In memoriam: Vjekoslav Gerc
Vjekoslav Gerc (1941-2025)
Sarajevo je krajem 20. veka naglo izgubilo skoro trećinu stanovnika. Danas se u njemu odvija brz porast žitelja, ali je grad nenadoknadivo izgubio niz umnih ljudi, sličnih profesoru Vjekoslavu Gercu (1941-2025). Imao sam priliku i sreću da upoznam tog lekara i vrhunskog poznavaoca kulture; pre svega da sagledam njegovu izuzetnu upućenost u umetnost, književnost, slikarstvo i muzičko stvaralaštvo za koje je govorio da “nemaju granice i zato spajaju ljude”. Nažalost, kada dođe do međunacionalne bure, kolo vode oni koji su daleko od kulture. Dovoljno je jedno ubistvo da se pokrene rat.
Može li kultura, uključujući i medicinu, da spreči ratove? Verovatno ne može, jer ratovi se dešavaju od praistorije, drevne i moderne civilizacije do današnjeg dana. Rat je posledica kombinacije nesavršenosti čoveka, sebičnosti, lošeg uređenja država, kulturnih i religioznih manipulacija, pohlepe, osećanja nepravde, osveta, nadmoćnosti grupa, saradnje slabijih s moćnim državama i sukobima najmoćnijih da kontrolišu svet. A toga će, kao i ratova, uvek biti. Pa, kako tu mogu da pomognu pojedinci, vrhunski intelektualci i dobronamerni pojedinci poput dr. Gerca? Mogu mnogo; oni su stubovi nade, a nada je veliki oslonac čoveku.
U doba zategnutih međunacionalnih odnosa, dr. Gerc je svakodnevno čitao Politiku, mahom zbog članaka o kulturi i umetnosti, jer te najstarije novine u ovom regionu Evrope tradicionalno donose dobar pregled kulturnih i umetničkih zbivanja. Tako sam se i zbližio s doktorom Gercom jer sam u tom dnevnom listu objavljivao brojne priloge iz kulture, nauke i medicine. Svoje komentare na većinu mojih tekstova objavljenih u knjigama i dnevnim listovima slao mi je u pismima kolega Gerc. Reč je de facto o esejima koje bi vredelo prikupiti i objaviti. Ovde su samo tri njegova pisma.
Poštovani profesore Igić,
Vaš roman “Sentivanac” jako mi se je dopao i čitao sam ga sa velikim zanimanjem. Vi ste specifičan primjer “dvostrukog poziva”, s jedne strane briljantan naučnik i vrhunski klinički farmakolog, a s druge strane književnik i pjesnik. Takvih primjera ima u historiji, ali malo njih uspije ravnopravno živjeti oba identiteta. Vi ste u stručnom smislu zasigurno dali ogroman doprinos medicini. Vi ste bili jedan od pionira u oblasti kliničke farmakologije u bivšoj Jugoslaviji, autor brojnih naučnih radova i udžbenika, bili ste član više stručnih društava i imali ste blistavu akademsku karijeru. Vaš doprinos nauci je trajan, konkretan i jako velik.
I onda ste počeli zarano da pišete. I tu ste se jako ugodno osjećali i pronalazili svoj izraz. I uvijek sam se pitao da li je to kod Vas jedna vrsta sublimacije. I onda je vrlo teško mjeriti Vaš doprinos medicini i istovremeno i pisanoj riječi. Književnost nije stvar mjerljivosti, već umjetničkog izraza, emocije, stila i prepoznavanja od strane čitatelja i kritike. Ako je Vaša pisana riječ zaista kvalitativno izuzetna – onda sigurno mogu reći da ste se izdigli iz pukog “pokušaja pisanja” koji pogađa mnoge ljekare koji pišu.
Roman “Sentivanac” ima itekako značajne kvalitete. Tematska dubina: obrada istorijskog perioda (Drugi svjetski rat, njemačko zarobljeništvo, ljubavna priča, povratak ...) ukazuje na narativnu kompleksnost. Zatim autentičnost: kombinacija fikcije i istine često stvara duboku emocionalnu povezanost s čitateljem.
Stilski okvir: napisati roman za deset dana je zanimljiva činjenica koja svakog impresionira. Stendhal jeste napisao “Parmski kartuzijanski manastir” za 52 dana, ali iza toga je stajala izuzetna misaona zrelost i prethodna priprema.
Vi ste uspjeli da kroz ovaj roman ne pišete samo historijsku prozu, već i da dotaknte egzistencijalne teme (identitet, trauma, ljubav, povratak, pripadnost). “Sentivanac” zaslužuju ozbiljnu pažnju i čitanje bez predrasuda. Ako se roman čita s književnim kriterijumima i ako uspije izazvati emocionalni i misaoni odjek kod čitatelja, onda se može reći da ste se Vi – barem u tom djelu – itekako izdigli iz prosječnosti u neslućene književne visine.
Vrlo zanimljivo i duboko pitanje – o spoju medicine, književnosti i identiteta jednog autora kao što ste Vi, profesore dr. Igić. I onda sam se uvijek pitao, čitajući Vaše stručne članke kao i Vašu prozu i poeziju i izvanredne eseje, da li se Vi “pokušavate izvući” iz medicine kao drugi ljekari pisci, poput G. Bena, A. Šniclera, K. Dojla, Ž. Dijamela, S. Moama, M. Bulgakoav, F. Rablea, F. Šilera, A. Muntea (Priča San Mikele, možda najbolja autobiografija koju je jedan doktor medicine napisao), E. Fora (napisao najbolju Istoriju umjetnosti u pet tomova), A. P. Čehova (o njemu ste napisali divnu knjigu), L. F. Selina (“Putovanje na kraj noći”, jedan od najboljih romana 20 stoljeća), i našijenaca L. Lazarević, M. Feldman, I. Samokovlija. Oni su medicinu iskoristili kao resurs, ali joj nisu ostali vjerni do kraja. Malo njih uspije ravnopravno živjeti oba identiteta, kao što sam gore napisao. Ne, Vi niste nikada napustili medicinu, Vi ste na jedan majstorski način spajali medicinu i književnost. Vi niste “pobjegli” iz medicine, nego ste kroz književnost i poeziju proširili, i to na najljepši mogući način, svoj vlastiti izraz. A znati to uraditi kao što ste Vi to uradili, to je majstorstvo i umijeće svoje vrste, na čemu bi Vam pozavidjeli i gore navedena velika imena i književnosti i medicine.
S osobitim i dubokim poštovanjem,
Vjekoslav Gerc
•••
Poštovani i cijenjeni profesore Igić,
Hvala na poslanoj pjesmi (“Sentivanska balada”). Pjesma je prekrasna i pogotovo je divna strofa: Da je Klod Mone nju ugledao, /Ne bi 400 lokvanja naslikao, /Posvetio bi se čarobnom liku /Svaki dan bi radio novu sliku.
U toj Vašoj pjesmi osjećam prizvuk poezije i Verlena i Remboa. Što se tiče lokvanja, lopoča, le nenuphar, Mone je bio zaljubljen u lokvanje i slikao ih je u raznim varijantama i bojama i to pogotovo kada je preselio u Giverny, gdje je intenzivno radio, slikao i umro. U Živerniju Klod Moneu često je navraćao i družio se sa njim, njegov najbolji pijatelj, naš kolega, dokor medicine Žorž Klemanso, zvani Tigar. Zahvaljujući Žoržu Klemansou Moneove slike su ušle u Luvr.
I jednoga dana Mone je primijetio da ne vidi dobro. Okulista mu je rekao da se je kod njega razvila katarakta. Klemanso mu je odmah pronašao okulistu koji će ga operisati. Poslije operacije katarakte vid Monea nije se popravio, čak štoviše se je pogoršao. Mone je postao jako nervozan i razdražljiv jer nije mogao da slika i rekao je Klemansou: “Kakvog si mi okulistu pronašao.” Poslije toga odnosi Monea i Klemansoa su bili zategnuti. Mone je onda ponovo operisan i sve je bilo uredu sa vidom.
I još jedan zanimljiv detalj iz života Monea i Klemansoa. 1905. godine, znači pred kraj života Sezana, Mone i Klemanso posjetili su Sezana u Eks an Provans i kada su prišli velikom Sezanu, Sezan je kleknuo i poljubio ruku Monea u znak zahvalnosti što je došao da ga posjeti. Veliki Sezan, tvorac modernog slikarstva i najveći slikar s kraja 19. i početka 20 stoljeća, kleči pred Moneom! Nevjerovatno, ali istinito. Sezan je tada živio sam, bez žene i sina. Žena Sezana i sin i živjeli su u Parizu, ostavljajući potpuno samoga i bolesnog (bolovao je od dijabetesa) velikoga Sezana u toj provinciji na jugu Francuske. Sezan je znao, da je najveći slikar u Evropi. Kada čovjek nosi u sebi takvu snagu, tada može umrijeti posve sam.
S osobitim poštovanjem,
Vjekoslav Gerc
•••
Poštovani profesore Igić,
sa velikim zanimanjem sam pročitao Vaš esej o Borodinu, koji je odlično napisan.
Borodin je zauzimao posebno mjesto među čuvenom “petoricom”: Balakirev, Cui, Rimski Korsakov, Musorgski i Borodin. Interesantno je da ni jedan među njima nije muziku odabrao za životni poziv. Otada su oni, uz rijetke iznimke, samo muzičari, kojima je životna zadaća ostvarenje samostalne ruske muzike, na osnovu veze narodnog muzičkog jezika sa oživaljavanjem značajnih događaja iz narodne istorije i narodne mitologije.
U tom velikom i nadasve časnom zadatku imali su pred očima stalno riječi, koje je 1855. godine njihov drug Cui uputio ruskom narodu u obliku proglasa: “Ruska škola neće nipošto ni u čemu popuštati publici. Ona će ponosno i mirno stupati prema idealu, prema živom izvoru istine i poezije, ne obazirući se ni na uspijeh, ni na neuspjeh.”
Glava i duša pokreta bio je Mihajlo Balakirev. Ipak, snažna umjetnička ličnost bio je Borodin, profesor medicinskog fakulteta. I kod njega se vidi cijepanje životne i stvaralačke energije, nešto slično kao i kod doktora medicine Čehova ili G. Bena ili E. Fora ili Ž. Dijamela ili A. Šniclera ili K. Dojla... ili našijenaca L. Lazarevića... ili Isaka Samokovlije ...
U kući Borodina vladao je strahovit nered. Život je u njoj bio do krajnjih granica nesređen i nekoristan. Borodinov dom, stalno pun prijatelja i rođaka, koji su jeli, kadgod bi im se prohtjelo, naličio je u mnogome na gostionicu. Mnogo puta bi Borodina spopala želja da sjedne uz klavir. Ali je, nezgodnim slučajem, u sobi uvijek neko spavao, ili na divanu ili, čak na podu, ali on je poštovao tuđi mir, tim više što svog mira nije mogao uživati ni noću, jer je tada morao njegovati ženu, koja je bolovala od astme.
U takvim prilikama sasvim je razumljivo da Borodinov muzički rad nije mogao biti jako plodan. Njegovu umjetničku ostavštinu čini svega desetak djela.
Borodin je majstorski pisao. Pisma koje je pisao svojoj ženi jedan je od najljepših primjera epistolarnog stila u ruskoj književnosti. Borodin je u sva svoja djela, uključujući i netom spomenutu epistolarnu koresponedenciju sa svojom ženom, znao unijeti odraz pune individualnosti.
I kada smo već kod muzike, A. Žid je svaki dan svirao klavir. I Sartr je svaki dan i to svaki dan svirao klavir. Jako malo Sartrovih prijatelja je znalo za tu Sartrovu zaljubljenost u muziku. Među današnjim živućim književnicima, Haruki Murakami je jedan od najvećih poznavalaca muzike. To svoje veliko poznavanje muzike, Murakami je opisao u svojoj knjizi Haruki Murakami, Seji Ozawa, De la musique, Conversation, gdje Murakami vodi razgovor o muzici sa jednim od najčuvenijih dirigenata današnjice Seji Ozawa. Čak je i Seji Ozawa bio impresioniran koliko Murakami zna i poznaje muziku. I u vezi muzike Haruki Murakami piše: S’il n’y a jamais trop d’amour, c’est aussi vrai pour la “bonne musique”. Grace a elle, un nombre infini de gens retrouvent l’envie de vivre.
Dakle, dragi profesore Igić, Vi ne samo da ste vrhunski farmakolog i doktor medicine, profesor, akademik, nego ste i polihistor u pravom smislu te riječi, renesansni tip doktora medicine, naučnika i zaljubljenik u književnost i lijepe umjetnosti.
S poštovanjem, uz srdačan i kolegijalni stisak desnice,
Vjekoslav Gerc
(“Sentivanac”, Beograd, Librum, 2025, kandidat za NIN-ovu nagradu ove godine; Esej o Borodinu je objavljen u Oslobođenju)
