao takve oblikuje društvo čiji smo dio. Ali, suštinsko je pitanje: Kako postići neophodnu generacijsku perspektivu?”
Vetlesen izgovara još jedno “da” dok tastatura miruje nekoliko sekundi.
“Tokom Gerhardsenove (Einar Gerhardsen, predsjednik norveške Vlade u periodima 1945-1965, 1955-1963, 1963-1965) ere živjeli smo s opravdanim optimizmom za budućnost. Moderna socijalna država građena je od 1950-ih, ne samo u Norveškoj već i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkm Državama. Rastao je pokret za građanska prava, feminizam i politika zaštite okoliša došli su na dnevni red. Ova era o kojoj govorimo dovela je do boljeg i kvalitetnijeg života.
Javni sektor odražavao je ideale prosvjetiteljstva, Immanuela Kanta i Francuske buržoaske revolucije. Institucije modernosti imale su opći legitimitet u narodu jer su preuzimale zadatke koji su ovisili od kompetentnih ljudi, posebno u obrazovanju i zdravstvu. Institucije su se brinule o nama kada bi mi kao pojedinci podbacili.
Vetlesen baca pogled kroz prozor svog svijetlog kabineta i pita me: “Sjećaš li se kako se za vrijeme vladavine Erne Solberg (Erna Solberg, predsjednica noveške Vlade 2013 - 2021) mnogo koristio termin “robusnost”?
“Sve i svako je trebao postati robusniji suočen s tekućim i nadolazećim krizama. Ali u tome leži veliko pomicanje moći i odgovornosti, od naših zajedničkih institucija prema pojedincu”, tvrdi Vetlesen. U tom kontekstu, pita me: “Jesi li gledao zanimljiv film britanskog reditelja Kena Loacha, iz 2016. godine, ‘I, Daniel Blake’?”
“Jesam”, odgovaram, a Vetlesen vjeruje “da ova vrsta umjetničkog izražavanja dobro opisuje ovaj zaokret u historiji modernosti, gdje je pojedinac prepušten sam sebi.”
Vetlesen se, također, poziva na filozofa i sociologa Zygmunta Baumana, koji je tvrdio da živimo u onome što on naziva “promjenjivom varijantom” modernosti. Sve se mijenja, sve teče... Novi društveni poredak je izvan reda i sistema...
“U ovom procesu doživljavamo smanjena očekivanja od onoga što institucije i vlade mogu postići. Dobijamo novu realnost. To se, naprimjer, odražava u klimatskim ciljevima koje postavlja sadašnja vlada. Oni se nikada ne ostvaruju i zato se stalno odgađaju. To je ta nova realnost.”
U knjizi “Living with disappointment in the face of environmental crisis – Resilience, Resistance and Denial”, Vetlesen detaljno razmatra ono što je poznato kao koncept klimatske psihologije, u Norveškoj prvenstveno poznat preko ekonomiste i psihologa Pera Espena Stokensa. “Živimo s takozvanom kognitivnom disonancom, odnosno, imamo nova znanja o problemima koji se moraju rješavati, ali u stvarnosti malo radimo na tome. To je jedan oblik samoobmane i imamo različite odbrambene mehanizme za suočavanje koji sežu nazad do psihologa Sigmunda Freuda.” Vetlesen kritizira previše jednostran fokus na ono kognitivno. “Moramo se više fokusirati na emocije.”
“Nedostaje nam riječi koje bi nam omogućile da se ovo shvati ozbiljno. Ne razgovaramo o klimatskoj anksioznosti i klimatskoj tuzi. Ovaj nedostatak riječi me brine. Nie Waals, psihijatrijska klinika za djecu i adolescente, pozvala me je 2019. godine da održim predavanje. Željeli su da govorim u ime psihologa i psihijatara jer im u zadnje vrijeme dolaze djeca i mladi koji se emocionalno bore sa stvarima za koje nemaju objašnjenja. Mnogi mladi ljudi osjećaju da je sve otišlo do vraga, ne žele imati svoju djecu, preokupirani su egzistencijalnim pitanjima o klimi i prirodi. Itd. Ovo je neistraženo područje...”
Jedno je analiza situacije, a drugo mapa puta za promjene. Ima li Vetlesen zaključak koji ukazuje na budućnost?
“U knjizi prolazim kroz ono što nazivam otporom i elastičnošću. Analiziram različite slučajeve klimatskog prava na međunarodnom nivou, ali i u Norveškoj i posvećujem nekoliko stranica velikoj norveškoj naftnoj kompaniji Equinor. U Norveškoj se pokazalo vrlo teškim dobiti bilo kakvu podršku putem pravnog aparata, a naftni lobiji su uglavnom svaki put pobjeđivali. I to nam pokazuje da takozvana klauzula o okolišu u Ustavu, §112, ne vrijedi ni papira na kojem je napisana. Hoću reći da ne postoji briga za buduće generacije.”
Vetlesen raspravlja o građanskoj neposlušnosti i aktivizmu u različitim oblicima, na osnovu knjige švedskog istraživača Andreasa Malma, a pod naslovom: “Kako naftovod dignuti u zrak?” (objavljena na norveškom 2024, “Hvordan sprenge en rørledning?”)
“Pratim Malma odavno. Važno je izgraditi radikalni otpor. Naravno, on ne smije biti nasilan prema svim živim bićima, ali možemo zamisliti da su nam potrebni različiti oblici sabotažnih reakcija u obliku opstrukcija i slično. Iako ne želim da me ovdje i sada citiraju kao da kažem da je to nešto što podržavam. To može brzo dovesti do povećane kriminalizacije protesta. Mnogi aktivisti su paralizovani, kao što su to pokušali učiniti s Gretom Thunberg. Tako bogati američki milijarder, Peter Thiel, naziva Gretu antikristom. To nešto govori. Ona je zviždačica našeg vremena. A nama treba više zviždačica baš kao što je to bila Rachel Carson za vrijeme ekološkog pokreta kada je objavila svoju knjigu “The silent Spring” 1962. godine. Thunberg je Carson našeg vremena. Najmlađa predstavnica Parlamenta ikada, Frøya Skjold Sjursather (MDG), kaže da ju je Greta uznemirila. Uzbunjivači to rade tako.”
Pošteni političari?
Političari nas, s druge strane, stalno razočaravaju. Vetlesen se vratio u 1990. godinu kako bi pronašao nekoga koga on naziva pošteni. Dramskom piscu, disidentu i političaru, Vaclavu Havelu.
“Godine 1990. Havel je postao prvi predsjednik Češke Republike, nakon pada Berlinskog zida. Obećao je da, za razliku od svih prije njega, neće lagati narod. I narod se morao okrenuti samom sebi ne tražeći žrtvenog jarca na drugom mjestu. Havel je obećavao nešto suprotno od današnjih političara.”
Sat vremena proveden s intelektualnom gromadom poput Arnea Johana Vetlesena brzo je prošao. On se dugo bavio problemom zla i puno je pisao o tome. Mnogi radio slušaoci su nedavno dobili i iskren intervju u popularnoj emisiji “Drivkraft”, u kojoj je Vetlesen govorio o maltretiranju kojem je bio izložen u ranim tinejdžerskim godinama. To mu je pomoglo da se oblikuje kao osoba. Kaže da su ga nakon emisije kontaktirale bivše kolege iz razreda izražavajući žaljenje i stid. Nekoliko njih je insistiralo da se sastanu s njim kako bi umirili svoju lošu savjest.
Treba nam nešto takvo i neko takav. Kao moralni kompas. Kao zviždač. Vetlesen se osmjehuje kada ovo kažem, pojašnjavajući:
“Moj credo, ako hoćete, može se sažeti u dvije riječi: ljubav i bijes. Moramo imati ljubav prema svemu živome kao i prema prirodi oko nas. I moramo pokazati da smo bijesni na one na vlasti, koji ne čine dovoljno da bi se sačuvalo ono što već imamo, kako za nas tako i za buduće generacije. Posvećenost! Emocija! To je ono što nam treba.”
(S norveškog preveo
prof. dr. Rasim Muratović,
član Odbora za historijske
nauke ANUBiH)
