Kako ubiti Šeherzadu

Uvijek kada sam u Bagdadu, navratim u Shabandar Café da popijem najbolji čaj koji se pravi na Bliskom istoku. Okrenuta prema mirnim vodama svete rijeke Tigris, ova čajdžinica već više od stotinu godina svjedoči o sjaju i dramama ovog starog grada. Po svemu, ona je jedno od onih rijetkih, bezvremenih mjesta koje Bagdadu daju identitet i čine ga posebnim. Građena u osmanskom kolonijalnom stilu, od 1920. godine ona je srce političkog i kulturnog života grada, mjesto povjerljivih razgovora i pripovijedanja. U čajdžinicu se ulazi iz ulice Al-Rashid, koja je uvijek prepuna umjetnika, koji prodaju svoje slike, knjige, suvenire, zlatotiske, levhe, ručne radove ili glasno recituju svoje stihove.

Ovdje, u ovoj najpoznatijoj čajdžinici u Bagdadu, prvi put sam čuo jednu od priča, koja se ne nalazi ni u jednoj štampanoj zbirci mitskih Šeherzadinih pripovijedanja. Ispričao ju je meni nepoznati čovjek sjede brade, blagog lica, živih očiju i teatralnih pokreta. Cijela prostorija je utihnula, ugasili su se razgovori i svi gosti su svoju pažnju usmjerili ka neznancu, koji je teatralno, u blagom zanosu, kazivao priču, koja je po svemu, dramatici i sadržaju, neodoljivo podsjećala na priču koju je Šeherzada pripovijedala povrijeđenom caru u Shahryaru.

DOMOVINA GILGAMEŠA: Kasnije sam saznao da ovo nije bilo prvi put da se u kultnoj bagdadskoj čajdžinici ispredaju nova uzbudljiva kazivanja “a la Šeherzada”. To je, kažu, postala neka vrsta tradicije, pa se, gledajući iz tog ugla, čini da je Šeherzada i danas živa i da – kakvog li divnog čuda - i danas cvjeta novim cvjetovima.

Okrug Bab al-Sharki, gdje uvijek navratim kada sam u Bagdadu, mjesto je gdje je nekada stajala kružna gradska istočna kapija. Ime je dobio po toj kapiji, koju su razorili Mongoli, zajedno sa ostale tri kapije okrenute prema većim gradovima utvrđenih zidina Abasidskog carstva – Rema Kufu, Basri, Khurasanselandu i Damasku. Oko 100.000 arhitekata, inženjera, geodeta, stolara, kovača, kopača i radnika izgradilo je grad za četiri godine, okružen zidovima nalik tvrđavi, koristeći opeke pečene na suncu i u peći.

Mora da su ovdje, negdje uz obalu Tigrisa, bile podignute dvostruke zidine, kule i utvrde starog Bagdada, za koje se vjerovalo da su neosvojive – pričao sam jednom prilikom Adilu Hajriću, svom kolegi novinaru i dobrom prijatelju, s kojim sam krenuo na zanimljivo putovanje po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka.

Sasvim sigurno – kazao mi je on, ne krijući svoje zadovoljstvo što smo navratili u ovo kultno mjesto. “Naravno, ako Tigris nije mijenjao svoj tok”, dodao je ispijajući čaj.

- Nije, odgovorio sam mu sigurnim glasom, kao da sam svjedok vremena. “Čitao sam o tim davnim vremenima i istraživao čudesne civilizacije koje su u Mezopotamiji cvjetale prije 7.500 godina.”

Uistinu jesam. Želio sam ostvariti svoju staru želju i upoznati domovinu legendarnog Gilgameša, koji me u goste pozivao još iz vremena gimnazijskih dana, kada sam prvi put čuo za njega i njegova uzbudljiva putovanja i traganja za eliksirom vječnog života. Konačno, želio sam da obiđem i sagledam to civilizacijsko čudo nad čudima – mjesta i krajolike u kojima su, davno, prije svih znanih kultura, cvjetali najljepši izdanci mudrih znanja, pismenosti, književnosti, pravnih i medicinskih nauka, zakonodavstva, graditeljstva, matematike, astronomije… Sve na gotovo minijaturnom prostoru, između dvije svete rijeke Eufrata i Tigrisa!

Krenuo sam u posjetu legendarnom Uru, danas se naziva Tell el-Muqayyar, ispunjen spisateljskim znatiželjama, koje me ispunjavaju od najranijih godina moje novinarsko-istraživačke i publicističke karijere. Pisao sam o njemu i njegovim povjesnim zagonetkama u svojim knjigama i novinskim i televizijskim serijalima, pokušavajući da proniknem u njegove nebrojene tajne. Vjerovao sam nemoguće, upoznati Ur i sumersku kulturu, jednako je kao spoznati tajne vremena.

Zajedno s još pet lokaliteta – Kish, Nippur, Uruk, Lagash i Eridu – pod nazivom “Ahvar u južnom Iraku”, upisan je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji, kao jedan od tri najznačajnija arheološka lokaliteta iz vremena vladavine legendarnih Sumera. To nije čudo, jer je Ur mjesto prvog klinastog pisma, prvih škola, prvih epova i pripovjedačkih književnih djela, biblioteka, astrologije, astronomije i matematike, umjetnosti i zanatstva.

Znao je sve to Adil Hajrić, naravno, jer je lektorisao većinu mojih tekstova, koje sam objavljivao u Svijetu i Oslobođenju.

SLAVNA VREMENA: Bagdad je oduvijek bio drugačiji grad i nije se mogao porediti sa drugim bliskoistočnim metropolama. Njegove ulice imale su neke svoje jedinstvene boje i mirise, a svaki ugao ulice izgleda kao stranica iz drevnih rukopisa, svjedočeći o slavnim vremenima kalifa Al-Rashida i stvaralačkom duhu koji će kasnije oplemeniti cijeli svijet. Šeherzada je u tom povijesnom vremenu, punom kulturno-stvaralačkog zanosa i znanstvenih otkrića, iznikla kao najljepši cvijet, koji će kasnije zadiviti svijet i učiniti ga plemenitijim i boljim. Evropa je u to vrijeme čamila u praskozorju ranog srednjeg vijeka.

Šeherzadine priče su oblikovale civilizacije, osvježavale tegobna pustinjska putovanja, uveseljavale ugnjetavane narode, gasile bure na morima, širile ljudskost i budile nadu da je svaki život vredniji od nepravde i nasilja. O njoj sam kao bosonogi osnovac u rodnom Tešnju znao više od bilo kojeg školskog gradiva. Čak su mi njene priče bile bliže od priča o staroj tešanjskog ilirskoj Gradini, u kojoj se, gledajući je s prozora svoje kuće, svake noći budio moj maštoviti svijet. Šeherzada se smjestila u naša djetinjstva poput nezaboravnih majčinskih uspavanki. Nije ni čudo, njene priče su više od običnih priča. One su spoj magije, avanture, ljubavi i mudrosti. One nam otvaraju svijet destinacija gdje je sve moguće. Leteći ćilimi, čarobne lampe, džinovske ptice koje nose slonove, dobri i zli džinovi i skrivena blaga koja očaravanju.

Godinama kasnije, kada mi je novinarski poziv odredio sudbinu i odveo me u posjetu Bliskom i Srednjem istoku, gotovo sa strahopoštovanjem sam shvatio da hodam po zemljama u kojima su njene priče prvi put udahnule duh avanture ljudima. Dok sam lutao Bagdadom, Mosulom, Basrom i znatiželjno listao stare rukopise i knjige u knjižarama u ulici Mutanabbi ili sjedio u kultnoj čajdžinici s početka ovog teksta, osjećao sam gotovo opipljivu vezu s toplim pričama koje su nekada oblikovale moju maštu.

Ljepota “Hiljadu i jedne noći” ne leži samo u očaravajućim zapletima, već i u tapiseriji kultura iz kojih su priče potekle. Šeherzada je stvorila čudesni labirint priča, koje dotiču i najtananije dimenzije ljudskog ponašanja. Svaka priča postaje svijet za sebe, isprepletena sa većim narativom složenih ljudskih iskustava. Ona slušatelje poziva da lutaju slojevima njenog pripovijedanja i da otkrivaju nešto novo što nikad do tada nisu doživjeli. I možda je to najveći dar koji nam je Šeherzada dala: ideja da svaka priča nosi novu mudrost i iskustvo.

HILJADU I JEDNA NOĆ: Očaranost pričama iz “Hiljadu i jedne noći” čini se da je bezvremena, ali njeno porijeklo pamti mnoge događaje koji su obogatili i odredili sudbinu istočnjačkog svijeta. Osnovne priče su prvi put ispričane davno, u gluhim indijskim ili perzijskim noćima, možda na dalekom mističnom Putu svile, na gradskim pijacama ili u karavan-sarajima Samarkanda, na mogulskim dvorovima ili u skromnim tekijama putujućih derviša.

Niko ne zna pravu istinu, ali najraniji slojevi datiraju iz osmog stoljeća, iz vremena rane abasidske ere, kada je Bagdad zasjao kao kulturno i znanstveno srce cijelog svijeta. Do desetog stoljeća, staroperzijska zbirka priča “Hazar Afsanah” formirala je okosnicu narativnog okvira koji će kasnije postati “Alf Layla wa-Layla”, orijentalna “Hiljadu i jedna noć”. U sljedećem vremenskom periodu, između 11. i 14. stoljeća, pripovjedači iz Perzije, Arabije, Indije i zemalja Centralne Azije, dodatno će ovu jedinstvenu zbirku obogatiti novim pričama, kao što su “Aladin i čarobna lampa”, “Simbad moreplovac”, “Ali baba i 40 hajduka” i drugim. Verzija najbliža onoj koja nam je danas poznata, pojavila se oko 15. stoljeća, s kasnijim usavršavanjem tokom osmanskog perioda i prilagođavanjem izdavačkim kućama.

Nisam već dugo razmišljao o znamenitoj Kući mudrosti (Bayt al-Hikmah), koja je stoljećima predstavljala suštinu i najveću vrijednost Bagdada i poznatog kulturnog svijeta Istoka. Kao jedan od najvećih, najbogatijih i najuticajnijih gradova svijeta, grad na Tigrisu je u to vrijeme imao bogastvo koje je nadilazilo vrijednosti carskih zlatnih riznica i drugih materijalnih vrijednosti. Više od tri stoljeća, Kuća mudrosti je bila ponos i simbol Bagdada, svojevrsne akademije znanja, poznata i po imenu Velika biblioteka Bagdada, koja je stoljećima privlačila najblistavije umove Orijenta.

Oslanjajući se prvenstveno na grčke, indijske i perzijske tekstove, učenjaci Kuće mudrosti su prikupili izuzetnu kolekciju tada dostupnog svjetskog znanja, što će biti osnova sveopćeg procvata tokom Zlatnog perioda islama. Do sredine devetog stoljeća, Bayt al Hikmah je posjedovala najveću zbirku vrijednih starih rukopisa i knjiga na svijetu. Bila je vodeći centar za istraživanja, proučavanje mnogih znanosti.

Učeni abasidski kalifa Abu Jaʿfar ʿAbd Allāh ibn Muḥammad al-Manṣūr (754-775) bio je očaran mudrošću starih indijskih, perzijskih i grčkih autora i zahvaljujući tome izgradio je svojevrstan centar znanja i nazvao ga - Khizanat al-Hikmah (Biblioteka mudrosti). Ta blistava ideja uskoro će se, pod vlašću Mansurovog sina kalife Haruna al-Rašida (765-809), proširiti u jedinstveni akademski centar, koji je sljedećih decenija i stoljeća oplemenio i promijenio svijet. Jezici koji su se govorili, čitali i pisali bili su arapski (kao lingua franca - jezik koji se koristi za komunikaciju), farsi, hebrejski, aramejski, sirijski, grčki i latinski, a povremeno sanskrit, koji se koristio za prevođenje starih indijskih rukopisa iz astronomije i matematike.

TEMELJ MODERNE ZNANOSTI: Počelo je, dakle, kao riznica djela starih perzijskih, indijskih i grčkih autora, ali je uskoro Kuća mudrosti postala prevodilački centar, u kome su domaći i strani, muslimani, jevreji, krišćani, parsi i hindusi, učene žene i muškarci, robovi i gospodari, prevodili grčke, rimske, bizantijske, perzijske i hinduističke klasike na arapski jezik. Tako su u Kući mudrosti udareni temelji modernih znanosti - matematike (algebre), trigonometrije, astronomije, medicine, književnosti, filozofije, geografije, zoologije, kemije, orijentalne arhitekture i kartografije.

Bio je to jedinstveni istraživačko-obrazovni centar u kome su se okupljali vodeći naučnici iz različitih oblasti i razmjenjivali svoja znanja. Kuća mudrosti je već sredinom devetog stoljeća bila najveća riznica knjiga u cijelom svijetu. Njeni unutarnji prostori i arhitektonska rješenja odgovarali su potrebama onih koji su u njoj svakodnevno boravili. Najveća prostorija je služila za čitanje, ali u njoj su postojale i učionice za jezike, odjeli za znanstvene i filozofske rasprave, sobe za izradu mapa, prevođenje i pisanje novih djela itd.

Kuća mudrosti je u to vrijeme bila dom svjetskih akademika i naučnika. Ostalo je zabilježeno da je Ja’far Muhammad ibn Musa ibn Shakir (803 - 873) prvi učenjak koji je istražio ideju da nebeska tijela, kao što su Mjesec i planete, podliježu istim zakonima fizike kao i oni na Zemlji. Ja’far Muhammad je napisao knjigu pod naslovom “Astralno kretanje i sila privlačnosti”, koja sadrži misli o fizičkim silama koje su inspirirale Isaca Newtona i njegov zakon univerzalne gravitacije. Poznati filozof Al-Kindi preveo je Aristotelova djela i razvio ih uz islamsku teologiju. Al-Khwarizmi, istaknuti matematičar, bio je jedan od blistavih umova Bayt al-Hikmaha. Zajedno sa Al-Kindijem uveo je brojeve koje danas koristimo – 1, 2, 3, 4 i tako dalje. Njegova knjiga “Buku al-Jebr” postala je termin u matematici, odnosno algebri. On je prvi postavio matematičke formule.

Kuća mudrosti je uništena 1258. godine, kada su Mongoli osvojili Bagdad. Neki procjenjuju da je čak 90.000 muškaraca, žena i djeca ubijeno, a vrijedni rukopisi i knjige Bayt al-Hikmaha su završile u svetoj rijeci Tigris. Kažu da je danima voda oticala crna od mastila i krvava od ubijenih Bagdađana. Sada, umjesto Mongola, zemljama Bliskog i Srednjeg istoka haraju cionističko-evangelistički varvari pokušavajući da zatru tragove blistavih kultura prošlosti. Palestina, Irak, Libija, Sirija, Liban… Sada Iran, zemlja sinova stare Perzije, čija je civilizacija, poput lučonoše, osvijetlila cijeli svijet. Sada bi – kakve li sramote za civilizirani svijet - da ubiju i Šeherzadu!