Kažimir Hraste: Magija Mediterana

Senzacionalna izložba u Splitu. Splitska Galerija umjetnina (ima status muzeja, samo se zove galerija) predstavlja izložbu jednog od najboljih suvremenih kipara hrvatske umjetničke scene i šire. Kažimir Hraste (Supetar na otoku Braču, 1954) svojim talentom i imaginacijom gotovo pola stoljeća ushićuje i struku i publiku. Plovi najdubljim vodama. Velemajstor asocijativnog promišljanja na fenomenalan način demonstrira moć i snagu arta. Uz sve to, duhovitost i snažna intuicija su među najjačim adutima ovog splitskog umjetničkog celeba.

Povratak na tvorničke postavke

Diplomira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, magistrira na ljubljanskoj Akademiji. Dugogodišnji profesor kiparstva i jedan od osnivača Umjetničke akademije u Splitu. Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Splitska retrospektiva prvi put uz 80 skulptura, reljefa, instalacija i crteža rekonstruira Hrastin originalni umjetnički put. Od najranijih radova iz 1970-ih, dokumentacije umjetničkih intervencija u javnom prostoru Omiša, danas antologijskih portreta, figura i reljefa u drvu iz 1980-ih, sve do isto tako legendarnih skulptura u kombinaciji željeza i stakla i prostornih instalacija i skulptura koje potiču maštu, daju nadu, osnažuju i oduševljavaju. Samo za čitatelje Oslobođenja ovaj izuzetni umjetnik govori o svojoj najnovijoj izložbi, životu, artu i ljubavi prema Splitu i moru.

Gospodine Kažimire, retrospektiva pod nazivom Rekonstrukcija, 80 radova, što Vi vidite kad pogledate unatrag?

- To je ono krucijalno pitanje. Moram naglasiti kustosa izložbe Jasminku Babić, ujedno i ravnateljicu Galerije umjetnina u Splitu, koja je mene izabrala i koncipirala moju retrospektivu. Ovdje, naravno, nije uključen cijeli moj opus. Ovo je, recimo, jedan segment, ali segment koji je nužan u sagledavanju mog umjetničkog creda, mog habitusa. Sad kad je postavljena izložba, mislim da je tu funkciju ona ispunila.

Crveni konj, 1991./ROBERT MATIĆ

Ova izložba je prvenstveno upoznavanje s autorom i načinom njegovog promišljanja. Snaga je u toj cjelovitosti, da se vidi početak, da se vide faze, a dojam koji ostavlja na promatrača je duh koji je tu prisutan. U tom smislu, ova izložba je i za mene osobno jedno malo otkriće. Jer koliko god sam ja radio te stvari, imam ih u memoriji, ali kad ih gledate konkretno u prostoru, kada one imaju svoju dimenziju, kada su one fizički prisutne, onda pogled na njih u toj cjelovitosti daje drugo značenje.

Gđa Jasminka citira jednu Vašu rečenicu, kažete: “Danas više ne postoji stil da se njime koristimo kao putokazom, zato mi ovo vrijeme odgovara.” Je li to ono kao što Gaudi kaže, ako hoćeš biti izvoran, vrati se izvoru?

- Ja mislim da je moje promišljanje trag istoga o kojem govori Gaudi. Došli smo u situaciju da više nema originalnoga, više nema novoga. Sad je potreban povratak na tvorničke postavke. Ljudi trebaju tražiti izvor onog prapočetka koji leži u svakome čovjeku. U meni leži razlog mog rada, mog bivstvovanja, egzistencije. Znači, u meni, ne izvan mene. Ta slika koja se stvara izvana, koju mi prihvaćamo, ustvari je virtualna. Ona stvarna, to je u nama.

Cvito Fisković, 1986./ROBERT MATIĆ

E, sad, kako je ona sakrivena tim vanjštinama, nama je teško doći do nje. Zadatak umjetnika je prvenstveno da se vrati svojim tvorničkim postavkama, da promatra svijet oko sebe ali kritički. Tu nema brzih rješenja, nema genijalnih rješenja. Tu ima samo trajanje. Trajanje koje kroz određeni period pokazuje smisao, cjelovitost. Ali brzinski nešto... mislim da to nema nikakvog efekta, to su samo prolazne stvari.

Vaše veliko nadahnuće je Mediteran, rođeni ste na otoku Braču, poznatom i po slavnom bračkom kamenu, a Vi jako volite raditi u drvu. Je li istina da nikad niste radili u kamenu?

- Pa ne, nisam. Kamen mi je kao kiparski materijal predrag, oduševljen sam kamenom, materijalom kao takvim. Nešto sam možda u srednjoj školi i isklesao, ali me to nikada nije toliko privlačilo.

S otvorenja/ROBERT MATIĆ

Uživam kad je neki dobar komad u kamenu. Radio sam neke projekte od kamena, ali to su radili klesari, moj kontakt s kamenom nisam nikad više uspostavio. Možda mi je i žao, a možda i nije.

Kamen kao kiparski materijal Vam je nezanimljiv, kako to, zašto?

- Jednostavno. Modeliranje kao način rada je kad radite u glini pa stavljate sloj na sloj, a tesanje i klesanje, to je rad u kamenu, imate blok i onda ga vi skidate i dolazite do zamišljene forme. Ta dva metoda mene nisu zanimala. Ustvari, modeliranje možda, u neku ruku, da. Ali mene zanima mogućnost prostornog kolažiranja ili konstrukcije koja nosi sve oko nas. Postoji unutra energija, naboj, silnice koje skrivene, a vanjska epiderma, ona je kraj toga.

Ima srce unutra?

- Ima srce unutra, da. Mene zanima ta energija stvari, da vidim šta je to da skulptura ima tu snagu, da ona diše. Mi prepoznajemo kako kameni kip ima unutarnje energije. Ali, toliki je protok vremena iza tih kamenih skulptura. Mi smo u 21. stoljeću, najbolje skulpture koje je čovjek ikad napravio u mramoru, kamenu, to su radili Grci, prije dvije, tri tisuće godina. To je istina, to nije moja opservacija. Kad se radi o kipu od kamena, bolje od antike nismo napravili. Ni renesansa, oni pokušaji, i Michelangelo, nikad nije dostigao razinu Grčke. Ideja kamena nosi svoju iscrpljenost.

Rationes, 1996./ZORAN ALAJBEG

Danas su tehnologije takve da stvarno svašta možete napraviti, više ništa nije upitno. Ali, meni je pitanje ima li smisla to raditi. Želim napraviti nešto svoje, originalno, a ne nešto što je netko napravio prije mene. Ne treba nešto ponavljati. Novo vrijeme nosi nove materijale, ideje, nove izazove, a stari materijali čini mi se da su se malo i makli u tom smislu, da su ih počeli koristiti dekorativno. Skulptura u kamenu nema puno svojih mogućnosti. A dubina stvari, ona sigurno nije u kamenu. Ja bih kamen raspilio, napravio bih komadiće pa bih ih lijepio.

Radite famozne portrete, što je najvažnije za dobar portret?

- Portret je čudesna stvar. Napravim crtež ili imam dobre fotografije i onda pokušavam napraviti ono što meni predstavlja dojam. Sad više nemam nikakvog predloška, nemam skice i napamet želim napraviti neku fizionomiju, portretirati prijatelja. Odjedanput vidim, kakav on ima ono nos? Čekaj, ima dug, kratki, debeli, mršav? Oči? Kakve su mu oči? Ja, ustvari, tek kad nemam nikakav predložak o tome šta radim bih trebao izvući ono što predstavlja ajmo reći taj portret.

Taj rub mora
uz kopno

Portret je naracija, a ne možemo raditi naraciju. Doživljaj je nešto napamet, nešto šta je doživljeno. Portret je izazov, traganje za onim što od svih tih detalja šta ih glava nosi, šta je ono šta se meni čini po čemu njega mogu prepoznati, kako portretirani ustvari izgleda.

Vi ste jedan od osnivača Umjetničke akademije u Splitu, dugogodišnji profesor kiparstva, što inače govorite studentima, što ih savjetujete?

- Stalno im govorim da gledaju, da nauče gledati, da imaju naviku, tu znatiželju. Da promatraju. Ne gledanje radi gledanja, nego da otkrivaju. Najbitnije je da gledaju svojim očima, da i vas gledaju i kritički i analitički, da se otvori njihov prostor znatiželje, da nešto žele otkriti, da otkrivajući druge otkrivaju i sebe.

Priija, 1998. Split/ROBERT MATIĆ

Najveće genijalne stvari su ispred nas, nisu iza brda, nisu iza zida. Akademija je izvrstan prostor gdje su mlade generacije na jednom mjestu, koncentrirane, oni jedan od drugoga uče. Pogled na neki detalj, on to uzima kao svoj, dodaje... Taj zajednički prostor čini kvalitetu tih akademija i uopće edukaciju mladih umjetnika.

Vaš sin Vojin Hraste je također vrlo uspješan kipar, ludo talentiran, moram reći, vrhunski obrazovan, izuzetno svestrani umjetnik, poznat i kao odličan glazbenik, što ste mu rekli kad Vam je otkrio da želi isto biti kipar?

- Ja sam mu rekao da je bolje da ne ide ovim tatinim putem, da će reći da ide očevim stopama. Vojin je i talentirani slikar, on je mogao biti šta god je htio, a on je rekao: “Ovako će upoznati boljega!”

Kada sam Vas prije šest godina intervjuirala, također za dodatak subotnjeg Oslobođenja Pogledi, pitala sam Vas zbog čega ste ostali u Splitu jer ste kao vrlo uspješan kipar mogli otići u Zagreb ili inozemstvo, a Vi ste rekli: “Želio sam živjeti gdje mi je lijepo, a ne tamo gdje mi je bolje, to što imam, meni je dovoljno.” Što biste sada rekli? U čemu je čarolija Splita?

- Nije Split nego taj rub mora uz kopno, ta crta me čini ispunjenim. To mi je bitna odrednica, misaona, mentalna, životna. Bez obzira na početak, možeš ići po tom rubu. Najbogatija crta koja postoji na putu, to je crta kopna i mora.