Krajiški uporan, nepokolebljiv, predan... - Ko je bio profesor Manojlo Babić?

Četrdeset je dana od kada nas je, 25. 10. o.g. u 91. godini, napustio profesor dr. Manojlo Babić. Običaj je da se na taj dan prisjetimo dragih ljudi koji nisu više s nama. Dug i plodonosan život. Mjesec kasnije pridružila mu se njegova životna saputnica Azra. Bili su kao đuđe iz Đođiđeve istoimene kratke priče. Ljubav neraskidiva.

Profesor Babić rođen je 1934. godine na Kozari. Kao dijete doživio je strahote rata početkom 40-ih godina prošlog stoljeća, u ratnom vihoru izgubio je oca, i osjetio pakao Jasenovca. Krenuo je u svijet mlad, potucajući se po đačkim domovima tokom srednjoškolskog obrazovanja u Banjoj Luci. Ekonomski fakultet u Sarajevu upisuje 1952. godine, kao student prve generacije (indeks br. 5), diplomira 1957, kao jedan od prvih studenata u svojoj generaciji i kao odličan student ostaje asistent na sarajevskoj Ekonomiji. I počinje graditi svoju akademsku karijeru. Doktorirao je 1965. godine o temi “Stimulacija kao faktor produktivnosti rada u industrijskim preduzećima”, a 1967. je izabran u zvanje docenta na predmetu Ekonomika proizvodnih preduzeća. U međuvremenu proveo je godinu na specijalizaciji u Engleskoj na Nottingham univerzitetu.

U zvanje vanrednog, a zatim i redovnog profesora, izabran je 1977. na predmetu Organizacija udruženog rada, a funkciju dekana EFSA obnašao je u periodu 1989. do 1991. godine. Kao nastavnik uvijek je bio korak ispred vremena. Objavio je preko 90 akademskih radova i udžbenik “Osnovi organizacije” koji je imao status najreferentnijeg udžbenika iz domena organizacije na ex-jugoslovenskim prostorima. Inicirao je i kreirao specijalistički postdiplomski studij iz organizacijskih nauka. Bio je i rukovodilac postidplomskog studija, šef katedre, te direktor fakultetskog instituta. Početkom 90-ih godina, kao dekan, uveo je tada potpuno novi predmet Uvod u menadžment. Jedan je i od matičara Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci.

I u poznim godinama bio je vrlo aktivan. Godine 2008, u 74. godini života, inicira i realizira novi projekat. Zajedno sa fakultetskim kolegama, profesorima Mirkom Puljićem, pokojnim Simićem Milićem, i sa mnom kao svojim bivšim asistentom, kojeg je i uveo u svijet akademije, objavljuje(mo) knjigu: “Korporativno upravljanje – principi i mehanizmi”. Najreferentnija knjiga koja tretira problematiku korporativnog upravljanja na ovim prostorima. I s objavljivanjem knjige počinje neku vrstu kampanje za reformiranje državnih preduzeća i uvođenja modernog sistema korporativnog upravljanja državnim preduzećima, baziranog na korporatizaciji državnih preduzeća, njihovog distanciranja od političkih partija na vlasti, te promoviranje instituta profesionalnih top-menadžera i menadžerskih ugovora. Stavljajući u prvi plan rezultat poslovanja kao kriterij uspješnosti top-menadžerskog rada.

Krajiški uporan, nepokolebljiv i predan kakav je bio, vukao je za rukav i političke lidere vladajućih partija, kao i predstavnike međunarodne zajednice, ukazujući na potrebe reforme državnih preduzeća, podastirući cjelovit program kako to i uraditi. I mene je animirao u tom projektu, tako da smo se po tom osnovu, što zajedno što pojedinačno, oglašavali i na stranicima Oslobođenja u više navrata. I ostao je istrajan na tom projektu sve do prije nekoliko godinama dok je još bio u snazi. Ali, ništa od toga. Kako je govorio “pas laje, karavani prolaze”.

Vidimo kako se i danas upravlja državnim preduzećima, vidimo da i dalje političke partije na vlasti, od Daytona do danas, državna preduzeća tretiraju kao svoju prćiju, promovirajući na pozicije članova nadzornih odbora i top-menadžerske partijske poslušnike, a ne kompetentne i sposobne ljude. I dalje tonemo u sunovrat. Jad i čemer. I nikad gore.

Toliko o mom profesoru, nadam se da neće pasti u zaborav ni on, ni njegovo djelo. I da će valjda doći vrijeme kada će se državna preduzeća reformirati.

Neka im je, profesoru Babiću i njegovoj Azri, laka zemlja bosanska.