Gaza u stripu: Nikada više… više… više

Crtač stripova i ilustrator Itzhak Avraham ben Zeev, poznatiji kao Art Spiegelman, rođen je 1948. u Stockholmu. Njegovi roditelji su 1951. emigrirali u SAD. Vodeća figura stripovske scene, u svijetu je postao poznat po grafičkom romanu “Maus”, u kojem je, kroz biografiju vlastitog oca, ispričao povijest sjećanja na život i traume u okupiranoj Poljskoj, Auschwitz, nacističke progone i istrebljenja Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Od 85 članova njihove familije na početku Drugog svjetskog rata, njih 13 je preživjelo, uključujući i Spiegelmanove roditelje.

Stripovi o ratu u BiH

“Maus” je objavljivan u nastavcima od 1986. do 1991, kao ilustracija razgovora sa ocem. Židovi su u stripu prikazani kao miševi, a Nijemci kao mačke. Autor je objasnio da je to utemeljio na postavkama nacističke propagande, koja je širila uvjerenje da su Židovi “gamad čovječanstva”. “Hitlerovo sredstvo za ubijanje, ciklon B, plin korišten u Auschwitzu, bio je pesticid za uništavanje gamadi”, prenio je Spiegelman 2011. u interviewu za The New York Review. Simboli miša i mačke su poslužili za ironiziranje razlika između Židova i Nijemaca.

Nakon što je dobio odbijenicu od 30 izdavača, na razumijevanje je naišao kod tridesetprvog, a i taj je oklijevao, i nije bio baš siguran da će objaviti “revolucionarni” strip sa ovakvom temom, mačkama i miševima u ulogama koje niko nije očekivao. “Maus” je naišao i na cenzuru u južnoj američkoj državi Tennessee: nije smio biti dostupan djeci, na što Spiegelman kaže da je vlast više voljela da na policama knjižnica djeci bude ponuđen “Mein Kampf”, nego njegov strip.

Poslije su Spiegelmanovi crteži bili izloženi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a 1992. je za drugi tom “Mausa” dobio i nagradu Will Eisner, najznačajniju američku nagradu za strip. Will Eisner Comic Industry Awards se dodjeljuju svake godine pojedincima u industriji stripa za djela objavljena prethodne godine u Sjedinjenim Američkim Državama. O nagradi odlučuju profesionalci američkog crtanog stripa na Festivalu Comic-Con u San Diegu. Iste godine je nagrađen i posebnom Pulitzerovom nagradom. Dočekan priznanjima kritike bez précédenta, Art Spiegelman je prvi i jedini autor stripova koji je na ovaj način nagrađen za djelo fikcije. “Maus” je preveden na 30 jezika i prodat u više od 10 milijuna primjeraka. New York Public Library i New York Times Book Review su Spiegelmana svrstali među 100 najznačajnijih knjiga prošlog stoljeća.

Saccoovi stripovi su prevedeni i na japanski i služe kao udžbenik

Septembra 2001. je povodom atentatā u New Yorku, skupa sa svojom gospođom, u New Yorkeru objavio kultnu naslovnicu, upamćenu kao vječni amblem tragedije: u dvije nijanse crne iscrtane su siluete kula World Trade Centra, u čijoj neposrednoj blizini je stanovao. Time Magazine je Arta Spiegelmana 2005. ubrojio u listu stotinu najutjecajnijih ljudi na svijetu. Angažirani intelektualac, već od 2017. radi za grafički časopis Resist!, koji se protivi Donaldu Trumpu.

Joe Sacco (1960, Malta) je autor crtanih stripova i američko-malteški novinar, koji radi u Americi. Smatraju ga pionirom dokumentarnog stripa, tj. subjektivne crtane reportaže. Poznat je po djelu “Palestina”, grafičkom romanu o palestinsko-izraelskom sukobu, za kojeg je 1996. dobio American Book Award - Američku književnu nagradu.

Art Spiegelman

Objavio je dokumentarne stripove o ratu u Bosni, gdje je stigao 1995. “Goražde” (1996-1999) je njegova prva reportaža na ovu temu. Predstavio je svoja iskustva iz ove sigurne zone pod srpskom okupacijom. Bazirao se na svjedočenjima njegovih stanovnika Edina i Rikija. Želio je pokazati preživljavanje i nadu, uprkos opsadi. 1999. je objavio “Fikser, priča o Sarajevu”, i vezao je za susret sa ambivalentnim likom Nevenom, koji je istovremeno junak, velikodušan, hvalisav i pohlepan: ogledalo svega što rat može učiniti ljudima, u najgorem i u najboljem smislu. 2000-te je objavio “Posljednji dani rata (Šoba)”, čime je okončao svoju bosansku trilogiju, usredsredivši se na kraj ratnog sukoba, mirovne pregovore u Daytonu i povratak nesigurnom životu, prateći put muzičara i vojnika Šobe. Sacco je spojio novinarsku reportažu, interviewe i svoja zapažanja sa crtežom i učinio rat vidljivim i opipljivim: demistificirao je medijske narative. Dao je glas civilima, otkrivajući njihove patnje, otpornost, borbenost i kompleksnost odnosā autohtonih naroda, Bošnjaka i Srba. Crtež je iskoristio da osudi nemoć i neuspjeh međunarodnih snaga, suočenih sa ubojstvima i masakrima. Posvetio se i temama o migracijskim krizama Afrikanaca na Malti i starosjedilačkom stanovništvu u Kanadi.

Za albume “Safe area Goražde” (“Sigurna zona Goražde”, 2001), “Gaza 2010” i strip-reportažu “Gaza 1956” (2010, obajvljen i pod naslovom “Footnotes in Gaza”), gdje je istraživao masakre civilnog stanovništva, dobio je također nagradu Will Eisner.

Sacco je 2024. objavio “Rat u Gazi”, prvi put reakciju, skoro uživo, na sukob Izraela i Palestine, i 2025. ponovno dobio nagradu Will Eisner i za ovaj rad.

Muzičar i vojnik

Sacco, preteča grafičkog novinarstva i vatreni zagovornik palestinske stvari, i Spiegelman, autor “Mausa”, svjetski poznatog albuma o istrebljenju Židova, udružili su rad, što je rezultiralo mini grafičko-političkim dijalogom o sukobu u Gazi “Nikada više… više… više”, kojeg je u februaru 2025. objavio The New York Review, i poslije nekoliko europskih medija: El Pais, Le 1 Hebdo i The Guardian. Strip preko cijele stranice prikazuje razgovor dvaju karikaturista o izraelskom odgovoru na napad Hamasa od 7. oktobra 2023, raspravljajući treba li ga nazvati genocidom, etničkim čišćenjem ili Holokaustom. Spiegelmanove riječi glase: “Nikada nisam pročitao preciznu definiciju. Koliko ljudi treba, pa da bude genocid? Je li 15.000 dovoljno ili treba postići milijun, da dobije oznaku genocid?” Na crtežima dva autora debatiraju o prirodi Hamasa i primjerenosti da se rat nazove genocidom, o čemu se žestoko raspravlja među pravnicima, političkim liderima i u međunarodnim krugovima.

Originalne radove, studije i skice stripa “Nikada više… više… više” Spiegelman i Sacco su predstavili na prodajnoj izložbi, koju je organizirala Galerija Martel u Parisu. Njihovi crteži su na aukciji ponuđeni po cijeni od nekoliko stotina do više hiljada eura. Ukupan dohodak je namijenjen UNICEF-u za djecu Palestine, koja ovih dana jedva preživljavaju u blatu, hladnoći i gladi, sa porukom “Nikada više nikome”, kao odgovor na apokalipsu koja nadolazi, i uprkos pesimističnom završetku kojeg su autori predočili.

Povodom aukcijske prodaje njihovih radova Joe Sacco je Libérationu prenio svoje utiske: “Bio sam paraliziran, šokiran razmjerama nasilja 7. oktobra. Dobivali smo informacije malo po malo i pokušavali razumjeti šta se dešava. Kad sam saznao da su ljudi ustrijeljeni usred koncerta, mislio sam samo na to da civili ne smiju biti ubijani i da će Izrael od prvog dana odgovoriti na najoštriji način i prevazići sve što je do tada praktikovao. Razmjere nasilja i izjave koje su stizale iz Tel Aviva su pokazale da nismo imali kad doći sebi od užasa 7. oktobra, jer je ono što je slijedilo sve izbacilo iz orbite.”

Iz stripa “Nikada više... više... više”

Storija njihovog stripa započinje pojmovima o osveti i kontra-osveti, idejom “oko za oko”. Sacco je za TV kanal Arte izjavio: “U mojim očima, to je bio genocid odmah, od drugog dana, bombardovanje je bilo tako intenzivno odmah od početka. To je bila vrsta odmazde koja se pretvorila u genocid.” Netanyahu je tvrdio da to više nije strategija “oko za oko”, kako Biblija kaže, nego hiljadu očiju za jedno. A Spiegelman, krokijem u obliku miša, sugerira da je “Netanyahu pretjerao u marljivosti”: crtež ga prikazuje kako ruku dignutih prema nebu i odijela umrljanog krvlju izranja iz gomile iskopanih očnih jabučica i njima žonglira.

Na izložbi su prikazane stotine Spiegelmanovih pokušaja da naslika Netanyahua, i ni manje ni više nego 43 skice kojima predstavlja “čovjeka koji je istinski pakao”. Zašto je bilo tako teško predočiti lice izraelskog predsjednika Vlade?

Spiegelman povodom 11. septembra 2001.

Autor je za FranceInter objasnio: “Netanyahu nema lice. Liči na prodavača u dućanu sa cipelama. Na njemu je vrlo teško naći specifičnu pojedinost koja je bit karikature i čini njegov lik prepoznatljivim. Jedna jedina crta može sve upropastiti. Većinu likova iz politike dobri karikaturisti nauče uraditi jednim potezom. Trumpa je vrlo lako nacrtati. Dobrom karikaturisti treba pet minuta. Netanyahu ima veliki nos i klempave uši i tako liči na bilo koga. Metro je pun takvih likova. Ponavljao sam crteže najmanje 50 ili stotinu puta i to je uvijek ličilo na prodavača cipela i nikoga drugog.” U crtežima se osjećaju satira i sarkazam, čiji je Spiegelman nenadmašni majstor. Poslije je dodao: “Na jedan sloj sam na kraju dodao zelenu boju i Netanyahu se ukazao: zeleno je boja čudovišta i Frankensteina. Ideja mi je pala na pamet zbog onoga što se dogodilo 8. oktobra. 7. oktobra je bila tragedija i užas, ali ono što ju je učinilo apokaliptičnom je biblijska dimenzija ‘oko za oko’. Netanyahu je ekscesivan: hiljade očiju za jedno. A u XXI stoljeću ironiju je vrlo zahtjevno prenijeti. Situacija je bila ispunjena vrlo lošim pokazateljima, koji su se uklapali u one iz prošlosti.”

Naslovom stripa i izložbe se insistira na beskrajnom ciklusu nasilja i odmazdi. Na jednom zidu izložbe su pomno izrađeni originali Joea Saccoa, preuzeti iz knjige, a na drugoj je hrpa skica na djelićima paus papira, karakterističnim za mukotrpni rad Arta Spiegelmana. Sacco je zaključio: “Ideja ‘Nikada više nikome’ bi morala biti univerzalna, a lekcija koja bi se morala usvojiti je da se to ne smije dogoditi nikome. Naša jedina nada je da prenesemo univerzalnu poruku, naravno, ne samo za ovaj put, nego kad sljedeći put bude ‘Nikada više’. A povijest se ponavlja i muca.”

Joe Sacco/MICHAEL TIERNEY

Crtani strip o sukobu u Gazi nakon 7. oktobra 2023. za ovu dvojicu autora je medij za sjećanje, otpor, ljutnju i svjedočenje, u kojem “razmišljaju” o upotrebi riječi genocid i zloupotrebi pojma Holokaust. I deset mjeseci nakon što je strip objavljen, situacija u Gazi je i dalje katastrofalna i uprkos prekidu vatre, koji se primjenjuje samo na Hamas, ubijene su stotine ljudi. Sacco se ne uspijeva odvojiti od ove svoje dugogodišnje preokupacije, pa je nedavno sa kolegom Chrisom Hedgesom počeo raditi na sljedećoj knjizi o Gazi. U Egiptu je razgovarao sa Palestincima koji su izašli iz Pojasa Gaze: čini se da palestinskoj situaciji nema kraja. Spiegelman nije nikada bio u Palestini, a jednim je povodom boravio u Izraelu, kad mu je bilo 13 godina, i prema njegovim vlastitim riječima - nije mu se dopalo.

Šešir s dolarom

Povodom izložbe u Parisu, Spiegelman je izjavio da je sretan što su Sacco i on prijatelji, jer je osjećao potrebu raditi na temu Gaze i to je zabilježio i u stripu: “Nisam mogao dozvoliti da ‘Maus’ postane alat za propagandu i regrutovanje izraelskih obrambenih snaga. Holokaust se koristi kao registrirani zaštitni znak, kod za dešifrovanje kompleksnih situacija u svijetu. Neću da ljudi čitaju ‘Maus’ kao priručnik za proizvodnju još više holokaustā. Ideja o nastanku Izraela je postala moguća zbog i radi povijesti koja je prethodila… Mnogo ljudi danas nisu praktično ništa drugo pročitali o Holokaustu. Nisam mogao dozvoliti da ova perspektiva utječe na njihovo razumijevanje situacije, govoreći im ‘Židovi su toliko patili, ne možemo dopustiti da ponovno pate’, kao da imaju pravo na neki poseban tretman… Na izvjestan način, Holokaust je razlog koji je Izraelu omogućio da postoji. Danas živimo u vrlo bolnim posljedicama te povijesti. Nisam mogao izbjeći tu temu. Ne može se Holokaust koristiti kao opravdanje za nanošenje tolikih patnji ljudima koji su oko nas, praveći im drugačiju verziju. A unazad nekoliko decenija izgledalo je da su Palestinci i Židovi bili kao rođaci”, izjavio je za Libération. Nakon što godinama više nije crtao, Art Spiegelman, ime koje se i u Americi i u svijetu čita i sluša, kaže da je nakon desetina hiljada mrtvih: “Jasno da je genocid. Bilo je nekoliko faza prije nego je to postalo očito i u našoj raspravi u stripu. I sve više ljudi to shvata.”

Kako prenosi Le Monde, i Joe Sacco je bio iznenađen Spiegelmanovom konstatacijom da je Izrael “neuspio, propao eksperiment”. “Možeš li zamisliti svijet u kojem Izrael ne bi postojao?”, na što je kolega karikaturista odgovorio: “Sad je kasno. Jer postoji. Država Izrael je kao pasta za zube, koja je izašla iz tube, nemoguće ju je vratiti nazad.” Na jednom od crteža Spiegelman je naslonjen na Izrael, a ispod piše “Sveta Zemlja Kaladont”. Sacco smatra da je “preteško vratiti se u vrijeme prije 1948, prije stvaranja Izraela, i ponašati se kao da Izrael nije nikada postojao. Kakvo god je rješenje na vidiku, mora biti utemeljeno na sadašnjoj realnosti. Cilj je naći pravedno, a ne nikako finalno rješenje”.

Obojica autora smatraju da predsjednik Trump oktobarskim prekidom vatre u Gazi nije postigao ništa, osim što tamo namjerava sagraditi luksuzni turistički kompleks. Spiegelman ne govori uvijeno: “Ne vjerujem da je Trump sposoban vidjeti išta dalje od svog nosa. Budući da vjeruje isključivo u važnost i smisao samo svog postojanja, želi sve odnijeti sa sobom. I onda nema nikakvog razloga da bilo kakav svijet postoji nakon njega. Genocid se, samo usporeno, i dalje nastavlja. Ljudi su zatvoreni u suženi prostor, obilježen žutom linijom, novom demarkacionom crtom između Izraela i Gaze. Trumpa uopće nije briga za Palestince. Razmišlja samo u funkciji transakcija, turističkih kompleksa i prirodnog gasa uz obale Gaze.”

O Goraždu

Jedan od zadnjih crteža po redu predstavlja pejzaž usred ruševina, kojeg su uništili jahači Apokalipse. Jedan od njih, jezdeći na skeletu, na šeširu ima znak dolara. Obojica Amerikanaca imaju čudnovat osjećaj krivice: da plaćanjem poreza finansiraju američku podršku Izraelu. Spiegelman je Le Mondeu prenio svoju tjeskobu: “Ideja da se subvencionira ovaj rat me užasava.” Sacco je dodao: “Za mene je noćna mora što se novac, koji bi morao biti upotrijebljen za pomoć beskućnicima u Americi, koristi za ubijanje ljudi u nekoj državi u inostranstvu.”

Zajednički javni angažman i rad Spiegelmana i Saccoa su možda pokazatelj da nije sve izgubljeno. Strip završava pitanjem da li je Art Spiegelman “samomrzeći Židov”, na što Spiegeleman odgovara da je “samomrzeći ateista”. Za FranceInter je zaključio da je danas vrlo teško živjeti u Americi, ali da je to malo manje opasno od života u Gazi: “U New Yorku nestaje sve što je bilo duša Sjedinjenih Američkih Država. Stanujem blizu Canal Streeta (poznatog po užurbanom i živopisnom ozračju Kineske četvrti, povoljnim cijenama kopija dizajnerske robe, a graniči se sa Tribecom i Malom Italijom, nudeći mješavinu suvenirnica i autentičnih azijskih tržnica), gdje su ljudi prodavali šta god hoćete, rolex za 1 dolar. I tako je decenijama. Sada je došla ICE, policija za imigrante, i počistila sve. Nema više ništa. Tu je bila treća generacija Kineza i Afrikanaca koje žive u SAD-u. Došla metla i sve pomela… U svakom slučaju, teško je pronaći realnost koja se mijenja svakih 15 sekundi, sve djeluje jako opasno, jer živimo sa sociopatom, koji nema nikavog slijeda u mislima, mijenja stavove usred iste rečenice, pa zaspe. Imati takvog vođu izaziva strah. Pročitao sam previše o Njemačkoj tridesetih godina, da bih mislio da je sve to smiješno, kao što izgleda.”

Priča o Sarajevu