Knjiga koja će se izučavati i pamtiti
Uistinu veliki mislilac i književnik Albert Camus zapaža: “Sloboda počinje ondje gdje laž prestaje”. Bertolt Brecht: “U tvojoj kući urla laž, a istina mora da šuti”. U Oslobođenju od 5. 2. 2021. tadašnji visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u intervjuu je citirao mudraca i filozofa Karla Jaspersa: “Nijedan spoljašnji izvanjski mir se ne može održati bez unutrašnjeg mira ljudi i mira u ljudima. Mir je moguć samo kroz slobodu, a sloboda je moguća samo kroz istinu. Zato je neistina ono pravo zlo koje uništava mir”.
Bosna i Hercegovina, njeni građani i ravnopravni narodi od 1980. godine, preciznije, od Titove smrti, ne žive unutrašnji mir, slobodu i političku istinu života jer su od susjednih država Srbije i Hrvatske izloženi zlu koje ugrožava i razara svaki mir, slobodu, istinu i budućnost, a to je neistina i flagrantna laž - kako je u BiH nemoguć zajednički život - a traje više od jednog milenija, kako je BiH nemoguća kao država, a ona u različitim oblicima sa neizmijenjenim imenom i konstantnom teritorijom traje preko hiljadu godina. Midhat Ajanović Ajan uočava: “Nema dobrih i loših naroda, već samo dobrih i zlih ljudi”. Ni pojedinačni - ličnost, ni posebni, grupni, ni opći - zajednički život ne može postojati i opstati na neistini, laži, nasilju i nepravdi.
Upozorenja Hansa Kinga su univerzalni plan svake religije o socijalnoj dimenziji ljudskog života: “Savremeni čovjek živi svake nedaće, nestašice sirovina, prenaseljenosti i oskudice u hrani i zagađenja okoliša. Da bi priroda ostala netaknuta, država je mora štititi od ljudi. Progres je sve brži, a plemenitosti sve manje. Kultura je učinjena sadržajem za konzumiranje, a ne oplemenjivanje čovjeka. Umjetnost je postala roba. Pisac je puki producent tekstova. Izumljen je seks bez ljubavi. Tržišno parenje ljudi postalo je industrija koja ima komercijalnu vrijednost. Čovjek i sve ljudsko stavljeno je na doboš. Ko plati više, dobije više, a čovječnosti i plemenitosti biva sve manje. Živimo u homoniziranom, ali nikako u humaniziranom svijetu. Savremeni sistem objedinjava slobodu i ugnjetavanje, produktivnost i uništenje, rast i regres - nazadovanje, znanost i praznovjerje, radost i bijedu, svijest bez savjesti. Čovjek današnjice stiče i zadobiva čitav svijet, ali to mu prijeti da izgubi vlastitu dušu (ide se u svemir, a nikada nije živio u zagađenijoj prirodi, zagađeni su zemlja, voda, zrak, probijen je ozonski omotač, zaraženi su biljke, usjevi i životinje). Poljuljana je progresivna ideologija tehnološke evolucije. Duboko smo zašli u epohu napretka koji djeluje destruktivno - racionalnosti koja ima iracionalno značenje - umno bezumlje, humanizacija koja dovodi do neljudskosti. Molitva ili mašina”.
Vanjski i unutrašnji izazovi i paradoksi BiH
Miroslav Krleža je 1976. primijetio i zapisao: “Bosna je u najnovijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje iz aspekta osebujne kulture, arhitekture, literature, bilo potpuno (namjerno) prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su ipak djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije”. Antun Gustav Matoš vrši komparaciju između Zagreba i Sarajeva: “Dok je Zagreb jedan svijet, Sarajevo je raskršće od pet svjetova sa putevima u Carigrad, Zagreb, Cetinje - Beograd, Beč, Peštu i Jerusalim”. To i takvo Sarajevo i Bosna i Hercegovina su nezaježljiva i neugasiva želja i težnja srbijanskih i hrvatskih hegemonističkih krugova za osvajanjem i podjelom.
Dubravka Stojanović iskreno i hrabro upozorava: “Još od Prvog srpskog ustanka, mi (Srbi) imamo istu listu prioriteta. Na prvom mestu te liste su teritorije, pa tek onda negde veoma nisko - modernizacija, razvoj, ekonomija, industrija, putevi, škole, zdravstvo. To uvek mora da čeka dok se ne reši pitanje svih pitanja. A pitanje svih pitanja, a to jest pitanje teritorija, a ne može da se reši - što je dosadašnja istorija Srbije, od preko dva veka, jasno pokazala. Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama niti će biti. Vučić nije zadovoljan rezultatima ratova koje je Srbija vodila devedesetih godina u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i Crnoj Gori. On je članovima SANU otvoreno kazao da Srbija mora čekati da se promene postojeći odnosi u svetu da bi napokon rešila svoje nacionalne i državne ciljeve. A to je moguće učiniti samo novim ratovima”.
Strategija i politika Hrvatske imaju iste ambicije, samo na lukaviji i podmukliji način. Evo kako to vidi profesor u Zagrebu Dejan Jović: “Franjo Tuđman je očekivao da će se BiH prije ili kasnije raspasti - možda ne u ratu devedesetih godina, jer to je postalo nemoguće zbog američke intervencije - ali je mislio da multinacionalna zemlja dugoročno nema nikakve realne izglede za opstanak. Njegova logika je bila, ako će se BiH raspasti, bolje da se raspadne na dva, nego na tri dijela. Dakle, pola Hrvatima, pola Srbima”. Na ove dvije latentne opasnosti profesor Žarko Korać zaključuje: “Komadanje BiH je uvek u vazduhu”.
Tom komadanju idu u prilog vanjske i unutrašnje okolnosti. Prije nepunih 150 godina premijer Engleske Benjamin Disraeli je izjavio: “Bosna je problem koji ne može tako lako da se riješi”. Zašto? Zato što se politički procesi, pojave i odnosi ne imenuju pravim imenom. Za BiH se lijepi nacionalizam da bi se procesi skrivali i krivo predstavljali. Stvarnu sadržinu nacionalizma - neovisno od načina na koji se ispoljava - čine tendencije i prakse da se interesi jedne nacije i države ili određeni bitni aspekti tih interesa ostvaruju na račun druge nacije i države. Pošto su HDZ i SNSD preko Čovića i Dodika svoje umne identitete, političke subjektivitete, entitete, dignitete i suverenitete, sve o trošku i na štetu BiH, izmjestili u druge države - Hrvatsku i Srbiju, to što oni u cjelini rade, što su do sada radili i što će ubuduće činiti, nikada sa stajališta i potreba Bosne i Hercegovine nije bio i neće biti nacionalizam, nego su HDZ i SNSD u BiH samo i izričito secesionističko-separatističke i iredentističke stranke u odnosu na BiH, njene slobodne građane i ravnopravne narode. Samo ako se i kada se gleda sa stajališta, interesa i potreba Hrvatske i Srbije, koliko te stranke rade u korist navedenih država, sve na štetu i o trošku BiH, te stranke se mogu nazivati nacionalističke, jer su pomoću secesionizma, separatizma i iredentizma potpuno u funkciji velike Hrvatske i velike Srbije.
Politička je abeceda - nacionalisti nikada ne rade na štetu svojih država, nego su opasnost za druge nacije i države. Protiv vlastite države rade secesionisti, separatisti i iredentisti sa izmještenim umnim-političkim identitetom u druge države. Evo šta Memorandum 2 SANU-a iz 2011. imperativno savjetuje i preporučuje političkoj eliti u RS-u: “Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine cjelinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom i nemogućom”. Navedene riječi, kojih se Dodik drži kao pijan plota, nisu ništa drugo nego, što bi rekli komunisti, kontrarevolucija ili pravnim jezikom rušenje ustavnog poretka u BiH koji se od potpisivanja Mirovnog ugovora u Daytonu 1995. neprestano na razne načine podriva. Ta i takva rabota nanosi nesagledive štete BiH i njenim građanima.
Evo šta je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović 23. 3.1998. rekao američkom izaslaniku za BiH Gelbardu: “Mi hoćemo Federaciju, oni (HDZ) hoće da uđu u institucije, ali da ne dadnu ništa zauzvrat”. Nacrtao je (Alija) šefu OHR-a Westendorpu i japanskom premijeru Obuchiju, tokom odvojenih susreta u aprilu 1998: “Ovdje Hrvati drže jedan dio teritorije, tu Bošnjaci imaju 0% vlasti. Na preostalih 28% federalne teritorije, Bošnjaci jesu većina, ali ne vladaju sami, nego dijele vlast sa Hrvatima i Srbima. Dakle, na 60% teritorije (RS-u i Herceg-Bosni) nemaju vlast.” Obuchi je zanijemio, a Westendorp je rekao: “Ova situacija mora se promijeniti”. Godine 1999, 23. marta, Alija Izetbegović je pred Westendorpom i Schumacherom kazao: “Hrvati neće stati dok ne razbiju Bosnu i Hercegovinu”.
Bosna i Hercegovina nikada nije postojala, niti je moguća kao nacionalna, etatistička, centralistička, unitarna, partokratska i etnička država, nego je samo moguća, što svjedoči njeno žiće, biće, običajnost i zavičajnost, kao ustavna demokratija, republika slobodnih i suverenih građana i ravnopravnih naroda. To svjedoče njena povijest i iskustvo zajedničkog života. Ukoliko se na tlu BiH nastavi secesionistička, iredentistička i separatistička, pod lažnim nazivom i kišobranom nacionalistička politika, od zavnobihovske esencijalne i egzistencijalne parole da BiH nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, život građana i tri zbratimljena naroda, po toj paroli, preživjet će i nastavit će se na svega 28% teritorije BiH gdje su Bošnjaci većina.
Rahmetli Alija Izetbegović duboko je bio svjestan nacionalizma, šovinizma, unitarizma, voluntarizma i partokratije. Na osnivačkoj skupštini SDA 26. 5. 1990. izjavljuje: “Srbija i Hrvatska su nacionalne, a BiH nije i ona može biti i opstati samo kao građanska Republika”. U intervjuu u slobodarskom Oslobođenju 28. 9. 1990, između ostalog, izjavljuje: “Ništa ne može bolje povezati građane i narode u BiH od građanske republike, jer ne možemo od Bosne praviti nacionalnu državu. Neka Srbija i Hrvatska idu na stvaranje takvih država, mi uvjete za to nemamo. Imamo samo mogućnost da ostvarimo ideal građanske republike ili građanski rat”. U Borbi 16. 8. 1991. izjavljuje: “Ne postoji put ka nacionalnoj državi BiH, Hrvatska i Srbija će se zakopati u nacionalne države - otuda i ovaj sukob. Da su to istinski građanske države - rješenje bi se našlo. Izlaz se ne bi tražio u osvajanju teritorija”. Kuda vodi zakivanje u izričito nacionalne države, svjedoči pisac Svetislav Basara u knjizi “Tušta i Tma”: “Srpsko-hrvatsko pokvarenjaštvo je metafizički fenomen, možda čak i entitet - poluživo biće koje se brani masovnim smrtima”. Pišući u to vrijeme o odnosima između Srbije i Hrvatske, Miljenko Jergović je napisao: “Ti odnosi su uslovljeni divljačkim nacionalizmom, koji je trenutačno jači i dramatičniji sa hrvatske strane. Što opet ne znači da u sljedećoj epizodi neće biti obratno”.
Između ta dva divljačka nacionalizma nalaze se BiH, njeni narodi i građani. Posljednje rukovodstvo u Srbiji koje je imalo političku volju, kapacitet i odlučnost da problem SFRJ i Srbije vidi i rješava u okviru ustavne demokratije, suverenih i slobodnih građana ravnopravnih republika i naroda kroz opšti i ravnomjerni razvoj zemlje, bilo je rukovodstvo Koče Popovića, Marka Nikezića, Latinke Perović, Bore Pavlovića, Miljenka Bojanića, Mirka Tepavca, Rajka Danilovića, Orhana Nevzatija, koje je Tito 1972. godine pomeo i uklonio sa najviših političkih, partijskih i državnih funkcija. To je najveća Titova politička i državna greška u životu koju je najviše, ni kriva ni dužna, platila BiH i njeni građani i narodi od 1992. do 1996, jer ta odluka je omogućila da se na čelo Srbije vrate nacional-socijalisti, unitaristi, udbaši i militaristi, sa Nikolom Ljubičićem na čelu.
Nacionalizam, šovinizam i nesloboda i nepravda ljudi Aliji Izetbegoviću su bili odvratni i nepodnošljivi. Neupitna je i nepobitna činjenica da je Alija sa najbližim saradnicima na temeljima sva tri zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943, 1944. i 1945. i hiljadugodišnjeg bića, žića, običajnosti, zavičajnosti i zajedničkog života formulisao i definirao referendumsko pitanje početkom 1992: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Osnovni principi koji slijede iz tog pitanja su: nezavisnost zemlje, neupitni i bezuvjetni suverenitet, teritorijalni integritet, međunarodni politički subjektivitet, multietnički karakter države i sloboda i ravnopravnost građana i ravnopravnost naroda.
Prije toga, svim žićem i bićem zalagao se za opstanak Jugoslavije: “Osnovno pitanje koje mene nakon serija razgovora muči jest ima li danas ljudi koji zaista hoće Jugoslaviju? Ja je hoću! Prvi uvjet da bi Jugoslavija opstala jest da je hoćemo, pa onda da vidimo kakvu. Ako je nećemo, onda je nepotrebno pitanje kakav je put do nje” (Nedjelja, 30. 12. 1990. godine). Neupitna je činjenica da su Jugoslaviju srušili nacional-komunisti i velikodržavni hegemonisti sa Miloševićem i Tuđmanom na čelu, a sve ostalo je laž i obmana. Kada se nije uspjela sačuvati Jugoslavija pred kraj života, u okviru državnog i ustavnog patriotizma, Alija konstatira i apelira: “Srbi, Hrvati i Bošnjaci treba da ostanu to što jesu, ali da pritom budu i Bosanci”.
Sadržaj i tema knjige
Knjiga pred nama “Državnost Bosne i Hercegovine u XX i XXI stoljeću: historijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine” na 491 stranici, u 27 tekstova od 29 autora, jer jedan prilog potpisuju tri autora, po sadržaju, raznovrsnosti i elaboraciji tema, pa argumentima i dokumentima najznačajniji je teorijsko-saznajni iskorak u okviru društvenih disciplina Akademije ANUBiH unazad 35 godina. Dostojno Akademije kao izdavača, knjiga ima sve pretpostavke teorijsko-saznajno-istraživačkog rada i pojmovni instrumentacij, znanstvenu akribiju, doksografiju, literaturu, temu, oblast, terminologiju, teoriju, metodu, metodologiju i veltenstantug - cjelovito zaokružen i artikuliran pogled na oblast ili temu kojom se bavi.
Intelektualni kapacitet i dignitet i moralno-etički integritet sa autentičnim personalnim subjektivitetom autora priloga: akademika prof. Mirka Pejanovića, prof. dr. Zijada Šehića, akademika prof. Husnije Kamberovića, akademika prof. Ive Goldsteina, dr. Milivoja Bešlina, prof. dr. Marka Attile Hoarea, prof. dr. Nevena Anđelića, prof. dr. Elvisa Fejzića, akademika prof. dr. Ivana Cvitankovića, prof. Zdravka Lučića, prof. dr. Senadina Lavića, prof. dr. Stefana Bianchinija, prof. emeritusa Kasima Trnke, prof. dr. Dževada Drine, profesorice dr. Jasmine Bešlagić, profesorice Lade Sadiković, akademika prof. dr. Nerzuka Ćurka, prof. dr. Elmira Sadikovića, prof. Željka Šaina, profesorice dr. Jasmine Selimović, dr. Edina Tase, prof. Ive Markovića, akademika prof. dr. Franje Topića, pokojnog dr. Žarka Papića i akademika prof. dr. Esada Durakovića garancija su kompetentnosti, komplementarnosti, serioznosti, raznolikosti, suvislosti, dubine, smisaonosti, aktualnosti, značaja, značenja, poruka i pouka koje u prilozima razastiru i rasvjetljavaju neka nepoznata polja u povijesti BiH, posebno u posljednja dva stoljeća.
U svijetu kakav jeste i sa ljudima kakvi jesu okupiti i organizirati u ANUBiH 22. i 23. 11. 2023. godine, 18. univerzitetskih profesora, osam akademika i tri doktora teorijskih disciplina, da u povodu 80. godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a i Drugog zasjedanja AVNOJ-a održe međunarodnu konferenciju na teorijsko-znanstvenim postavkama o temi “Državnost Bosne i Hercegovine u XX i XXI stoljeću: historijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine” predstavljaju rezultat i podvig Akademije koji BiH i njeni građani i narodi zaslužuju.
Šest je tematskih aspekata, s obzirom na vrijeme i sadržaj događaja, tretirala ta međunarodna konferencija. Prvi tematski aspekt: Uspostava državnosti Bosne i Hercegovine 1943. godine u obliku federalne jedinice u jugoslovenskoj federaciji. Drugi tematski aspekt: Razvoj državnosti Bosne i Hercegovine u vremenu socijalističkog uređenja (1946-1990). Treći: Istorijski izazovi u vremenu krize socijalizma i u procesu disolucije SFRJ. Četvrti: Vojna agresija na Bosnu i Hercegovinu. Peti: Dejtonski mirovni sporazum i internacionalizacija i izgradnja države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO-savez. Šesti tematski aspekt: Izazovi u istorijskom procesu integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO-savez.
Nakon što sam pročitao knjigu, od prve do zadnje stranice, promišljeno i suvislo tvrdim da za BiH ima nade. Kao pravi i istinski intelektualac Stefano Bianchini do srži prodire u probleme Balkana: “Unutrašnje napetosti u Jugoslaviji nisu bile glavna briga Zapada. Baš suprotno, potcjenjivanje je bilo dominantno. U suštini, zapadne zemlje nisu shvatile koliko su u jugoslovenskom slučaju socijalistička kriza i propast njene ideologije otvorile put razvoju alternativne legitimacije vlasti u republikama, u korist državno-etničke nacije i čak rehabilitacije poraženih pokreta i vođa u Drugom svjetskom ratu. Dakle, nisu shvatile ni koje bi se posljedice mogle pojaviti u interkulturnim i multinacionalnim okvirima. Interkulturalnost koja je karakterizirala BiH do 1992. godine bila je nespojiva sa zapadnoevropskim nacionalističkim modelom (jedna nacija - jedna država). Na kraju je taj model uglavnom prihvaćen, mada je implementacija koštala mnogo krvi, genocida, razaranja kulture, spomenika, infrastrukture... Zato korijeni nefunkcionalnosti u BiH proizlaze ne samo iz naslijeđa sukoba već i dvosmislenog načina na koji je Zapad htio zaustaviti rat, posredujući s gospodarima rata, potcjenjujući mirovne pokrete i civilno društvo i postavljajući međunarodni protektorat. Ustvari, Zapad je priznao hegemoniju nacionalizma, mada su postojale alternativne snage. Na kraju, ako je nacionalizam donekle i pobijedio u BiH i na Balkanu, evropske države su do sada pale na ispitu transnacionalne inovacije jer nisu pokazale dovoljno snage da ojačavaju svoju političku integraciju” (str. 292 i 299).
Evropa i Zapad su po pitanju problema u BiH trebali prihvatiti savjet i maksimu Cicerona: “Svi se trebamo pokoravati zakonima da bismo bili slobodni”. To se naziva ustavni poredak. Pod ustavnim poretkom u najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva se i sadržinski i značenjski pravna država i vladavina prava pomoću općih, pravednih, objektivnih, bezličnih i za sve građane istih zakona. To znači princip ili sistem u kojem vladaju pravo i zakon (nonokratija), a ne arbitrarnost, diskrecionost, diskriminacija, protekcija i u kojem osnovna prava čovjeka ne samo da predstavljaju najvišu vrijednost već su i na odgovarajući institucionalni način zagarantirana. Pravnim jezikom kazano, ustavni poredak je sistem pravnih normi izveden iz osnovne norme. Ipak, Dejtonski mirovni ugovor je zaustavio agresiju na BiH, zaustavio ubijanje ljudi, donio mir i opstanak zemlje i naroda i građana u njoj.
Na samom kraju moram navesti tekst o industriji osiguranja od profesora Željka Šaina, Jasmine Selimović i Edina Tase. Sa sintagmom industrija osiguranja nisam se susretao. “Svojevrsni interaktivni trijumvirat sloboda-istina-sigurnost jesu temelji državnosti Bosne i Hercegovine. Put do postizanja slobode je spoznaja istine. Istina govori da je čovjek kao jedinka, ljudi kao sociološka skupina, neprekidno okružen izvana i iznutra nekonačnim, gotovo beskonačnim brojem rizika. Rizici proizvode strah. Strah sputava spoznaju istine i bitno otežava ostvarenje slobode. Zato je nasušna potreba imati adekvatno i pravovremeno duhovno i materijalno osiguranje. U svemu ovome najvažnije je kontinuirano razvijanje svijesti i razumijevanja, što je to materijalno ali duhovno osiguranje sa stajališta znanosti, zakona, struke i prakse u aktuelnom vremenu i na relevantnom geografskom prostoru. Državnost Bosne i Hercegovine se ne može savremeno razvijati ako se oblast industrije osiguranja savremeno ne razvija” (str. 419 i 420).
Pošto je ovo ekonomska tema, bitno je razumjeti šta je ekonomija. Prvo, to je sintagma dvije grčke riječi oiko - kuća i nomos - zakon, pravilo, red, ispravnost. U znanosti ekonomija je teorijsko-saznajna disciplina koja proučava i naučava zakonito, ispravno i s mjerom upravljati i raspolagati svim podarenim resursima i osiguravati ih jer su ograničeni, a suluda ljudska mašta, iluzije, strasti, pohote i požude su neograničene i iracionalne. Ekonomija (na grč. oikonomia) podrazumijeva ispravno, zakonito, racionalno i s mjerom poslovanje od porodičnog doma, firme, države, do čovječanstva.
Elementarni red nalaže da se javno oda priznanje ANUBiH i njenom predsjedniku Murisu Čičiću, uredniku, akademiku Mirku Pejanoviću, recenzentima i svim autorima priloga. Čestitam svakom Dan državnosti ko do njega drži i, naravno, čestitka listu Oslobođenje za dodijeljenu Povelju (Plaketu) od SABNOR-a BiH.
