Knjiga kojoj se moramo vraćati
Pročitala sam novu knjigu Jasne Šamić, koju sam ranije već čitala kao knjigu u nastajanju kroz feljtone objavljivane u sarajevskom listu Oslobođenje i već tada sam pravila razne bilješke u vezi sa tim tekstovima.
Jasnu Šamić kao autora ne treba posebno predstavljati, ali za one koji je nedovoljno poznaju, kazaću najvažnije: Jasna Šamić je bosanski i francuski pisac, orijentalista, prevodilac, književni kritičar, dramaturg, autor i režiser pozorišnih predstava i dokumentarnih filmova. Dobitnica je domaćih i međunarodnih nagrada. Živi u Parizu.
Putovanja, susreti, druženja
Istakla bih na početku da mi je i ova knjiga “U ogledalu - uspomena: gradovi i lica” po mnogo čemu izuzetna. Drugim riječima, izazvala je u meni želju da joj se često vraćam.
A mislim i nadam se da će tako biti i sa njenim čitaocima. Tako se i u uvodu knjige autorica obraća čitaocu u nadi da će kroz njena putovanja i susrete sa licima, to biti i za njega jedna vrsta ogledala u kojem će se i njegova mladost ogledati, a da će mu “hramovi nauke, kulture i literature biti vrsta priručnika za bolje razumijevanje sadašnjosti”. Jeste upravo tako. I sama sam, čitajući je, uronila u svijet svoje mladosti, u uspomene i susrete s licima, jer svi mi u sebi nosimo uspomene i konstantno im se vraćamo. Nadam se istovremeno da će i oni koji su rođeni mnogo kasnije, imati šta da otkriju.
Čitalac će zaključiti da je velika i šarolika lepeza lica s kojim se autorica sretala. Neka od njih su poznate i slavne kulturne ličnosti bivše Jugoslavije, a neka su njeni poznanici o kojim će prvi put nešto saznati. Kroz sva ta putovanja, susrete i druženja saznajemo puno toga iz svih sfera života, jer ova, a rekla bih, ništa manje i druge knjige ove autorice, obogatiće i najnačitanijeg čitaoca. Moj utisak uvijek je bio takav: kad završim knjigu ove moje drage spisateljice, osjećam se kao da sam pročitala nekoliko knjiga odjednom. I pri tome ne pretjerujem. To jednostavno govori o širini, o bogatstvu spisateljskog uma i njegovog uzavrelog duha, izgrađenog na stalnom proučavanju, usavršavanju, neprestanom čitanju književnih i naučnih djela, i neumornom pisanju i prevođenju.
Jer, podsjetimo, Jasna Šamić je završila studij turskog i arapskog jezika i književnosti, s perzijskim kao trećim jezikom, bavi se čitav život sufizmom i sufijskom književnošću, te osmanskom, ali i modernom turskom književnošću, do danas. Donedavno je Jasna Šamić bila jedini specijalista za osmansku književnost u Francuskoj. Nisam u toku šta se danas sve dešava u turkološkim krugovima kojima je pripadala. Istovremeno, ova autorica nije nikad prestala prevoditi s francuskog, engleskog, talijanskog, kao i s orijentalnih jezika, a to podvlačim zato jer je onda razumljivo njeno interesovanje i realne prilike da sretne toliki broj zanimljivih i poznatih lica.
Spomenuću neka od njih koje i mi upoznajemo skupa s njom: Mirko Kovač, Danilo Kiš, Ivo Andrić, Josip Osti, Predrag Matvejević, Sinan Gudžević, Vasko Popa, Ivan Čolović, Kolja Mićević... Ili neka od francuskih i stranih lica, koja su živjela u Parizu: Rouben Melik, Ivry Gitlis, Mauricette Begić, Nedim Gürsel, Samuel Beckett... i napokon neka koja su vezana za izučavanje Osmanskog carstva i sufizma: Gilles Veinstein, Alexandre Saša Popovic, Eva de Vitray-Mayerovitch, Irène Mélikoff, Bernard Lewis i mnoga druga koja ćete ovdje susresti.
Htjela bih istaknuti da se autorici mora priznati da vrlo stručno opisuje portrete lica koja je sretala, s kojim se družila i prijateljevala, ocrtavajući njihov umjetnički i ljudski karakter. Posebno želim naglasiti tu vrstu intelektualnog poštenja i hrabrosti kod ove književnice koja piše otvoreno, bez zadrške, iskreno, nazvala bih to fair play pisanjem prema čitaocima, koji uopšte nisu naivni i lako prepoznaju neiskrenost. Tome u prilog ide savršeno jasan način pisanja. Čitalac ne dolazi u nedoumicu i ne postavlja sebi pitanje: Šta je pisac ovim htio reći? Njena misao je dorečena, uvijek argumentirana, i dok čitajući razmišljamo o liku kojeg opisuje, uočavamo da piščeva namjera, i onda kad ukazuje na neke negativnosti, nije da bi o sagovorniku dala negativnu sliku, nego da bi argumentima kojim raspolaže pokušala prodrijeti do istine. To nam, uostalom i stavlja do znanja kad kaže da je sretna što je imala priliku razmjenjivati mišljenja s tolikim brojem književnika i umjetnika, naučnika, stručnjaka iz orijentalistike, profesora sa susreta međunarodnih seminara i kongresa, na koje je bila pozivana. To su sve napokon njena lična iskustva, a ne nečija koja prenosi.
Ilustracije radi, navešću jedan primjer. U poglavlju o Predragu Matvejeviću, govoreći o piscu i njegovim djelima, opisujući susrete i druženja s njim, na kraju tog poglavlja, Jasna Šamić zaključuje: “Nikad nisam mislila da se s prijateljima moramo u svemu slagati. Bili smo iskreni jedno prema drugom, i to je meni vrednije nego licemjerno druženje. Ma šta mislili o njegovom angažmanu, pa i o njegovoj naravi, takvih glasova danas nedostaje Balkanu”.
Kad piše o pjesniku Bori Radoviću, kojeg je cijenila, kao i Vaska Popu, opisuje saradnju s Radovićem kao izdavačem pred sami rat 1990. tačnije nemogućnost saradnje: “Bora Radović je naručio da prevedem za Nolit poeziju turskog pjesnika Nazima Hikmeta, kojeg je mračno iskustvo natjeralo da kaže za poeziju da je najkrvavija od svih umjetnosti, moj prevod kojem sam posvetila mnogo vremena, stotine stranica poezije nije se nikad pojavio. Ne zbog Radovića naravno, nego zato što je, već tada počelo veliko srpsko slavlje zbog ustoličenja Miloševića na vlast, a Turci, bilo oni iz Anadolije, dijela Evrope, ili Bosanci ‘Turci’, postaše naglo nepoželjni i kad su pjesnici. Uz to je Nazim Hikmet bio komunista, a i komunizam je u to vrijeme počeo izlaziti na zao glas. Te pjesme nije do sada niko htio da objavi (...) Jedino ga se još Francuzi sjećaju s nostalgijom i poštovanjem”.
Svako poglavlje knjige, svaki susret s licima je poseban i zanimljiv, i rado bih mnoga spomenula, što prostor ne dozvoljava, ali piščev susret koji mi je posebno prilegao srcu je susret sa Samuelom Beckettom. Produbio je u meni snažno sjećanja na mog prijatelja, slikara Virgilija Nevjestića (u Pariz došao 1968. jedan od najboljih grafičara XX vijeka, družio se na Montparnesseu sa Pablom Nerudom, Ezrom Paundom, Salvadorom Dalijem, Maxom Ernestom, Samueolom Beckettom...) koji mi je često pričao o Beckettu, svom prvom susjedu (obojica su s prozora svoga ateljea/stana gledali direktno u poznati pariški zatvor Santé), viđali se i razgovarali u skromnoj kafani preko puta ulice, gdje smo se i mi, moj životni pratilac i ja, poslije s Virgilijem sastajali. Čitajući ovu knjigu kojoj ću se, rekoh, vraćati, a puno je razloga za to, doslovno sam bila opčinjena ljepotom autoričinog kazivanja o Beckettu kojeg je samo sretala, ali je sve o njemu, reklo bi se, znala, spoznavši gotovo i njegov karakter samo iz tih usputnih susreta, u što ćete se i sami uvjeriti čitajući ovu knjigu. Toliko iskazane poetičnosti u susretu s ovim čudesnim očima (zbog kojih sam prije tri godine išla dva puta na izložbu fotografija poznatog Henria Cartier-Bressona u Nacionalnoj biblioteci François Mitterrand koji ga je svojim fotografijama ovjekovječio) ima u piščevom opisu koji vam prenosim:
“Becketta sam sretala kao vrlo mlada u Parizu, šetao je uvijek sam. Kako ne uočiti tu ljepotu koja je ispunjavala cijeli prostor. (...) Njegove oči, iako vrlo svijetle imale su pogled ravan X zrakama koje su iz velike udaljenosti blještale, i naprosto zasljepljivale vid i cijelu osobu koju on nije ni primjećivao. To smežurano lice bilo je ljepše nego i jedan glatki glečer - lica raznih pisaca i kvazi pisaca, izgledalo je prožeto toplinom, nemirom, brigama, melankolijom, istovremeno daleko, dalje za nekog ko ga vidi od Sjevernog i Južnog pola zajedno. Ujedno, jedno od najljepših lica koje sam ikad igdje vidjela. Naravno, ljepota i elegancija stopljena u melankoliju izbijale su iz dubine Beckettove duše. Da, Beckett je zacijelo bio čovjek koji je imao dušu, ona je bila vidljiva, skoro opipljiva za svakog, pa i za najdaljeg prolaznika, stranca. Cijela njegova figura bila je eterična, kao da će se sad ispariti pred nama, ostavivši za sobom vatreni trag svog ubojitog pogleda, boje karipskog mora. Iz sebe je isijavao u isti mah i tugu i mrak, i blagost i nezainteresiranost, i zebnju, nemir, ironiju, a nadasve ljudskost, plemenitost. Apsolutno rijetko biće, koje je svako morao primijetiti, i da se ono nije zvalo Samuel Beckett i da nije bio dobitnik Nobela”.
Najradije bih prenijela u cijelosti ovo poglavlje u namjeri da vas privučem što više da knjigu pročitate, jer se ne biste pokajali, naprotiv, vi biste uživali poput mene. Ipak ću samo još nekoliko riječi koje idu u prilog opisu Beckettove ljudskosti: “Svoju Nobelovu nagradu Becket je nazvao katastrofom: ‘Kakvog li poniženja za ponosnog čovjeka! Kakva tuga biti shvaćen’, povikao je. Njegov izdavač će ipak otići u Stockholm da uzme novce od te nagrade, a Beckett će cijeli iznos razdijeliti svojim prijateljima”. Jer, kao što kaže autorica: “Kad čovjek samo jednom sretne tu siluetu, i iz daleka, kao što sam ja sretala u ranoj mladosti, kad samo jednom vidi njegov lik barem na fotografiji, neće se iznenaditi ničim od ovoga što sam pomenula...”
Nekoliko poglavlja, u drugom dijelu knjige, posvećeno je orijentalistima, kao što je i pisac ove knjige. Jako dobro su opisani, među njima i Aleksandar Saša Popovic i Darko Tanasković (oba pred izbijanje rata srpski nacionalisti). Autorica o njima u pogledu njihovog političkog opredjeljenja vrlo odmjereno govori, ističući prvenstveno njihove zasluge; govoreći o nekim negativnostima, kao što je njihov nacionalizam, Jasna nema namjeru da pri tome umanji njihov značaj koji su obojica dali na području orijentalistike. Objektivno iznošenje činjenica poduprto naučnim dokazima čitaocu svakako ulijeva povjerenje u piščev sud.
Puno prostora je autorica posvetila i nobelovcu Ivi Andriću, i puno je tu lijepih i mudrih misli zbog kojih takođe ovu knjigu vrijedi čitati. Mnogi će prvi put otkriti neke važne pojedinosti vezane kako za nobelovca, tako i za druge književnike. Saznaćemo i kako je na Andrića gledao pomenuti A. Popovic, kao islamolog, i zbog čega ga je kritizirao. Navešću jedan detalj iz ove knjige: “A zašto je u biblioteci A. Popovica bilo najviše djela Ive Andrića, kad je riječ o fikciji? Jednostavno zato što je Ivo Andrić u svojim djelima neumorno pisao o muslimanima i islamu koji mu je služio kao vrsta backgrounda za njegove fikcije, a Saši je to bila profesija. (...) A. Popovic naglašava da Andrić nije shvatio ništa o slikanju kod muslimana, jer je u djelu Omerpaša Latas spominjao da je ta umjetnost kod muslimana zabranjena. Što je, naravno, sasvim pogrešno. (...) U svakom slučaju, u Kur’anu o tome nema pomena kao što nema ni o ‘mahrami’. A. Popovic je kritizirao i neke druge dijelove iste knjige, rekavši: Andrićev junak mula Šaćir deklamuje ovdje jednu od onih (za islamologa najubitačnijih) osveštalih predrasuda, uvijenih u jednu pseudoorijentalnu formu, o tobožnjoj zabrani crtanja i slikanja u islamu, zaboravljajući ili ne poznajući tri činjenice: Prvo - da arapski, turski i perzijski srednjovjekovni rukopisi, kao i tepisi, posuđe, kutije, vaze i sve moguće ostale stvarčice iz privatnog života vrve hiljadama i desetinama hiljada crteža i slika na kojima su ovekovečene ne samo sve vrste životinja i ljudi, nego u jednom izvesnom broju slučajeva i sam prorok Muhamed”.
Druge dvije činjenice ostavljam vam da ih sami pročitate. Kako stoji u knjizi, mnoge neistine u dijelovima Andrićevih djela Popovic je iznosio u svojim referatima na nekim naučnim skupovima, među kojima je govorio upravo o tome kako Andrić nije imao pojma šta je to Darul Islam - Kuća Islama, čime se Andrić, ali i Popovic neumorno bavio, a to je bila i tema njegovog referata na skupu u Beogradu, 1980. Autorica knjige zaključuje: “Čini mi se da je Andrić s pravom zabranio štampanje svog doktorata, jer da bi se pravilno izučavao Balkan, neophodno je znati orijentalne jezike”.
Sufizam i sufijska književnost veoma su prisutni “U ogledalu - uspomena: gradovi i lica” i radoznali čitalac se neće nipošto dosađivati čitajući te stranice. Uživaće u mudrostima drevnih sufija, ali i onih savremenih. Saznaće mnogo toga o derviškim redovima, posebno o Bektašijama, koji su, saznajemo, postojali samo u sunitskim sredinama, nikad u šiitskim. U Bosni su sve Bektašije od početka bili Albanci. Njihov najveći mislilac i osnivač je bio Hadži Bektaš Veli. Svakog čitaoca oduševiće misli ovog mistika, filozofa, mudre misli kakve bi svako poželio da se obistine, jer to su bili istinski ljudi slobode i ljubavi, nažalost, proganjani, zatvarani pa čak i spaljivani... Ista sudbina kroz istoriju zadesila je i druge borce za istinu. Citat: “Samo tijelo umire a ne duša. Žene bi trebalo da znaju da čitaju i pišu. Ne možete nastaviti ako gledate naprijed, već srcem unazad. Nikada ne povrijedite nikoga, čak i ako vas povrijedi. Hvala onima koji obasjavaju tamu misli. Moral je prvi korak na putu mudrosti. Šta god tražite, tražite u sebi.” (Hadži Bektaš Veli)
Čarobni Pariz
U pravu je autorica kad zaključuje: “Istorija će nam toliko puta pokazati da je čovjek ostao gluh na riječi mudraca, i da nikad ništa nije ni pokušao da nauči. Zašto je to tako?”
Napomenuću da sam davno čitala knjigu Jasne Šamić o sufizmu “Mistika i mistika”, koja je za mene bila više od udžbenika, jer sam iz nje puno naučila, iako sam i ranije već ponešto znala čitajući knjige Eve de Vitray-Mayerovitch, kao i poeziju Rumija i druge perzijske drevne poete.
Iz pomenute knjige se saznaje da su mnogi istoričari rekli da se ideje Hadži Bektaša Velija podudaraju sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. a vjersku ceremoniju bektaši-alevida, zvanu Sema, UNESCO je klasificirao kao nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva.
Na kraju, reći ću i to da u ovoj knjizi ima i nostalgije i žala za starim Parizom. Jasna Šamić osjeća da kulturni i umjetnički Pariz odumire, a Parižani sve više napuštaju grad, pogotovo od početka Covida, i da Pariz danas postaje grad novoobogaćenih: “Da, taj čarobni grad nije bio samo čaroban zato što smo mi bili mladi”.
Razumijem izraženu piščevu gorčinu i žal za starim Parizom. To isto reći će svi koji su živjeli u Parizu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Ja bih to, ipak, donekle ublažila. Pariz nije više ono što je nekad bio, kao što nijedan grad na svijetu to nije. Ne mislim da kulturni i umjetnički Pariz odumire (čovjek u Parizu ne stiže da vidi djelić od onoga što mu se pruža), a prisjetimo li se još starijeg Pariza, onog dvadesetih godina, i tzv. des années folles iz dokumentarnih filmova, sa izložbi... taj i takav Pariz je neponovljiv. S godinama se mijenjaju ljudi i s njima gradovi. Zna to i pisac, ali je romantičnije pisati s nostalgijom, a čitalac uživa i u knjizi i u toj nostalgiji.
