Grlim sve!
Izložba “Pod nebom vedre vjere – Islam i Europa u iskustvu Bosne”, premijerno predstavljena prošle godine u Sarajevu, gostuje u Zagrebu od 4. do 15. ovog mjeseca. Izložba se održava pod visokim pokroviteljstvom reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Huseina ef. Kavazovića i predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića. Multimedijalni postav govori o bogatoj ostavštini i višestoljetnom prisustvu islama i Bošnjaka u različitim aspektima društvenog života Bosne i Hercegovine i Europe, od politike, znanosti i kulture, do obrazovanja i umjetnosti.
Posuđeni rukopisi
Izložba je postavljena u ekskluzivnom ambijentu Francuskog paviljona Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu u samom središtu grada, remek-djelu moderne arhitekture pod zaštitom kao kulturno dobro. Na ulazu u ovo predivno zdanje susrećem vrlo šik gospođu u zlatnim godinama. Ulet pitanje: zašto je došla na izložbu, impresije? Da, naravno da zna za sarajevsko Oslobođenje. Gđa Zdenka je rođena Zagrepčanka, po profesiji kemičarka. Odlično poznaje, kako opisuje, “prekrasnu Bosnu i Hercegovinu”.
Čitav život se strastveno bavi planinarstvom. Prohodala je sve najzanosnije planine u BiH. Izložba budi nježna sjećanja i snažne emocije prema BiH. Što je posebno dojmilo? Citat izjave Miroslava Krleže iz razgovora s Enesom Čengićem, odgovara. Što joj možda nedostaje u postavu? Sevdalinka, kao zvučni background. Želi sve još jednom detaljno razgledati, zato na izložbu planira doći ponovno, kaže mi ushićeno.
Samo za čitatelje Oslobođenja, idealan vodič kroz izložbu je voditeljica Orijentalne zbirke Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagrebu, znanstvena savjetnica Tatjana Paić Vukić. Uz Državne arhive u Dubrovniku i Zadru, Orijentalna zbirka Arhiva HAZU je među 12 partnerskih institucija koje su sudjelovale u realizaciji ovog jedinstvenog izložbenog projekta u Zagrebu. Opisuje svoje dojmove: “Nosim najljepše dojmove s ove izložbe i jako mi je drago što je došla u Zagreb. Ne samo da je to prva ovakva izložba u Zagrebu nego je i ona sarajevska bila prva izložba koja tako obuhvatno prikazuje povijest i kulturu Bošnjaka od srednjeg vijeka do danas, kao i višestoljetnu povezanost pripadnika različitih konfesija i naroda na prostoru Bosne i Hercegovine”.
Obradovala je, kaže, vijest da će se u Sarajevu sljedeće godine otvoriti Muzej islamske kulture i umjetnosti, gdje će moći vidjeti i mnogo toga što u Zagrebu sada nije izloženo. Iskazuje žaljenje što zagrebačka izložba kratko traje. “Ja ovu izložbu dijelom promatram kao i drugi posjetitelji, ali s obzirom na to da se znanstveno bavim kulturnom historijom osmanske Bosne, bošnjačko naslijeđe ipak ne mogu promatrati ‘izvana’. Osim toga, toliko sam godina proživjela u državi koja nam je bila zajednička da to naslijeđe smatram i dijelom vlastite povijesti i kulture. Uostalom, kao što sam rekla, na izložbi nije pokazano isključivo bošnjačko naslijeđe. Dovoljno je samo pogledati vitrine u kojima su izloženi dokumenti i rukopisi na različitim pismima kojim se služilo stanovništvo Bosne, bosančica, latinica, ćirilica, arapsko pismo, pa još i prilagođeno arapsko pismo, arebica, kojim su pisani tekstovi na bosanskome”.
Sugovornica Oslobođenja kaže da je u Zagrebu pokazana samo trećina građe premijerno predstavljene na izložbi u Sarajevu s tisuću i petsto eksponata. “Znam da su u osmišljavanje i priređivanje sarajevske izložbe uloženi veliko znanje i trud, a sigurna sam da nije bilo jednostavno prirediti ni ovu skraćenu verziju. Neki izlošci morali su biti izostavljeni jer ih se nije moglo transportirati, a od ostalih je trebalo odabrati ono što će kao reprezentativno biti pokazano zagrebačkoj publici. Drago mi je što će izložba putovati dalje u Strasbourg, Dubrovnik i druge gradove, a svaka od njih sigurno će biti nov izazov za kustoski tim”, konstatira.
Za izložbu u Zagrebu iz Orijentalne zbirke Arhiva HAZU posuđena su tri rukopisa. Oni su samo malen dio bošnjačkog rukopisnog naslijeđa koje se čuva u toj zbirci koja ima 2.100 rukopisnih kodeksa. Kako su odabrana tri rukopisa koja su iz ove Zbirke pokazana na izložbi? “Rukopisi su odabrani u konsultacijama s autoricom izložbe profesoricom Aidom Abadžić Hodžić i drugim suradnicima, osobito s kolegom Osmanom Lavićem koji je stručnjak za arabičke rukopise, a donedavno je bio direktor Gazi Husrev-begove biblioteke. Izabrali smo Bulbulistan, Vrt slavuja, Šejha Fevzija Mostarca iz 18. stoljeća, didaktičko djelo napisano po uzoru na djela perzijskih klasika. To je jedino prozno djelo na perzijskom iz pera Bošnjaka. Bulbulistan je na poseban način povezan s Hrvatskom, a to je na izložbi pokazano na panou posvećenom Milivoju Mirzi Abdurahmanu Maliću, koji je rođen u Imotskom i živio na Sušaku u današnjoj Rijeci. Prešao je na islam, na Sorbonni je doktorirao na Bulbulistanu i preveo ga na francuski”.
I storija o drugom rukopisu je isto super zanimljiva. Drugi rukopis primjerak je djela Mostarca Mustafe Ejubovića zvanog Šejh Jujo. To je djelo iz logike napisano na arapskom jeziku u 18. stoljeću. “Ima iluminirano zaglavlje i umjetnički izrađen kožni uvez s ukrasima u zlatotisku. Budući da je djelo prepisano u Mostaru, pretpostavljamo i da je opremljeno u Mostaru, pa tu imamo i primjer umjetnosti knjigoveštva i iluminacije lokalnih majstora”, pojašnjava Paić Vukić.
Treći je rukopis vezan i uz Bosnu i uz Hrvatsku jer to je didaktičko djelo Muslihuddina Kninjanina iz 1609. godine napisano na arapskom jeziku. Muslihuddin je rođen u Kninu - otuda mu nadimak Kninjanin - oko 1540. godine, dvadesetak godina nakon što su Osmanlije osvojile taj grad. Otac mu je bio Bošnjak, posadnik tamošnje tvrđave. U mladosti je putovao diljem Osmanskog carstva tražeći dobre profesore kod kojih će učiti, a postao je i šejh halvetijskog derviškog reda. “Zatim se vratio u Knin i razočarao se onim što je ondje vidio, pa je otišao u Banjaluku i ondje podučavao učenike u svome domu. Zatim je izgradio medresu i hanikah i uvakufio 120 knjiga. Njegovo nam je djelo važno jer iz autobiografskog uvoda mnogo doznajemo o jednom učenjaku, profesoru i šejhu iz vremena iz kojeg ima malo sačuvanih autobiografija”, govori stručnjakinja.
Zanima me koja je bila ideja vodilja prilikom odabira materijala za izložbu, s obzirom na veliko vremensko razdoblje i raznovrsnost građe, što su kriteriji koje artefakte i dokumente pokazati? “O ideji vodilji najbolje bi mogli govoriti autorica izložbe prof. Abadžić Hodžić i njezini suradnici. Ja mogu govoriti samo o svojim dojmovima. Onome što sam dosad rekla dodat ću da sam izložbu triput posjetila, mislim da to dovoljno govori. U svakom su njezinom dijelu znalački odabrani reprezentativni izlošci, a njih sigurno nije bilo lako odabrati iz mnoštva predmeta, slika, fotografija i rukopisa koji se nalaze u bosanskohercegovačkim muzejima, arhivima i bibliotekama”, kaže Paić Vukić.
Ovo govori, dodaje, iz vlastitog iskustva. Kad je 2014. priređivala izložbu rukopisa Orijentalne zbirke HAZU, imala je mjesta za 33 izloška, a u njezinom užem izboru bilo ih je dvjestotinjak. “I bilo je jako teško odlučiti kojih se odreći. Na takvim su mukama sigurno bili i suradnici na izložbi Pod nebom vedre vjere”, sumira.
Samo za čitatelje našeg lista objašnjava da izložba počinje povijesnim uvodom od Povelje Kulina bana na bosančici. Tu se mogu vidjeti i stećci. “I to kako iz stećaka nekako prirodno prelazimo u nišane, jer rani nišani iz 15. stoljeća jako nalikuju srednjovjekovnim stećcima. Povijesni pregled nastavlja se kroz Osmansko carstvo, a zatim dolazimo do vremena u kojem se na sudbini Bošnjaka tragično prelamaju imperijalne politike”, poentira događaje nakon Berlinskog kongresa.
Izložen je rukopis Poslanice o iseljenju (Risala o hidžri) iz 1884. godine napisane na arapskom jeziku, koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. “Ona problematizira pitanje s kojim se suočilo muslimansko stanovništvo: otići iz Bosne koja je prešla u ruke AustroUgarske, ili ostati pod tuđinskom vlašću. Aneksija je slikovito prikazana izvrsno odabranom naslovnicom lista Le Petit Journal na kojoj vidimo cara Franju Josipa kako s karte koja mu je pod nogama otkida Bosnu i Hercegovinu i bugarskog cara koji otkida Bugarsku, dok osmanski sultan pokunjeno stoji na ostacima svojega carstva”, analizira Paić Vukić.
Stižemo i do panoa s citatom Krležinih riječi iz 1976. koji glasi: “Bosna je u našoj novijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje, iz aspekta osebujne kulture, arhitekture, literature, bilo je potpuno prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su ipak djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije”.
Sarajevo je raskršće pet svjetova
Nastavak kruzinga po izložbi uz stručno vodstvo ekspertice. “Osim intelektualnog života Bošnjaka od srednjeg vijeka do danas, s posebnim osvrtom na doprinos žena, i već spomenutog povijesnog pregleda, posjetitelji zagrebačke izložbe mogu se upoznati i s arhitekturom bosanskih gradova, slikarstvom, djelima umjetničkog obrta, glazbom i mnogim drugim aspektima kulture na prostoru Bosne i Hercegovine. Dojam o bogatstvu i šarolikosti života bosanskih gradova koji možemo steći promatrajući izloške i panoe, i uživajući u virtualnim šetnjama interijerima džamija i porodičnih kuća, upotpunjuje nadahnuti tekst A. G. Matoša iz 1908. godine o Sarajevu koje on, doduše ponešto orijentalistički, uspoređuje sa žarkim perzijskim ćilimom i kaže: Dok je Zagreb jedan svijet, Sarajevo je pet svjetova”, zaključuje Paić Vukić.
Citat Matoševog teksta također je među eksponatima izložbe. Piše: “Dok je Zagreb jedan svijet, Sarajevo je raskršće od pet svjetova, sa putovima u Carigrad, Zagreb, Cetinje-Beograd, Beč-Peštu i Jerusolim...” Bosna i Hercegovina, vječna, velika inspiracija. Specijalno mjesto na izložbi imaju djela dugogodišnjeg zagrebačkog muftije, nedavno preminulog Ševke Omerbašića. U okviru aktivnosti vezanih uz izložbu organizirana su predavanja stručnjaka: Lebiba Džeko iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu govorila je o bosanskim sagovima i ćilimima, profesor Haris Dervišević s Filozofskog fakulteta u Sarajevu o banjalučkoj serdžadi, Osman Lavić o rukopisima Gazi Husrev-begove biblioteke, a Paić Vukić o bošnjačkom naslijeđu u rukopisima Orijentalne zbirke Arhiva HAZU.
“Trenutno imamo između 40 i 50 posjeta dnevno, mi smo tim brojem vrlo zadovoljni s obzirom da je to uglavnom građanstvo”, kaže mi Davud Mešinović. Ovaj simpatični zagrebački dečko, povjesničar i geograf, jedan je od službenih vodiča kroz izložbu. Kad kaže građanstvo, misli na tzv. obične ljude? – pitam. Odgovara potvrdno. “Nisu ljudi koji su dio naše Islamske zajednice, što nas vrlo raduje. Spremni su upoznati nešto novo i nešto drugačije, a opet tako blizu”. Govori o organiziranim grupnim posjetama, među ostalim, čak četiri grupe studenata zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta.
Raspitujem se što ljudi najviše pitaju? “Uglavnom pitaju o značenju stranih riječi koje se nalaze na izložbenim panoima. Mlađe generacije ne znaju, naprimjer, šta je avlija. Najviše je ljude zanimao pojam ćeifa i meraka, u čemu je razlika”, objašnjava. Davud mi potanko tumači ovu razliku. Ukratko, merak je proces, a ćeif je ambijent. Voliš ono što poznaješ ili imaš priliku upoznati. Zagrepčanku gđu Zdenku, s početka ovog teksta, pitala sam da mi sažeto opiše svoj doživljaj izložbe Pod nebom vedre vjere. “Opći dojam? Grlim sve”, kaže.
