Kritikovati Izrael nije samo vaše pravo, to je vaša dužnost

U dnevnom listu Haaretz od 1982. Gideon Levy je postao rijetka savjest, redovito odlazeći na okupirane palestinske teritorije. U svojim stupcima osuđuje okupaciju i apartheid. On, čiji su djed i baka nestali u nacističkim koncentracijskim logorima, ne boji se kritikovati politiku države Izrael.

Na šta ste pomislili kad ste saznali šta se dogodilo 7. oktobra?

- Biću iskren. Prvo sam čuo da su Palestinci srušili ogradu, rekao sam si: “Oh, Berlinski zid je počeo padati.” Zaista sam to osjetio, i čak izvjesnu sreću. Mislim da Gaza ne može živjeti u kavezu sa vječnim rampama. Mislio sam da prisustvujemo možda protestu koji će dovesti do neke vrste slobode.

Šok i trauma

Za vrijeme tih prvih sati sam trebao napisati moju kolumnu. Moj glavni i odgovorni urednik me nazvao i obavijestio me - ono što nisam znao - da ima stotine ubijenih Izraelaca. Shvatio sam da se ne radi o Berlinskom zidu i promijenio sam mišljenje. Na kraju dana je bilo jasno da su se 7. oktobra desile užasne stvari. Ipak treba podsjetiti šta se desilo tog dana i to se upisuje u kontekst. Za sve postoji razlog; to ne znači da sve opravdavam. Ali, vjerujete li zaista da bi 2,3 milijuna ljudi živjelo 18 godina u najvećem zatvoru na svijetu i da bi to prihvatili zauvijek? 7. oktobar se dogodio na najbrutalniji način, ali nakon 18 godina zatvora ljudi mogu poludjeti.

Netanyahu se poziva na pravo Izraela da se brani. Nakon 41.000 mrtvih u Gazi, možemo li govoriti o “obrani”?

- Bio je šok i bila je trauma. Dva dana kasnije sam išao u napadnute kibuce i sela: vidio sam užasne scene. Ne umanjujem ništa. Ali sada se sve dešava kao da mi možemo uraditi ono što želimo. Mi možemo ubiti 41.000 ljudi, a da nam niko nema pravo reći da je to zločinački, nezakonito i genocidno? Mi možemo ubiti 17.000 djece i reći da je to samoobrana? Ne. Izrael se ima pravo braniti, ali ne počiniti genocid. 7. oktobar ne daje Izraelu pravo da se ponaša divljački.

Zašto izraelski narod u većini prihvaća takav način razmišljanja?

- Izraelski narod se nalazi u jednom od najgorih razdoblja svoje povijesti. Od 7. oktobra ljudi vjeruju da je jedina stvar koju treba uraditi osveta. Šokirani su onim što se dogodilo i misle da nema mjesta za suosjećajnost prema Palestincima, ni granice za našu agresiju. To objašnjava nevjerojatnu podršku skoro svih Izraelaca ratu koji se vodi istovremeno u Gazi i u Libanonu. Izraz izvjesne empatije prema Palestincima se smatra skoro kriminalnom. Nastavnici su izgubili radna mjesta, izraelski Palestinci su zato hapšeni. Izraelsko društvo se jako promijenilo 7. oktobrom, i ne na bolje.

Ali ekstremna desnica je već bila izabrana...

- Tačno. Ali sve je izletjelo iz kutije nakon 7. oktobra. Rasizam, mržnja prema Palestincima, krvožednost, primitivna nezajažljivost za osvetom, za kaznom: sve je postalo legitimno. 7. oktobar je tako ubio takozvanu izraelsku ljevicu. Manifestacije koje ovdje vidite su impresivne, ali nisu protiv rata. Nemojte pogrešno shvatiti: to je protiv Netanyahua, za oslobađanje talaca, ali nije protiv masakra, ni izgladnjivanja u Gazi. Ni o onome što mi radimo u Libanonu.

Može li izraelsko društvo nastaviti ovako?

- Vrlo je teško očekivati promjenu izraelskog društva. Ono je sada potpuno slijepo. Na njemu se provodi ispiranje mozga. Niko ne govori o miru, o solidarnosti sa Palestincima. O njihovim patnjama. Izrael je izgubio svoju ljudskost u ovom ratu, i izraelsko društvo jednako. Izrael može uraditi što god hoće, nikoga u zemlji neće biti briga. Ljudi su izgubili suosjećajnost. U Palestincima ne vide ljudska bića. U njihovim očima 7. oktobra svi stanovnici Gaze su ubijali.

Zna li izraelski narod šta se dešava u Gazi?

- Ne, ne zna, jer im izraelski mediji izbjegavaju pokazati realnost. Znati da ima 41.000 mrtvih je jedna stvar. Vidjeti slike izgladnjele, umiruće djece na tlu u bolnicama - je druga. Francuzi su vidjeli više slika iz Gaze nego bilo koji Izraelac, a koji živi na jedan sat udaljenosti od Gaze.

Kako je to moguće u vrijeme društvenih mreža?

- Zahvaljujući suradnji slobodnih medija, koji se ponašaju kao ruski mediji. Ne zbog pritiska vlade, ili cenzure. Mi znamo šta ljudi očekuju od nas: oni ne žele vidjeti, oni ne žele znati. Onda mi ne pokazujemo, Haaretz je izuzetak. Mi smo u XXI stoljeću, postoji internet, postoje društvene mreže, ali treba vidjeti. Treba izabrati da se vidi. Ako vas ne zanima, ne vidite. Većina Izraelaca, ako ne svi, ne želi znati.

Postoji izvjesna vrsta vojne cenzure, zar ne?

- Vrlo malo. To nije razlog. Razlog je autocenzura medija, ne vladina. I to je još gore. U Rusiji ne možete pokazati šta se dešava u Ukrajini. U Izraelu može, ali oni to neće.

Kako popraviti što je slomljeno?

- Nisam siguran da se sve može popraviti. Ne znam kako to možemo riješiti, kad su Izraelci izgubili svaku nadu u bilo kakvo rješenje, u koegzistenciju; kad većina Izraelaca vjeruje da su svi Palestinci Hamas, i da su svi Palestinci Nukhba - specijalne snage Hamasa, koje su počinile ubojstva 7. oktobra. Ne vidim kako, kad nema ni medija, ni vođa, u Izraelu, koji pokušavaju promijeniti stvari. Ja ne vidim rješenje, osim ako međunarodna zajednica ne počne reagirati, kao što je učinila sa Rusijom nakon njihove invazije Ukrajine, ili sa Južnoafričkom Republikom, sa apartheidom. Rusija je prodrla u Ukrajinu u nekoliko tjedana. Izrael je okupirao Gazu i sada napao Libanon. Ko govori o sankcijama Izraelu? Niko.

U Europi i u Francuskoj kritikovanje Izraela se vrati u vidu optužbe za antisemitizam...

- Ignorirajte to. To je cinična manipulacija izraelske propagande. Antisemitizam postoji i treba se boriti protiv njega. Ali svi koji kritikuju Izrael nisu antisemiti, za ime Božje! Većina ih nije, jer su to ljudi od savjesti. Kad građanin Francuske vidi masakr djece i uzvikne “Zaustavite to!”, on viče svojoj vladi da poduzme nešto. Kakve to veze ima sa antisemitizmom?

Europa je paralizirana

Ta manipulacija je jako učinkovita, jer je Europa paralizirana. Niko se ne usuđuje reći jednu riječ o Izraelu. Nemojte upasti u tu zamku: ne samo da imate pravo kritikovati Izrael, nego je to vaša dužnost. Kontekst su pedesetogodišnja okupacija i kolonizacija, i vidite rezultat. Palestinci nikada neće prihvatiti okupaciju. Poznajete li ijedan narod spreman živjeti bez državljanstva? Svaki ruski disident ima rusko državljanstvo. Svaki afrički borac za slobodu ima državljanstvo; Nelson Mandela je imao državljanstvo.

Kad Međunarodni sud pravde govori o mogućem genocidu u Gazi, izraelski odgovor se sastoji u odbacivanju te mogućnosti zbog Holokausta. Šta Vi kažete na to?

- Uvjerava li vas to? Ne. Ni mene to ne uvjerava. Žrtve najvećeg genocida u povijesti bi trebale biti osjetljivije kad se radi o genocidu nad drugim narodima. Izraelci rade suprotno tome. Oni smatraju da nakon Holokausta mi imamo pravo raditi sve što želimo. Da nam niko nema pravo reći šta je dozvoljeno i šta nije, šta je moralno i šta nije.

Sa francuskog prevela: Nada Zdravič