Kreator špice za ZOI ‘84. za Oslobođenje: S nostalgijom se sjećam tih lijepih dana

Tomislav Mikulić (Zagreb, 1953) je oličenje kreativnosti, strasti i vizije. Ključni čovjek, doslovno pionir kompjutorske grafike i animacije u Hrvatskoj, Jugoslaviji, ali i šire. Fascinantna profesionalna karijera duga više od pola stoljeća u kojoj je teško nabrojati sve paf momente. Uvijek spreman na nove izazove.

Među ostalim, upravo je ovaj neviđeno odvažan umjetnik kreirao špicu za Zimsku olimpijadu u Sarajevu 1984. i prvi logo za Euroviziju 1979. Tomislav Mikulić je ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo koju tradicionalno dodjeljuje Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU).

Prestižno priznanje

U obrazloženju Nagrade ističe se da ona “obilježava ne samo iznimnu karijeru Tomislava Mikulića nego i trajnu ostavštinu u povijesti suvremene umjetnosti”. Dalje se naglašava da je ovaj autor “jedinstvena i ključna figura u razvoju računalne grafike i animacije ne samo u hrvatskoj umjetničkoj povijesti nego i u međunarodnim okvirima digitalne umjetnosti”. “Njegov izuzetan doprinos umjetnosti temelji se na dugogodišnjem i pionirskom radu u integriranju tehnolgije u vizualnu ekspresiju, što ga čini jednim od najvažnijih svjetskih autora u ranoj digitalnoj umjetnosti”, poentira se u obrazloženju Nagrade.

ZOI 1984.

Ovo prestižno priznanje umjetniku je uručeno u petak, 16. ovog mjeseca, na svečanosti u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu. Samo dva dana ranije, u srijedu, 14. siječnja, također u zagrebačkom Tehničkom muzeju, otvorena je izložba “Tomislav Mikulić: Digitalne slike i animacije 1971 – 2025”. Radi se o retrospektivi koja pruža uvid u kompletno stvaralaštvo ovog hrabrog kreativca, a poseban plus je pogled u kontekstu međunarodne art-scene. Tako se na izložbi, koja traje do 1. ožujka, uz rane kompjutorske crteže ostvarene na velikim kompjutorima i ploterima, mogu vidjeti i danas antologijske algoritamske grafike izlagane na izložbama “Tendencije 5” 1973. godine, u sklopu slavnog međunarodnog umjetničkog pokreta Nove tendencije, koji nastaje i održava se u Zagrebu od 1961. do 1973. u vrijeme kada je Zagreb zaista u rangu svjetski značajnog centra umjetnosti.

Dodjela nagrade HDLU za životno djelo

Eksperimenti da se slikarsko platno zamijeni kompjutorskim algoritmima i printerima i prihvaćanje kompjutorske grafike počinju krajem 1960-ih i početkom 1970-ih u SAD-u, kada se prvi veliki kompjutori koriste za vizualna istraživanja. Mikulić se zaljubljuje u kompjutorsku grafiku listajući časopise iz SAD-a u američkoj čitaonici na zagrebačkom Zrinjevcu. Prvi kompjutorski program Fortran uči u zagrebačkoj gimnaziji 1970. Ima 18 godina kada stvara svoju prvu kompjutorsku grafiku. Paralelno se obrazuje na Elektrotehničkom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Prvi je student Akademije koji je svoj diplomski rad napravio pomoću kompjutora. Prvi put samostalno izlaže u Zagrebu 1976. Tada se još ljudi pitaju je li to uopće umjetnost, ali umjetnik nepokolebljivo ide svojim putem. Prvi u tadašnjoj Jugoslaviji kompjutorom kreira animirani film. Zagreb je u to vrijeme vrlo inspirativan ambijent: Svjetski festival animiranog filma, Zagrebačka škola animiranog filma, Muzički bijenale Zagreb, u čijem programu gostuje John Cage, uključujući i spomenute Nove tendencije, međunarodni pokret koji afirmira eksperimente kroz povezivanje znanosti, tehnologije i umjetnosti.

Mikulić je također upamćen kao glavni kreativac tadašnje Televizije Zagreb gdje od 1980. vodi TV dizajn u sklopu kojeg osniva odjel elektroničke grafike i uvodi uređaj za 3D animaciju. Nižu se ostvarenja u području namjenske animacije i televizijske grafike. U kontekstu izložbe naglašava se da je Mikulić presudno obilježio vizualni identitet domaćeg televizijskog programa. Pritom se posebno akcentira animacija za Zimske olimpijske igre u Sarajevu, koja je pobijedila na međunarodnom natječaju.

Uz autorska djela, na turneji po izložbi mogu se vidjeti i predmeti iz donacije Tomislava Mikulića zagrebačkom Tehničkom muzeju “Nikola Tesla”, a dan nakon otvorenja izložbe umjetnik je osobno demonstrirao opremu za digitalnu animaciju koju je koristio od 1981. do 1984. i uz ostalo donirao Muzeju. Izložba prati autorovo kontinuirano promišljanje formata prezentacije digitalne umjetnosti, od galerijskih izložbi preko filmskih projekcija do televizijskih emisija koje, kako se ističe, same postaju umjetničko djelo. Ukazuje se na posebnu vrijednost izložbe, a to je prezentacija dijela originalnog hardvera koji je Mikulić koristio u svom radu.

U sklopu ovog muzejskog showa može se vidjeti i građa iz Hrvatskog školskog muzeja, uključujući opremu iz bivšeg Multimedijskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Može se uživati i u atraktivnim radovima iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji su u stalnom postavu tog Muzeja. Godine 1992. Tomislav Mikulić nastavlja život i rad u Australiji. Nakon uručenja Nagrade za životno djelo, a neposredno uoči povratka u Melbourne, ovaj prvoklasni umjetnik govori samo za čitatelje Oslobođenja.

Zrači nevjerojatnom pozitivnom energijom. Siguran, jednostavan, otvorenog duha. U Zagrebu divan sunčani dan. Čestitam Nagradu i pitam kako vidi ovo veliko priznanje nakon više od 50 godina? “Nagrada za životno djelo mi je izuzetno draga, sretan sam što sam izabran od svih kandidata. Moj rad kroz svih ovih 55 godina je sad prepoznat. Karakterizira me se kao pionira kompjutorske grafike koja je ‘71. tek bila u počecima, a u vrijeme kad se pojavila, nije baš bila odmah prihvaćena. Ali, nakon izložbi Tendencije u sklopu manifestacije Nove tendencije, Zagreb se uvrstio ne lokalno europski, nego u svjetski vrh avangardnih događanja zahvaljujući kompjutorskoj animaciji. Ovo je ujedno i priznanje tog novog načina promišljanja umjetnosti. To je moja najveća satisfakcija, plus i ovo osobno zadovoljstvo”, kaže Mikulić.

Napominjem da je puno puta bio prvi, od izrade diplomskog rada na Akademiji pomoću kompjutora do prvog prikaza animiranog filma. Kako izgleda biti prvi u ovakvim pothvatima? Odgovara da bi imao problem prisjetiti se svih svojih prvijenaca. Ono što ga je pozicioniralo šire u toj sferi, kaže, nisu samo ostvarenja koja su prva na lokalnoj razini. “Godine 1979. napravio sam prvu animiranu špicu Eurovizije za potrebe Mediteranskih igara u Splitu, MIS-a. Televizija Zagreb je prva televizijska stanica u svijetu koja je emitirala logotip Eurovision, prvi put u povijesti EBU (engl. European Broadcasting Union, Europska radiodifuzijska unija) je oživio kompjutorskom animacijom. To nije Pjesma Eurovizije koja je samo jedna od dvadesetak aktivnosti EBU-a”, sjeća se Mikulić, koji u to vrijeme stvara u statusu slobodnog umjetnika.

Šef TV dizajna Televizije Zagreb postat će godinu kasnije. “I onda sam imao priliku raditi animaciju za sve moguće emisije, sve glavne emisije koje su bile u programu Televizije Zagreb, kao dijela Jugoslavenske radiotelevizije, a to su Dnevnik, zabavne emisije Subotom uveče, Kviskoteka... ne mogu ni nabrojati sve emisije”, objašnjava. Mikulić je također autor i brojnih animacija za velike međunarodne događaje: natjecanje za Pjesmu Eurovizije 1990, Europsko prvenstvo u atletici 1990, Europsko prvenstvo u košarci 1989, Europsko prvenstvo u plivanju 1981. i dr.

Može li podijeliti sjećanje na nastanak špice za Zimsku olimpijadu u Sarajevu 1984? “Kad sam bio šef TV dizajna u scenografiji TV Zagreb, radio sam sve špice redovnog programa, ovo što ste nabrojali je još dodatno šlag na tu temu. Jer to su bile špice međunarodnih događanja, onih najvećih, i onih koji su bili emitirani izvan naše zemlje, koje su pokazale naše domete kompjutortske animacije. Prije ‘84. godine, Olimpijada u Sarajevu je raspisala natječaj za animiranu špicu koja će se koristiti za sve prijenose međunarodne i svjetske. A tada ni Televizija Zagreb, kao niti ostale stanice Jugoslavenske radiotelevizije, JRT-a, nije imala kompjutor i tehnologiju s kojom se može raditi kompjutorska animacija”, otkriva Mikulić.

Za takav svjetski zahvat na tom nivou, da ljudi izvan granica vide da mi možemo nešto napraviti je trebalo, dodaje, “malo prikriti da mi nemamo tehniku, nemamo kompjutor, nemamo nijedan uređaj za izradu animacije”. Slijedi priča kao iz filma. Mikulić opisuje kako je nastala špica za Olimpijadu u Sarajevu: “Dogodilo se nešto na što sam jako ponosan: ja sam imao već moj privatni kompjutor kod kuće, pa sam s dragim prijateljem na Televiziji Antunom Šernhorstom razgovarao da spojimo jedan televizijski uređaj koji je slao sliku u cijeli videosvijet, ali nije mogao generirati sliku, nisam mogao programirati sliku ili animaciju na tom uređaju. S kolegom sam spojio moj kućni kompjutor s tim uređajem. Ja sam napisao sve programe za trodimenzionalnu animaciju, i za shading, znači za farbanje u prostoru sa sjenama logotipa, tako da je moj kompjutor bio dovoljno dobar da radi komande za crtanje slike, ali nije imao signal koji ima dovoljno kvalitetnu sliku za profesionalnu televiziju. Moj kompjutor je slao te signale uređaju koji je mogao kao statične slike emitirati na profesionalnom nivou, potom smo na magnetoskop snimali sliku po sliku, tako je nastala službena špica ZOI ‘84. u Sarajevu.”

Sjeća se svojih boravaka u Sarajevu u vrijeme Olimpijade, kaže da su sjećanja prekrasna: “Ja sam bio u Sarajevu, tamo smo imali jako drago društvo, Boris Sakač radio je u koordinaciji IBM-ovog sistema sa svim našim internim uređajima koji su trebali to pokazivati, kontrolirati, tako da sam i dan-danas u kontaktu s tim ljudima, to su prekrasna sjećanja.” Hoćemo li pozdraviti prijatelje u Sarajevu? “Naravno, tko god se sjeća Tomislava, pozdrav srdačan svima, i ja još uvijek se s takvom nostalgijom sjećam tih lijepih dana zajedničke suradnje”, poručuje Mikulić.

Život u Australiji

Pitam dalje što trenutno radi u Australiji, radi li još uvijek kompjutorske grafike? “Desetak zadnjih godina moje karijere sam radio na Sveučilištu, kad sam se umirovio, mislio sam kako ću sada imati konačno vremena da se mogu posvetiti umjetničkom stvaranju. Još uvijek se bavim animacijom, ali je ona u drugom planu zbog moje dvije unučice.” Zanima me je li 1971. ikad pomislio da će tehnologija toliko napredovati, do današnjeg interneta, TikToka, Instagrama, selfija... ? “Tih godina, ja sam imao priliku vidjeti šta rade Amerikanci, Japanci, Nijemci, mislio sam kako doći do opreme koja radi u boji, tako da u ono vrijeme ja sam sanjao o tehnologiji, o alatu s kojim mogu napraviti više, ali ni u jednom trenutku nisam razmišljao to što vi pitate: što će biti za 50 godina? Moje predviđanje je da nove generacije za 50 godina neće imati kompjutore, neće imati ove telefone za koje ne znam zašto ih zovu pametnima, neće imati internet, neće imati Google i ovo sve što je sada današnjica. Jer, kad se sjetite da prije 15, 20 godina mi to nismo imali, a razvoj tehnologije je sve brži i brži. Znači da za 20 godina neće toga biti”, iskreno će.”Da mi se probuditi za 100 godina pa da vidim”, napominje.

“Rotacija”, 1973.

Što će doći novo? Mikulić odgovara da - ne zna. “Ja ne znam, preograničena mi je mašta za takav tehnološki pomak”, cementira odgovor. Vama ograničena mašta, ne mogu vjerovati, ja se nadovezujem. Konstatiram da odlično govori hrvatski. Mikulić kaže: “Živim u Australiji duži dio mog profesionalnog života nego u Hrvatskoj, engleski jezik je dominantan u tom dijelu karijere, znači, u više od pola radnog života. Ali, ne može to izbrisati jezik u kojem sam odrastao, stasao od djetinjstva, školovao se, radio, to ostaje, to se ne može izbrisati niti promijeniti.” Pitanje za kraj razgovora: kakav je dojam o nama u Zagrebu kad dođe u posjet? Umjetnik odgovara: “Ja sam zaljubljenik u Zagreb. Ljudi kukaju zbog ovoga ili onoga, zbog gluposti, moj pogled je usmjeren prema životu i ljepoti koju nosi u sebi.”