Jedan film za Palestince i Izraelce
Basel Adra, mladi palestinski odvjetnik i aktivista iz Masafer Yatte, sa juga Zapadne Obale, od djetinjstva se bori protiv brutalnog, masovnog istjerivanja koje Izrael okupacijom sprovodi nad Palestincima. Video snimcima je dokumentirao pet godina - od 2019. do kraja 2023. - palestinskog hrabrog otpora i sistematskog okrutnog iskrojenjivanja ljudi iz selā svog rodnog kraja, gdje vojnici, koje je rasporedila izraelska vlada, sustavno demoliraju kuće i protjeruju stanovništvo, njih preko hiljadu, sa obrazloženjem da se na tom prostoru uspostavlja zona za vojnu obuku. Očajni protesti žitelja - poljoprivrednika i pastira - nisu dojmili sumorne, ravnodušne vojnike, ni buldožere koji su ih došli istjerati.
Neočekivano prijateljstvo
Basel sreće Yuvala Abrahama, izraelskog istraživačkog foto-reportera i prevoditelja za hebrejski i arapski, koji ga podržava u njegovim nastojanjima. Svoj angažman Abraham je objasnio: “Većina izraelskih Židova ne govori arapski, naročito ne mladi moje generacije. Činjenica da sam naučio i da govorim arapski mi je omogućila upoznati Palestince na neposredniji način. Obrazovni sistem i mediji u Izraelu ih predstavljaju suženim matricama, kao bešćutne ljude. Međutim, nema nikakvog objašnjenja za izraelsko nasilje. Niko se ne pita zašto su ljuti na nas, ni šta smo im uradili. U Masafer Yatti, gdje se dan za danom ruše kuće lokalnih žitelja da bi se gradila doseljenička naselja i ugušilo Palestince, izraelsku dinamiku se može razumjeti na globalniji način. Tu sam pronašao motiv da senzibiliziram izraelsko društvo i pomognem da se razumije da sustavno nasilje vojne okupacije nije ni pravedno ni legitimno.”
Susret Basela i Yuvala u Masafer Yati se pretvorio u neočekivano prijateljstvo. Međunarodni izraelski aktivisti u znak solidarnosti dolaze na Zapadnu obalu barem dvije decenije. Dolasci Yuvala su bili učestali i to nije bilo veliko iznenađenje, iako takvi kao on nisu brojni. Njegova prednost jeste što govori arapski, uz to je Adra 1996, a Abraham 1995. godište.
Basel Adra, fotograf Hamdan Ballal, snimateljica i montažerka Rachel Szor i Yuval Abraham, svi potpisani kao redatelji, autori su dugometražnog dokumentarnog filma “No Other Land”, Nema druge zemlje, u trajanju od 1h36 minuta. Snimljen je u palestinsko-norveškoj koprodukciji. U filmskoj palestinsko-izraelskoj ekipi četiri mlada militanta i autora, Basel je središnja figura. Osobne slike, koje je “uhvatio” i sačuvao, najčešće prkoseći nesagledivoj opasnosti, zajednička su nit filma.
Na Međunarodnom filmskom festivalu Berlinale 2024, na kojem je u selekciji dokumentarnog filma prikazano 31 ostvarenje, koje je pogledalo 24.000 posjetitelja, “No Other Land” je dobio nagradu Berlinale Documentary, koju dodjeljuje profesionalni žiri, i Panorama Audience, nagradu publike, za najbolji dokumentarni film. Prema The Hollywood Reporteru, časopisu koji od 1930. prati zbivanja u svijetu filmske industrije i ima posebna izdanja povodom festivala u Cannesu, Berlinu, Torontu i južnokorejskom Busanu, Berlinale je najveći svjetski javni filmski festival.
Basel Adra je opisao kako je nastao film: “Izraelci Yuval i Rachel su prije pet godina došli da bi svjedočili i dokumentirali događaje. Sreli smo se i postali prijatelji, ali i aktivisti, zajedno radeći na istoj temi u ovom području. Došli smo na ideju da udružimo podatke i materijale, i tako je nastao film.” Rachel je snimala Basela i Yuvala, koji se pojavljuju u filmu.
Yuval Abraham je objasnio: “Baselova familija i susjedi imaju ogromu video arhivu o posljednjih 20 godina. Na terenu smo skupa bili aktivisti i snimali pet godina. Rachel je snimala i nas dvojicu, ona je također redateljica, tako da smo imali more video zapisa. Vojska je dva puta ušla u Baselovu kuću i konfiskovala računare i kamere. Sve vrijeme smo bili pod velikim stresom. Sa logističke strane je bilo izuzetno komplikovano, ali smo na kraju ipak uspjeli, snimali smo do kraja 2023.” Premijera je bila 16. februara 2024. u programu Panorama Berlinskog filmskog festivala.
Abraham, potomak izbjeglica rođenih u kampu u Libiji, i čiji je veći dio starijih generacija familije nestao u njemačkim logorima za vrijeme Holokausta, prenio je da je izraelski TV kanal 11 prikazao segment od 30 sekundi njegovog govora nakon dodjeljivanja nagrade u Berlinu. Abraham smatra da prava Palestinaca i Izraelaca moraju biti jednaka, pozvao je na prekid vatre i kraj apartheida. Kanal 11 je govor ocijenio antisemitskim, a autor je dobio prijetnje smrću i morao otkazati povratak u Izrael. Ali: ostao je pri svojim riječima izgovorenim na podijumu prilikom dodjele nagrade. “U Izraelu sam potpuni marginalac i moj utjecaj je vrlo ograničen. I nije lako, jer je Izrael moj narod, moja familija, moji prijatelji. Uprkos odbacivanju, ostajem vjeran mojim vrijednostima. Oni mogu reći da sam izdajica, ali zadovoljiti se komformizmom i podržavati okupaciju bi bila izdaja onoga što vjerujem da je pravedno, moralno i konstruktivno. Nadam se da će se i drugi Izraelci pridružiti ovakvom pokretu za promjene.”
Olivia Popp je za višejezični informativni portal Cineuropa, koji se bavi promocijom europskog filma, napisala: “No Other Land najbolje personificira filmsku mobilnost, a kamera djeluje kao produžetak aktivističkog ispitivanja nasilne izraelske okupacije, a ne kao izdvojeni posmatrač.”
“No Other Land” je u martu 2024. prikazan u programu “Hitna pitanja” na Copenhagen međunarodnom festivalu dokumentarnog filma, i odnio nagradu, a učestvovao je i na festivalu “Kino o realnom” u Parisu, na Međunarodnom filmskom festivalu u Sidneyu, Vancouveru, Karlovim Varyima u junu i u Busanu u oktobru.
U septembru je prikazan na Filmskom Festivalu u Torontu i u oktobru u Lincoln Centru u sklopu New York Film Festivala. “No Other Land” je u najužoj konkurenciji za najbolji europski film, koju 7. decembra dodjeljuje Europska filmska akademija. Film je čin stvaralačkog otpora u potrazi za pravdom.
“Rad je namjerno predstavljen u sirovom obliku, a istovremeno je dostupan, pristupačan, iako u izvjesnim scenama pokazuje nasilje.” Vrijednost svjedočenja tih autentičnih slika je nesumnjiva. Izvan urgentnosti situacije, film se može gledati i kao kolektivni čin otpora, jer od četvero redatelja, dvojica Palestinaca, Basel Adra i Hamdan Ballal, žive na okupiranim teritorijama, a drugih dvoje, Rachel Szor i Yuval Abraham, su slobodni izraelski građani, koji se protive teroru i apartheidu. “Kamera je jedino sredstvo koje Palestinac može imati spram okupacije i brutalnosti”, izjavio je Basel Adra.
Film pokazuje neizbrisive decenijske tragove okupacije i borbe, kroničnih nepravdi i svakodnevna poniženja Palestinaca na Zapadnoj obali, od check-pointa do rasističkih zakona i politike. Sve u ovom filmu je dobilo novu dimenziju nakon 7. oktobra 2023.
Tim povodom Basel Adra svjedoči o aktualnoj situaciji u Masafer Yatti: “Mnogi doseljenici su postali vojnici. Kontroliraju sve. Šest zajednica iz mog kraja više ne postoje zbog njihovih napada. Vojnici dolaze danju i noću. Prednaselja i straže nastaju i šire se na našoj zemlji. Zatvaraju puteve, sprječavaju ljude da se kreću da bi išli za svojim stadima ili ubirali masline. Palestinci pokušavaju, ali ih Izraelci zaustavljaju ili pucaju na njih. Život u Masafer Yatti je postao još teži.”
Za sada jedina dobra vijest je da je prikazivanje filma upravo počelo u Europi i u Australiji.
Kao da situacija nije dovoljno bremenita i kompleksna, The Guardian je prenio nadrealnu reakciju sa Berlinskog festivala. Ovaj dokumentarni film, pun napetosti i boli, bio je predmet komentara njemačke ministrice za kulturu Claudije Roth. Na gala večeri zatvaranja Festivala aplaudirala je kad je “No Other Land” nagrađen, a poslije je izjavila da je pljeskala izraelskom novinaru Yuvalu Abrahamu, a ne palestinskom koredatelju Baselu Adri. Nesretan i nimalo obećavajući pokazatelj raskola, njegovih saveznika sa drugog kraja svijeta i kratkovidosti jedne od najviših dužnosnica zemlje domaćina najvećeg filmskog festivala na svijetu, čije projekcije su, za razliku od ostalih renomiranih manifestacija poput festivala u Cannesu ili Veneciji, otvoreni za sve gledatelje.
Film prenosi nepodnošljivu tjeskobu scene koju je prouzročio izraelski vojnik: oduzimajući električni generator Harunu Abu Aramu, prostrijelio mu je vrat. Palestinac je ostao paraliziran i zadnje dvije godine života proveo u pećini. Njegova shrvana majka Farisa prima jednog za drugim - hrpu međunarodnih novinara, koji pokazuju razumijevanje, ali čija dobronamjerna izvješća nemaju nikakvog rezultata. Basel Adra se prisjeća da je jedini “outsider”, čije pojavljivanje je jednom imalo nekog učinka, bio Tony Blair, specijalni izaslanik Bliskoistočnog kvarteta (OUN, EU, SAD i Rusija), koji je 2009. posjetio Masafer Yattu: na arhivskoj snimci se vidi njegovo lice u nekoj vrsti netransparentne polugrimase. Dojam je bio da je njegov posjet pomogao, ali samo za kratko: privremeno su zaustavljeni buldožeri koji su rušili školu u Masafer Yatti, u čijoj izgradnji su učestvovali Baselovi roditelji.
Tik prije nego sruše zidove, učenici, koje su Izraelci zatvorili u zgradu, pobjegnu kroz otvorene prozore. Škola - skromna jednokatnica - nastala je kad je Basel Adra bio dječak. Nastojanja njegovih roditelja su bila i simbol protiv državnog nasilja Izraela. Stanovnici Masafer Yatte su školu izgradili uprkos brojnim pokušajima da ih se zaustavi. Na početku filma Basel objašnjava kako je njegova majka imala plan da se “zaobiđu” Izraelci. Danju su na gradilištu radili žene i djeca, a muškarci noću. Mrak je bio saveznik koji je sprječavao da ih Izraelci vide. Kad su završili sporu i mukotrpnu izgradnju, projekat je privukao međunarodnu pozornost. Tony Blair, bivši premier Velike Britanije, doletio je u Masafer Yattu i prošetao novom školskom zgradom. Nakon njegovog posjeta Izrael je zaustavio planove za rušenje na tom području. “I to je priča o sili”, prisjetio se Adra, “i višeslojna tema: borba za izgradnju škole, okupacija Masafer Yatte i Zapadne obale i budućnost Palestinaca, koji žive pod željeznom šakom, koju mnogi nazivaju apartheid”. Poput epizode o skromnoj školi, film je radikalan doprinos istini i radikalno pokazuje smjer.
Prisutnost Yuvala Abrahama u zajednici Masafer Yatta izazivala je napetost, jer su mnogi krajnje podozrivo prihvatali njegovu lojalnost. Sigurno je i da mnogi Palestinci ne razumiju angažman i povezanost Basela i Yuvala. “Mogao bi tvoj brat, ili tvoj prijatelj, uništiti moju kuću.” Film ne preispituje stavove Abrahamove familije ni prijatelja. Završava se gorko-slatkim dijalogom dvojice ljudi iz iste zemlje, ali sa životno i povjesno različitih pozicija, čije je prijateljstvo produbljeno iskustvom i snimanjem materijala, mada su obojica svjesni da se malo toga promijenilo. Sumorno djelo, koje nameće otrežnjenje i otvara oči: “Nema druge zemlje” je potresan dokument četvero hrabrih autora, koji ostavlja samo tračak nade za bolju sutrašnjicu. Lovia Gyarkye, kritičarka umjetnosti i kulture, ovogodišnja dobitnica Nagrade Američkog društva izdavača časopisā, za The Hollywood Reporter je napisala: “Poražavajuća slika, film nije dokument koji nudi rješenje, ali jeste korak u pravcu budućnosti, u kojoj će Palestinci biti jednako slobodni kao Izraelci.” To izvjesno ne može biti dovoljno, ali je bolje nego ništa. Kako stvari beznadežno izgledaju, i u Palestini i Ukrajini, a i drugdje – bolje sutra je veliko.
Tim povodom Yuval Abraham prenosi: “Mnogo ljudi je svjesno vojne okupacije i mnogi smatraju da je to nepravda. A jedna stvar je znati, a drugo je vidjeti majčino lice i oči koje gledaju kako joj uništavaju vlastiti dom. Danas ljudi gledaju užasne snimke na Tik Toku i rutinski pređu na nešto drugo. Provesti sat i pol skoncentriran na priču o palestinskoj zajednici na jugu Zapadne obale i na način na koji ljudi pokušavaju preživjeti u okupaciji, daje vrijeme da se shvate ljudske posljedice. Hiljade sati snimljenog materijala komprimiranog u sat i pol nudi vrlo jasnu sliku politike nasilnog udaljavanja i istjerivanja.”
Granice filma i novinarstva su očite. Paradoksalno, uprkos ogromnom uspjehu filma, situacija u Masafer Yatti je postala još gora. Stanovnici šest sela su, nakon 7. oktobra, zbog svireposti doseljenika-vojnika, morali napustiti svoj kraj. Buldožeri su nastavili rušenje kuća. Adra i Abraham su filmaši i aktivisti, ali su se svi našli pred zidom: pitaju se o smislu i koristi njihovog posla. Ni film ni novinarstvo nemaju odgovor na osjećaj potpune nemoći. Ali u naše vrijeme, kad je nepravda tako očita i probija sve ekrane širom svijeta, vjerujem da dokumentarni film ne može ostati po strani.
Borba protiv terora
Povodom početka prikazivanja filma u Europi, Basel Adra je izjavio: “Film je jako snažno oruđe za nas, jer smo mi, Palestinci, potpuno bespomoćni u odnosu na okupaciju. Dokumentovali smo našu svakodnevnicu. Da sam nekom ispričao priču o mom rođaku, kojeg su doseljenici ustrijelili nakon molitve u džamiji, većina ljudi mi ne bi vjerovala. Ali video je pokazatelj, dokaz, istina koju ljudi mogu vidjeti vlastitim očima i ne mogu negirati. Jedino što ja mogu uraditi je uzeti kameru, rizikovati život, trčati za vojnicima-doseljenicima i snimiti ih.”
Kratko nakon prikazivanja filma na Berlinaleu Senat SAD-a je odobrio 14 milijardi dolara pomoći Izraelu, dok su Palestinci umirali od gladi i pod granatama, kao i danas. Ako filmska publika u svijetu poštiva poslanstvo autora filma “Nema druge zemlje”, onda kao svjedoci moramo ne samo priznati da se radi o teroru, nego se i boriti protiv njega.
Film “Nema druge zemlje” je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2024. i osvojio je nagradu publike, koja razumije i suosjeća sa nesretnom zemljom Palestinom. Festival i njegova publika su se izjasnili za dostojanstvenost i čovječnost, i aplaudiraju hrabrosti i borbi sve četvero redatelja filma o jednoj zemlji, za Palestince i Izraelce.
