Jedna prigodna praznična priča
Sa suprugom se razilazim u godini, da li je bila 1996. (njeno sjećanje) ili 1997. kako meni moja memorija kaže? Ona svoje, ja svoje, pa neka ostane, mogla je biti i jedna i druga.
Ona takođe nije sigurna u moju tvrdnju da je te večeri padao snijeg i da smo u dogovorenih 20 sati prvog januara (sto posto) jedne od tih godina, ulazeći u mariborski hotel Slaviju stresali snijeg sa naših kaputa.
No, bilo kako bilo, te večeri, među brojnim gostima, bila je i ekipa od pet parova koje sam prvi put vidio i upoznao. U to društvo moja i ja smo ušli zahvaljujući činjenici da je radila sa suprugom doktora Antona Crnjca, Leom, koja ju je velikodušno pozvala na proslavu Nove godine. To je bilo ono vrijeme kada se reprizirao doček, a oni koji se sjećaju tih proslava kažu da je znalo biti bolje i veselije na reprizama negoli na samom dočeku. Valjda zbog toga što je minula napetost i što smo već startali u Novu godinu sa obiljem čestitki i želja koje su podgrijavale nadu da će Nova zaista biti bolja, sretnija.
E, u takvom, dakle, raspoloženju, kakvo priliči događaju, na brzinu smo se upoznali, jeli, pili, plesali i mogu reći i nas dvoje kliknuli sa tom ekipom odmah ili, kako kažu, na prvu. Posebno nas je, među ostalim skladbama, dirnula romantična balada “Bela snežinka” (bijela pahulja) i kad ju je orkestar zasvirao, svi smo je horski i zdušno zajedno pjevali.
Nazdravljali smo, razmjenjivali laka pitanja, šalili se i nikako nam se nije išlo kućama.
A kad smo se rastali, imao sam osjećaj dragosti i bliskosti sa ljudima i ženama koje sam sreo prvi put u životu. Kako je samo brzo bio razbijen led uobičajene rezervisanosti pri prvom susretu!
Njihovo druženje, muški dio ekipe, imalo je već duboke korijene, sezalo je u doba rane mladosti, a njihove žene su postajale dio prijateljstva kako je koja ulazila u život.
Uskoro nas je Toni (tako zovemo našeg Antona Crnjca) sve pozvao na proslavu rođendana njegove mezimice Barbare. Poveli smo i mi našu djecu, ko jedno, ko dvoje, koliko smo ih imali, i svi su bili u uzrastu djece koja pohađaju vrtić. Ta mala junakinja Barbara, oko čijeg života su se doktori i roditelji sedmicama po rođenju borili, tada je već stajala na svojim nogama, vedra, vesela i razigrana, a danas je ta djevojčica uvaženi doktor specijalist. Što će reći, kako vrijeme leti.
I sjećam se dobro i te noći. Djeca su dobila svoj prostor, igračke i slobodu na gornjem spratu i njihova vika i cika činila je nas roditelje još sretnijim.
Ako smo u Slaviji salili temelj našeg prijateljstva, u kući Crnjaca postalo je jasno da to prijateljstvo dobiva sve više sadržaja koji se taloži u srcu kao lijepa i uzbudljiva sentimentalna tvorevina.
U to vrijeme bila je živa i većina roditelja tog našeg društva.
Po nepisanom pravilu, okupljali smo se čas kod jednih, čas kod drugih, čas kod trećih.
Na obaveznim novogodišnjim susretima, sve dok je trajao običaj repriznog dočeka Nove, ili smo čekali ili naručili pjesmu “Bela snežinka”. Bio je to kao neki mig da svi ustanemo, u krugu zagrljeni otplešemo i skupa sa bendom otpjevamo romantičnu baladu.
Ko se, kada i kako sjetio, ne pamtim, ali kako je naše prijateljstvo poprimilo snagu, ljepotu i iskrenost na kojoj se temelji ta divna ljudska povezanost, jednoglasno je prihvaćen prijedlog da se naša skupina nazove Bela snežinka.
Igrali smo se kao i u prilikama kada smo pravili amaterske pozorišne predstave posvećene svakom od naših članova. A s obzirom na različite sklonosti i sposobnosti odlučili smo da Bela snežinka dobije i oficijelna obilježja, postane istinsko “udruženje” sa funkcijama.
Tako smo se vrlo brzo i lako odlučili da naš predsjednik, kasnije smo mu dodali titulu “doživotni”, bude dr. Anton Crnjac. Zbog njegove svestranosti, organizacionih sposobnosti i živog, kreativnog duha. Kod predstava koje smo dugo, strasno i pomno pripremali, on je imao redateljske ideje, manirom profesionalca dijelio nam je uloge, zamišljao i osmišljavao scene... Darko Požar bio je idealna opcija za scenografiju, ja sam se znao umiješati kod scenarija. A i svi ostali članovi dali su svoj doprinos. Vrijeme je da navedem i njihova imena: Darko i Melita Kukovec, Andi i Silva Kelc, Darko i Branka Požar, Stanko i Tatjana Kosi.
O prijateljstvu valjda svi dovoljno znamo i ako imate sreću u životu da steknete prave prijatelje, onda ste vlasnici istinskog bogatstva.
Sa Abrahamima (Abraham - okruglih 50 i smatra se najvažnijim rođendanom, osim naravno prvog) smo odavno završili, djeca su se manje-više rasula, u svojim su odraslim životima kada brinu o sebi, a jedan dio i o vlastitoj djeci, roditelje smo skoro sve ispratili po mariborskim i okolnim grobljima. Vrijeme je i na nama izvršilo uobičajene kozmetičke promjene, ofarbalo kose bijelom bojom, iscrtalo bore, dokazujući nam kako je život zaista jedna kratka priča iliti epizoda.
Eh, ali, kad god se sretnemo, a ne odustajemo od naših skoro pa ritualnih susreta: kod Požarevih na kesten-pikniku, kod Crnjaca na otvaranju ljetne sezone, kod nas na prednovogodišnjoj sarmi... uglavnom svako na svoj način daje doprinos druženju.
Ušli smo jedni drugima u živote, ne tek tako površno, a ne... kad god smo spremali naše predstave, potrudili smo se, u maniru pravih istraživača, da dođemo do najpikantnijih detalja iz biografija iz života svakog od nas. Od osnovne škole pa do današnjih dana.
Osnovu predstava nastojali smo graditi na skeču i komičnim sadržajima, a najsuptilnije uloge obično smo dodjeljivali Andiju Kelcu, tom majstoru čaplinovskog humora i izražaja.
Ništa spektakularno novo nisam ispričao opisom jednog prijateljstva, ništa novo neću reći ni time što ću to nazvati, izuzimajući uske familijarne odnose, najvećim dometom i uspjehom na socijalnom planu. Jer, kad mi tamo, negdje u mojoj Bosni, poneko ko robuje predrasudama kaže: “Kako vam je među hladnim Slovencima?”, ja im odgovorim vadeći “ličnu kartu Bela snežinka”: Takvu bliskost, otvorenost i toplinu moja i ja nismo još nigdje i nikad doživjeli. Sa našim Slovencima koji su mjera istinskog prijateljstva.
Došli su nam tako neki dan opet na sarmu. U smijehu, pjesmi, nazdravljanju, proveli smo punih osam sati. A hajde ti nađi neko mjesto gdje te dočeka osam punih sati neopisive ljepote!
