Ivo Lola nije sam
Listajući portale, na jednom sam pročitao vijest da se u Glamoču provodi obnova Spomen-kompleksa posvećenog narodnom heroju Ivi Loli Ribaru, koji je na tom mjestu poginuo 27. studenog 1943. godine. Formirano je i udruženje “Ivo Lola nije sam” u kojem su glamočka omladina i studenti iz Banje Luke, a oni s Građevinskog fakuleta izradili su projekat obnove i spomenika Ivi Loli rad vajara Mirka Ostoje. Lijepa inicijativa, jer je sve godinama bilo prepušteno zubu vremena, a do 90-ih tu su se okupljali mladi, a pioniri su polagali zakletvu.
Etos borbe za pravdu
Ivo Lola rođen je u Zagrebu, stasao u Beogradu, a poginuo na teritoriji Bosne i Hercegovine sa samo 27 godina. Poznati zagrebački povjesničar dr. Tvrtko Jakovina je napisao: “Da su stvari išle drugačije i da se nije zatekla ta mala njemačka letjelica kod Glamoča i da su partizani bili nešto malo oprezniji i da je on bio malo sretniji, Titova odluka da Ivu Lolu Ribara pošalje (kod saveznika) - bila je odluka da ga sačuva. Ivo Lola Ribar je imao dobre šanse da postane neko vrlo važan u Jugoslaviji, jednog dana, kad se zemlja oslobodi”.
Lolin otac Ivan Ribar je kao mladić pripadao naprednoj omladini i u Drugom svjetskom ratu priključio se Titovim partizanima, a slijedom oca u partizane su otišli i sinovi Lola i dvije godine mlađi Jurica. Kada je 29. studenog 1943. dobio priliku da predsjedava Drugim zasjedanjem Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja u Jajcu, Ivan Ribar je već izgubio oba sina. Lolina biografija se u više točaka podudara s Jugoslavijom, ne samo zbog činjenice da mu je otac i “otac Jugoslavije”. Beogradski historičar Srđan Milošević o tome zašto je i danas značajno spominjati legendarnog sekretara SKOJ-a kaže: “Ivo Lola Ribar je danas važan onoliko koliko je važno da se njeguje etos borbe za pravednije društvo i za pravedniji svijet, protiv fašizma i njegovih savremenih ideoloških derivata, za progresivne ideje”.
Ivo Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina (Student, Mladost), suradnik stranačkih organa (Proleter), pisac letaka, proglasa, tekstova te i pored političkog angažmana diplomirao je na Pravnom fakultetu, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta. U knjizi “SKOJ i omladina u ratu i revoluciji” povjesničar Petar Kačavenda piše: “Uoči Drugog svjetskog rata, kurs Centralnoga komiteta KPJ je bio priprema za odbranu zemlje i provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije. Posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija studenata svih jugoslavenskih sveučilišta”.
Krajem prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, Lola je uhapšen i od siječnja do travnja 1940. bio zatočen u konclogoru u Bileći. Poslije izlaska na slobodu, prema Titovim uputama, organizira VI zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na tom skupu ponovno je izabran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a, kao i za delegata na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ. Lolin govori na Šestoj konferenciji SKOJ-a u kojem je iznio rezime cjelokupnog pređenog puta organizacije bio je poziv članovima za pripreme predstojećih događaja - borbu za oslobođenje i novi poredak.
Pogibija kod Glamoča
I pored svih tih obaveza koje mu je nametalo članstvo u CKKPJ i Vrhovnom štabu, Lola je dosta vremena posvećivao radu s mladima. Pokretač je i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkog kolegija partizanskih novina Borba. Ovi listovi izlaze već 1941. godine u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u NOP-u okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi, Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima Jugoslavije dobijali različite nazive, stvara se, krajem 1942. godine, na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz USAOJ je na stotine tisuća mladih pristupilo Narodnooslobodilačkom pokretu, i to je ogromna Lolina zasluga u širenju NOB-a. U ljeto 1943. boravio je u Splitu uoči i za vrijeme italijanske kapitulacije, gdje je pregovarao o predaji divizije Bergamo.
U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti sekretara SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Štabu savezničkog zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku kada se spremao poletjeti avionom u Kairo, poginuo je na Glamočkom polju. Pogođen je bombom iz neprijateljskog aviona neposredno prije polijetanja, 27. studenoga 1943. i nakon pogibije pokopan na Glamočkom polju, a 27. ožujka 1948. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu.
Kad je Ivo Lola Ribar, pred put u misiji u Kairu, razriješen dužnosti sekretara SKOJ-a, na tu funkciju je izabran član Centralnog komiteta te organizacije Rato Dugonjić (1916-1987), Lolin kolega s Pravnog fakulteta u Beogradu. Dugonjić je vodio SKOJ od jeseni 1943. do kraja rata. Zatim je bio na čelu SKOJ-a još dvije godine u miru do kraja 1947, a Savez komunističke omladine je ukinut 1948. Poslije toga su se SKOJ i USAOJ ujedinili u Narodnu omladinu Jugoslavije. Tokom 1963. ova organizacija je promijenila naziv u Savez omladine Jugoslavije (SOJ), a 1974. u Savez socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ). Ova organizacija postojala je sve do 1990. godine, kada se raspala zajedno sa Savezom komunista Jugoslavije. U okviru SSOJ-a je djelovao i Savez pionira Jugoslavije.
Rediteljka Milena Minja Bogavac je u jednoj emisiji BBC-ija izjavila: “Ivo Lola je historijska ličnost kojoj se divim, neko čiju sliku držim na radnom stolu, dakle - inspiracija”. Ona se Lolinom biografijom iscrpno bavila pripremajući kazališnu dramu pod naslovom “Smrt fašizmu: o Ribarima i Slobodi”. U njenoj predstavi za Lolu se kaže da je “narodni heroj naroda koga nema - heroj društva koje ne postoji”.
Susret s drugom Ratom
Početkom svibnja 1976. glavni i odgovorni urednik lista SSOJ Mladost Milo Gligorijević došao je u Sarajevo i obavio intervju s Ratom Dugonjićem, tada predsjednikom Predsjedništva BiH. Dogovoreno je da se napisani intervju dostavi u kabinet da bi ga Rato autorizirao, a da Gligorijević ponovo dođe u Sarajevo da ga preuzme. Međutim, Gligorijević se razbolio i nije mogao doputovati u Sarajevo, pa je mene kao glavnog urednika lista SSOBiH Naši dani zamolio da, u dogovoru s kabinetom, dođem kod Rate Dugonjića i primim intervju koji je on pregledao. Kad sam došao u zgradu Predsjedništva BiH, iz njegovog kabineta su me upozorili da se puno ne zadržavam kod predsjednika i sve obavim za desetak minuta, jer boluje od išijasa i da jedva sjedi. Kad smo se pozdravili, drug Rato doista nije mogao ustati iz stolice, a meni je rukom pokazao da sjednem u fotelju. U nekoliko je rečenica govorio o intervjuu i šta, po njegovom mišljenju, treba istaći.
Kad sam preuzeo kovertu s intervjuom, zamolio sam ga da mi kaže šta je za njega značilo preuzimanje rukovođenja SKOJ-em nakon pogibije Ive Lole Ribara koji je bio omiljen među omladinom prije rata, a posebno u NOR-u. Drug Rato kao da je nakratko zaboravio na bolove, pristao je da odgovori na moje pitanje, rekavši da je to za njega bila velika čast i obaveza i nastavio: “Meni je Lola prije odlaska na Glamočko polje već predao dužnost sekretara SKOJ-a, a njegova pogibija me je jako rastužila jer smo bili prijatelji još iz studentskih dana. Zatim me je pozvao drug Tito, koji je bio u Jajcu i rekao da je pogibija Ive Lole veliki gubitak za Partiju, SKOJ i Narodnooslobodilački pokret, ali da se aktivnost omladine u borbi mora nastaviti kao da je Lola živ. Naglasio je i da se u SKOJ-u treba raditi istim elanom i popunjavati njegovo članstvo najboljim borcima, onako kako je Lola 1941. planirao. Mi u CK SKOJ-a dosljedno smo provodili Loline ideje, jer borba je tražila maksimum, a do cilja, oslobođenja i revolucije, još je bilo dosta bitaka”.
Tako smo se umjesto desetak u razgovoru zadržali skoro 30 minuta i možda bi Rato Dugonjić iznio još neka sjećanja da u kabinet nije ušao njegov savjetnik i podsjetio ga da ima još zakazanih obaveza. Tada je drug Rato usprkos bolovima ustao i srdačno se sa mnom pozdravio. Još je rekao da prenesem pozdrave drugovima u Predsjedništvu SSOJ-a: On je poslije oslobođenja Jugoslavije kao sekretar CK SKOJ-a i predsjednik USAOJ-a bio glavni pokretač i organizator prvih omladinskih radnih akcija (Brčko - Banovići i Šamac - Sarajevo). Vjerovao je u radni entuzijazam mladih i 70-ih godina prošlog stoljeća podržao Omladinsku radnu akciju na izgradnji drugog kolosijeka pruge Doboj - Zenica. Ova akcija u kojoj je sudjelovalo 25.000 omladinki i omladinaca iz cijele bivše Jugoslavije, okupljenih u 250 omladinskih radnih brigada, trajala je od 1. travnja do 25. studenog 1978. godine, a sve je bilo gotovo za osam mjeseci. Na svečanosti u Zenici povodom završetka radova na izgradnji pruge govorio je Rato Dugonjić.
