(FOTO) Vrtoglavica u Chilangopolisu

La mucha luz es como la mucha sombra; no deja ver.

Previše svjetla je kao previše sjene; sprečava vas da vidite.

Octavio Paz (stih s jednog
murala u Mexico Cityju)

 

Dok po sparušenim pločnicima grada i krošnjama jacarandi zvoni ljetni pljusak, stojim u knjižari El Pendulo u kvartu Condesa. Pored ove, Cafebreria El Pendulo ima sedam lokacija po čitavom gradu, i to u Polancu, Zona Rosi, Romi, San Angelu, s dvije najmanje u Santa Feu i Perisuru. Kroz prozore knjižare koji sežu do stropa vide se gigantska stabla drveća nalik krdu slonova, koji samo što nisu pregazili jazz muzičare na pločniku.

Raskošni mozaik

Između moja dva dolaska u ovu knjižaru i u Mexico City u nešto više od godinu dana, umrlo je nekoliko važnih pisaca: Edna O’Brien, Alice Munro i Paul Auster, s engleskog govornog područja, te peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa. Knjige Filipa Davida i Mirjane Miočinović nisam zatekla u toj knjižari, no i ovo dvoje dragih ljudi koje sam imala čast poznavati, dio su neslavnog bilansa.

Zdesna se prostiru police sa ensayo, poesia, historia, politica, arte, teatro, libros en ingles, antropologia, novedades y recomendaciones. Prilazim jednom od velikih stolova na kojem su knjige španske izdavačke kuće Debolsillo, koja je inače dio izdavačkog konglomerata Penguin Random House i specijalizirani su za izdanja mekih korica. Pregledam raskošni mozaik naslova, diveći se toj raznovrsnosti. Moja odiseja po knjižarama Mexico Cityja i prebiranje po knjigama čije naslove dobro poznajem na bosanskom, hrvatskom, srpskom i engleskom su poput susreta s prijateljima koji nose drugačije odijelo i govore drugim jezikom, no njihova su lica svejedno poznata.

Potom, na sredini stola vidim lijepo izdanje Debolsilla s plavom naslovnicom na kojem je most koji kao da izranja iz plavičaste magle. Dok čitam naslov, zastaje mi dah: “Un puente sobre el Drina”. Ivo Andric. Prva rečenica Andrićeve biografije na španskom je poput priče: Ivo Andric nacio en 1892 en Dolac, cerca de Travnik, Bosnia, cuando era aun parte Austria-Hungaria… Naslovi Andrićevih romana na španskom zvuče jednako lijepo: “El Viaje de Alija Djerlez” (umjesto, Djerzelez), “La señorita”, “Cronica de Travnik”, “El elefante del visir”… Knjige koje sam do tada nosila spuštam da bih mogla da prelistam prevod Luisa de Castilla, čija prva rečenica glasi: A lo largo de la mayor parte de sus curso, el Drina discurre a través de estrechas gargantas, entre montañas abruptas, o atraviesa profundos cañones entre ribazos verticales.

Grlim knjigu kao prijatelja kojeg nisam dugo vidjela. Uzbuđeno se osvrćem oko sebe, niko i ne može da nasluti šta mi to znači. Samo jedan kvart Mexico Cityja ima stanovnika kao cijela Bosna i Hercegovina, i pitam se, uči li noćas neko u ovom gradu bosanski? Također, iako su Andrićeve knjige među prvima koje potražim po bjelosvjetskim knjižarama, ovo je drugačije i posebnije: susret Travničanke s Andrićem u Mexico Cityju – što donekle zvuči kao bretonovska parafraza. Kada sam se još kao djevojčica provlačila između polica travničke biblioteke, dodirujući hrbate knjiga na ćirilici i latinici koje govore o dalekim i stranim svjetovima, nisam ni sanjala da ću te strane i daleke svjetove i sama vidjeti, i ispisivati svoja hodoljublja. Kada je prije nekoliko godina meksički graničar u Guadalajari vidio moj bosanski pasoš, nasmijao se, udario pečat i rekao: “Gringa, you travel a lot!”

Vraćam se plavoj knjizi “Un Puente sobre el Drina”, čiji je prevodilac Luis del Castillo Aragón. Kasnije ću saznati da on nije bio samo prevodilac, da zapravo uopšte i nije profesionalni prevodilac. Radi se, naime, o legendarnom španskom advokatu, profesoru i borcu za ljudska prava, koji je za svoje angažmane dobio i brojna priznanja. Rođen je 1934. u Madridu (gdje je Ivo Andrić 1928. i 1929. boravio u svojstvu sekretara kraljevskog poslanstva Kraljevine SHS za Španiju i Portugal), a karijeru je gradio u Barceloni, specijalizujući krivično pravo, gdje je bio dekan Advokatske komore i predsjednik Međunarodnog kolegija advokata za krivično pravo. Ono što je zanimljivo jeste da je “Na Drini ćuprija” jedina knjiga koju je on preveo 1970-ih, i to s francuskog jezika.

Čitajući Andrića po prvi put, onih ratnih godina, jednako mi je bio zanimljiv i Rječnik turcizama na kraju knjiga. Ovo špansko izdanje ga nema, ali ima kulturološke i geografske fusnote, naprimjer:

Focha: Pequeño pueblo de comerciantes, a la orilla derecha del Drina.

Opanci: calzado basto, que usan los campesinos.

Mufti: Dignatario eclesiástico musulman.

Miliaska: Rio que pasa por Sarajevo.

I tako dalje.

No, ovo nije jedino skorije izdanje Andrićevih djela na španskom jeziku. Uticajne dnevne novine Diario del Sevilla su u januaru ove godine objavile tekst novinara i pisca Javiera Gonzalesa-Cotta posvećen Ivi Andriću i jednom drugom prevodu romana “Na Drini ćuprija”, koji je čak noviji od ovoga koji ja imam, a objavila ga je izdavačka kuća RBA 2024. godine. Roman su preveli Luisa Fernanda Garrido i Tihomir Pistelek. Ovaj prevodilački par je preveo više od 60 proznih djela s našeg govornog područja, među kojima je i jedno od najvažnijih esejističkih djela na našem jeziku “Mediteranski brevijar” (Brevio mediterráneo) velikoga Predraga Matvejevića. Za prevod romana Dubravke Ugrešić “Baba Jaga je snijela jaje” (Baba Yaga puso en huevo) su 2020. godine dobili i nagradu Estado Critico.

Lavirinti koji se mjere kilometrima

Mexico City, kao grad od preko 22 miliona stanovnika, ne može se obići kao drugi gradovi, možeš samo napraviti provizorni plan odakle početi u urbanoj zoni, da li od muzeja, galerija, knjižara i parkova, mercadosa, odnosno pijaca ili se samo prepustiti lavirintu ulica i kvartova, koji su mikrokozmos za sebe. Također, grad je na nadmorskoj visini od 2.240 metara, pa onima nenaviknutim na ritki zrok, što bi rekla ekipa iz grupe Valentino Bošković, može biti i nezgodno. Ako se još uzme u obzir povremeno podrhtavanje tla, za koje ne znaš je l’ dolazi od saobraćaja kakvog nema ni u jednom drugome metropolisu, zemljotresa (sjetimo se razornog zemljotresa iz 1985) ili, kojim slučajem, od aktivnog vulkana Popocatépetl udaljenog samo 70 km od grada i koji se može vidjeti kada se teški pokrivač od smoga rano ujutro razmakne, sve je to pravi living la vida loca.

Da bi se samo pješke prešlo iz jednog kvarta u drugi, potrebna je spremnost za hodanje, te vanredna sposobnost orijentacije po calles, avenidas, parques, jardines, playas i paseos koji se lavirintski prelijevaju, presijecaju i ukrštaju te, istovremeno, ozbiljna vještina da se žonglira između vertikalnog oduševljenja kolonijalnom arhitekturom i horizontalnog fokusa na prelazak preko žila ogromnog drveća koje je podiglo trotoare provlačeći se ispod zgrada i koje, kao u nekom od pasusa J.R. Tolkiena, samo što ne progovori.

Duž avenija se, kako u Ciudadu, tako i u drugom najvećem meksičkom gradu Guadalajari, protežu pješačke zone između dvije saobraćajnice koje su, ustvari, parkovi dugi po nekoliko kilometara (u Meksiku se – normalno – za razliku od Amerike, za mjerne jedinice koriste kilogrami i kilometri). Te žile kucavice imaju ulogu i gradskih trgova: ona su i korza, gdje šetaju dotjerani parovi svih godina, sajmovi rukotvorina, gdje se prodaje nakit od šarenih perli i suveniri od izrezbarene kravlje kosti, knjige i ploče, majice s punk natpisima i maksičkim lobanjama (calaveras). U Evropi se lobanje viđaju uglavnom po grobljima i goth skupovima, no u Meksiku su one uobičajene kao saobraćajni znaci.

Dok automobili, taksiji i bicikli prolaze u dva smjera, na toj uskoj ali dugoj traci ulični prodavači sladoleda se, u skoro andrićevskoj sceni, provlače kroz masu gurajući svoja metalna kolica i izvikujući - Helados! Kopat će kao zenički rudari po dubini svojih kolica i konačno iskopati sladoled jarke boje, staviti ga u papirni fišek i pažljivo ga predati kupcu. Uvečer, vlasnici i šetači pasa tu izvode svoje ljubimce, kojih po gradu ima mnogo, najviše oko zelenih površina Hipódroma i Parque España, gdje mladi plešu salsu i sve je obavijeno teškim šalom meksičke noći koja miriše na svježe pečene tortilje od kukuruznog brašna, dok iz mraka sijaju neonske reklame za meksičko pivo Modelo, Banco Azteca, te cementaru Moctezuma, koja nosi ime po najvećem astečkom vladaru koji se suprotstavio španskom konkistadoru Hernanu Cortesu.

Istovremeno, sve je tako nepretenciozno i opušteno, kako to samo zna biti u Chilangopolisu. Mobiteli se rijetko vade, za selfieje ili bilo šta drugo, a slabo koga sam vidjela na ulici i da puši. U svom tom žamoru, ujutro i uvečer, nečujni ulični čistači velikim metlama metu ulice koje su iznenađujuće čiste za grad ove veličine, provlačeći se između improviziranih štandova na čijim se velikim platama peče meso za tacose, pazeći da glavom ne zakače električne kablove što u starijim dijelovima grada nisko vise iznad ulica poput lijana, kao da smo usred džungle Lacandon. I ovdje su popularni bicikli za rentanje, a iako ni po Guadalajari ni u Ciudadu nema biciklističkih staza, čitavi se kvartovi zatvaraju nedjeljom da bi se bicikleta mogla neometano voziti po širokim avenijama.

Parkovi su i mjesta gdje se protestuje i demonstrira. A povoda za demonstracije u Meksiku ne nedostaje. Ove godine posebno protiv korisnika AirBnB-a, kojih ima najviše po Romi i Condesi, i gdje sve brojniji stanovi za iznajmljivanje na ovoj platformi podižu troškove života za domaće stanovništvo. Iako mlađi Amerikanci uglavnom idu u Cancun na poluotoku Yucatan, radi plaža i tekile, nije im stran ni Mexico City, pa se tako mogu vidjeti u dugim redovima ispred pekara gdje čekaju svoje tall latte i peciva za ponijeti.

Palestina libre!

Jedna od prvih stvari koju će vas u Americi upitati kad kažete da idete u Meksiko jeste da li je sigurno, kao da idete u ratnu zonu, pogotovo ako putujete sami, što već govori o predrasudama spram ove zemlje. No, ako vam se u Americi pokvari mašina za veš ili ako nakon kiše prokišnjava krov, velike šanse su da će majstor biti Meksikanac. U Americi živi oko 40 miliona Meksikanaca, koji ujedno čine i 57% populacije Latinosa, i najviše ih je u Californiji i Texasu. Naravno, sigurnosna situacija nije ista u glavnom gradu Meksika i u njegovoj sjeverozapadnoj državi Sinaloa, koja se već decenijama bori s kartelima (kao kulturološku referencu, osim “Narcosa”, vrijedi pogledati i recimo, seriju “Monarca”, modernu priču o ambicioznim članovima porodice Carranza, koji se svim sredstvima bore da održe svoju imperiju proizvodnje istoimene tekile u meksičkoj državi Jalisco).

Dakako, gdje god se okrenete, svuda vas poput Big Mother prati lik Fride Cahlo, koja je umrla prije 71 godinu. Njene retrospektivne izložbe, kao ona koju sam posjetila u Norton Museum of Art u West Palm Beachu, ili ona u Gudalajari u MUSA, te sama Casa Azul u Coyoacánu u kojoj je živjela i stvarala, zaslužuju poseban tekst. U istoj Plavoj kući, koja je danas njen muzej, 1940. je ubijen i Lav Trocki, kojem su nakon egzila utočište pružili Frida Cahlo i njen suprug, također slikar Diego Rivera. Danas se njih dvoje nalaze i na novčanici od 500 pezosa (što je oko 27 dolara). Ono što je zanimljivo jeste da je prapraunuka Trockog, meksička psihijatrica Nora Volkov, od 2003. godine direktorica NIDA, National Institute on Drug Abuse, a koji se nalazi u sklopu najvažnije američke znanstvene institucije National Institute of Health (NIH) smještene u Bethesdi kod Washingtona. (Od početka ove godine, Trumpov specijalni ured DOGE je, u sklopu masovnih redukcija budžeta na federalnom nivou, otpustio oko 1.300 ljudi iz NIH-a.)

Ovaj put po balkonima zgrada oko Parque Mexico vidim i natpise Palestina libre! i izvješene palestinske zastave, i grad mi je odmah sto puta draži. Skoro su aktivisti naslikali mural u Juarezu, u znak podrške Gazi, a ove je godine na meksičkom Zocalu bio ogroman skup u znak podrške Palestini. Na Zocalu se ove godine vijori i ogroman plakat s likom meksičke predsjednice Claudije Scheinbaum, koja je već godinu dana na vlasti.

Sama činjenica da je ova ogromna zemlja izabrala ženu za predsjednicu, već je stavlja u prednost nad njihovim susjedom Sjedinjenim Američkim Državama, čije su obje predsjedničke kandidatkinje svojevremeno morale proći kroz toplog zeca i za ono malo glasova što su osvojile. I Scheinbaum je, naravno, imala svoju porciju omalovažavanja, kao to da je marioneta AMLO-a, kako zovu njenog prethodnika Andrésa Manuela Lópeza Obradora, no dovoljno je pogledati njenu biografiju i poslušati njene nadahnute govore da bude jasno zašto je na poziciji koju itekako zaslužuje.

Zócalo, odnosno, Tenochtitlan, je bilo astečko ime za današnji Mexico City, izgrađen u dolini na jezeru Texcoco, do kojega je po legendi put Astecima pokazao orao što je sletio na kaktus nopal sa zmijom u kljunu, i ovaj je moćni prizor na meksičkoj zastavi. Na tom ogromnom trgu koji su izgradili španski kolonizatori i koji odražava tadašnju moć španske imperije kojom su vladali kraljevski par Izabela i Fedinand, nalazi se i katedrala koja je izgrađena na mjestu mitskog astečkog Templo Mayor, a koji su Španci uništili prilikom gradnje katedrale, te je on danas samo djelomično sačuvan, no jednako je impresivan. Kolonizatori s Iberijskog poluotoka su tri stotine godina sistematski uništavali sve astečke građevine i hramove da bi podigli crkve s oltarima ukrašenim zlatom što su ga povadili po rudnicima širom Meksika, Kube, Kolumbije i Perua. U knjižari pored Templo Mayora sam s ljubaznom prodavačicom na španskom razgovarala o meksičkoj poeziji i knjigama Christine Rivera Garza, i to do danas smatram svojom najuspješnijom jezičkom vježbom na terenu.

Svi naši balkanski i vječni narcizmi malih razlika ispadaju još smješniji u usporedbi sa onim čime se kao susjedi suočavaju Amerika i Meksiko, gdje je ilegalna imigracija preko Rio Grandea samo vrh ledenog brijega. Provokacije su eskalirale s dolaskom Trumpa na vlast kroz ekonomske tarife i promjenu imena Meksičkog zaljeva u Gulf of America. No predsjednica Scheinbaum uspješno izbjegava sve zamke i zapaljivu retoriku koja dolazi iz Amerike, istovremeno radeći na stabilizaciji Meksika, kako u ekonomskom, tako i u sigurnosnom smislu, od nasilja povezanog s kartelima, do femicida zbog kojeg je Meksiko zemlja s najviše slučajeva nasilja nad ženama, a čemu značajno doprinosi kultura mačizma, neadekvatno procesuiranje ovih zločina, pri čemu brojne žrtve ne prijavljuju počinioce zbog straha od odmazde, a što nama itekako zvuči poznato.

Istovremeno, prvi put se vidi da je između 2023. i 2024. nacionalna stopa seksualnog nasilja pala za nekih 6%, i porodičnog nasilja za skoro 3%, a to se može pripisati povećanoj participaciji žena u politici, pri čemu su se implementirale reforme i nacionalni programi za zaštitu žena. Neke od tih inicijativa propisuju da institucije imaju javne tužioce koji su specijalizirani za slučajeve nasilja nad ženama, a ujedno su ove godine osnovana i 73 pravna centra u 31 meksičkoj državi s ciljem podrške žrtvama nasilja. Kada je riječ o nasilju, treba spomenuti i to da je Meksiko najopasnija zemlja u Latinskoj Americi za novinare; samo su u 2023. godini ubijena 72 novinara, i u više od 90 slučajeva počinioci nisu pronađeni.

Amburgo i Hoze B.

Knjiga savremenog meksičkog publiciste Juana Villora “Horizontalna vrtoglavica” spada u one važne knjige koje su i lične posvete gradovima, ali istovremeno i priručnik za snalaženje u tom geografskom i kulturološkom lavirintu. Evropljane posebno može da fascinira meksički saobraćaj, jer na ulicama kao da se vozi u svim mogućim pravcima, a opet sve funkcioniše. Ni ispod zemlje nije ništa manje fascinantno. U usporedbi sa, recimo, njujorškim, meksički metro zahtijeva ne samo mentalnu spremnost već i fizičku snagu da se uhvati ukoštac sa tim smjerovima, nazivima stanica obilježenim sličicama da bi se obični svijet što lakše snašao, pri čemu karta košta 5 pezosa, otprilike 25 centi, a što je za gradski saobraćaj nevjerovatno jeftino.

Kako piše Villoro, pet miliona ljudi koristi metro, a pet miliona ih doživljava nervne slomove u saobraćaju. Ovaj novinar koji ima dovoljno godina da pamti koliko se Chilangopolis (od imenice Chilango, kojom se kolokvijalno naziva stanovnik/ca CDMX-a) promijenio, o ovom gradu piše duhovito, istovremeno se pozivajući na reference kako iz meksičke, tako i iz evropske i sjevernoameričke književnosti. Knjigu sam čitala između moja dva odlaska u Meksiko i nijedan savremeni meksički autor ili autorica mi nisu tako približili taj grad i njegove običaje kao Villoro, od običaja da se parking “rezerviše” stavljanjem kante nasred praznog mjesta do festivala, ceremonija i najvažnijih događaja iz istorije, kao što su Tlatelolco masakr i Olimpijada iz 1968. godine.

Pored svih ovih problema, fascinantan je dignitet Meksika u prevazilaženju nevolja, prirodnih katastrofa i ratova tokom ovih osam vijekova, od španske kolonizacije do danas. Recimo, Meksiko je pod predsjednikom Lazarom Cardenasom bio jedna od rijetkih država koje su javno osuđivale Francovu vladavinu, te se oštro protivile politici neintervencije, a što je, vidimo to i danas, omiljena taktika Evrope kad jači napadne slabijega. Povrh svega, tokom Španskog građanskog rata (1936-39), Meksiko je oružjem pomagao republikance, pružao utočište španskim intelektualcima i generalno je bio jedna od najglasnijih država koje su upozoravale na opasnost od fašizma u Evropi, onoj istoj Evropi koja je njima nanijela toliko zuluma.

I upravo se umjetnost tu izdvaja kao medij za pobunu, kritiku i kao ogledalo društva, a što je vidljivo na svakom koraku, jer je grad prepun umjetničkih galerija, murala, instalacija, skulptura na otvorenom, s tim da se svake godine u Mexico Cityju održava i međunarodni art festival Zona Maco. Tu sam upoznala par starijih Meksikanaca koji su u davna vremena putovali po Jugoslaviji, kada su posjetili Dubrovnik i Mostar i oduševili se ljepotama ova dva grada. Bili su dovoljno ljubazni da ne spominju rat.

Vozeći se kroz haotični gradski saobraćaj dobre su šanse da ćete naići na pluća grada Bosque de Chapultepec, odnosno, ogromni park koji je duplo veći od njujorškog Central Parka, te u kojem su arheolozi pronašli tragove predkolumbijskog ratničkog naroda Tolteka, koji su živjeli u centralnom Meksiku od 10. do12. vijeka i kojima je centralno božanstvo bila pernata zmija ili Quetzalcoatl. Na tom se području na vrh brda nalazi i jedini dvorac u Meksiku, koji je sagradio španski viceroj 1785. godine, a preuzeli ga nama dobro poznati Habsburzi.

Ova neoklasicistička rezidencija bila je dom austrijskog nadvojvode Maksimilijana von Habsburga (od taksiste u Guadalajari sam čula da ga Meksikanci zovu Amburgo!), inače mlađeg brata Franje Josipa I, kojeg ovdje ne treba posebno predstavljati. Za svoje vrijeme liberalnog Maksimilijana su meksički monarhisti 1863. u dosluhu sa Francuzima postavili za cara Meksika, ne bi li u svojim imperijalističkim težnjama svrgnuli Benita Juareza, prvog domorodačkog i demokratski izabranog predsjednika Meksika. Ovaj donkihotovski plan im nije uspio i meksički republikanci su Maksimilijana tri godine poslije zarobili i pogubili, usprkos zalaganjima iz Evrope, kao što su peticije Victora Hugoa i Giuseppea Garibaldija za njegov život. Ovaj period meksičke istorije je važan i zbog toga jer su Meksikanci francuske trupe uspjeli savladati uz podršku Amerike, gdje je također u to vrijeme bjesnio Građanski rat.

Tu nije kraj vezi Meksika s našim prostorima. El Museo Nacional de Antropología, odnosno Muzej antropologije se nalazi na samom rubu parka, na adresi Paseo de la Reforma s/n, i u svom fundusu ima najveću svjetsku kolekciju meksičke umjetnosti i etnografskih zbirki smještenih u 23 izložbene sale. (Ovom prilikom je u muzeju bila i izložba poznatog brazilskog fotografa i aktiviste Sebastiaoa Salgada, koji je preminuo početkom godine, a čiji su radovi svjedočanstvo fascinaciji prirodom Južne Amerike.)

Naime, ako uđete u impresivnu zgradu Muzeja, u čijem dvorištu kao da je sletio svemirski brod, a što je zapravo potporni stub, zatim prođete kroz dvoranu gdje je izložen Sunčev kamen, tj. Astečki kalendar (iz cca 1502. g), zatim dalje kroz rekonstrukciju Pakalovog groba u izložbenoj sobi Maja, pored brojnih vitrina sa skulpturama fantastične preciznosti od najcrnjeg obsidijana, doći ćete do staklenih vrata na stražnjoj strani muzeja koja vode u vrt, u kojem se također lako možete izgubiti. Ovaj mali lavirint sastavljen od vegetacije i astečkih skulptura ima upravo ovo za cilj, da zaboravite da ste usred najvećeg i najluđeg grada u kojem ste bili.

Ako ste, pak, još uvijek željni avanture i igranja Indiana Jonesa, popet ćete se na jedan od Astečkih hramova sa jako uskim stpenicama, pa će to praktički biti uspon četveronoške do nevelike platforme. Uspravljeni, napravite polukrug ka ogradi koja razdvaja muzej od Paseo de la Reforma, i ako se dobro zagledate, te ako saobraćaj na ovoj prestižnoj aveniji, koju je Maksimilijan sagradio po uzoru na evropske, nije preveliki da vam blokira pogled, kroz gusti bambus ćete vidjeti bronzanu bistu, nikoga drugog do Josipa Broza Tita! Po meni je najsličnija onoj ispred Maršalke u Sarajevu, a postavljena je 1987. godine. U skladu sa srdačnim bilateralnim odnosima Jugoslavije i Meksika, Tito je u Meksiko dolazio 1963. i 1976. godine, a zabilježeno još pet međusobnih posjeta šefova ove dvije države. Prijatelj koji je dugo godina radio u jednim meksičkim dnevnim novinama mi je pričao kako se sjeća da su Tita oduševljeno dočekivali u špaliru, a bacalo se i cvijeće.

Sama Titova bista je djelo istaknutog meksičkog kipara Miguela Romo Santinija i jedina je njegova bista izvan Jugoslavije u prirodnoj veličini. No, Santini ima još jedan važan rad na našim prostorima, i to u Kragujevcu, a postavljen je 1991. na 50. godišnjicu masakra u spomen-parku Šumarice, nedaleko od spomenika strijeljanim đacima i profesorima, kao jedno od ukupno 12 monumentalnih djela u Memorijalnom parku. Santinijevo djelo, nazvano “Protiv zla”, sastoji se od mramornog bloka na kojem je prikazana lobanja oko koje se uvija zmija i donekle podsjeća na nekropolu žrtvama fašizma, koja je djelo velikoga Bogdana Bogdanovića na Slimenima kod Travnika, sačinjeno također od 12 blokova.

Tako danas ova Hozeova bista stoji na ovoj žili kucavici Ciudada, duž koje se nalaze najveće atrakcije, luksuzni hoteli, poslovni neboder Torre Mayor, te impresivna statua Anđela nezavisnosti (El Ángel). Tu se dočekuju fudbalske reprezentacije i duž nje idu povorke Pridea, ali i fantastične povorke za Dia de los Muertos, na Dan mrtvih. U Meksiku su život i smrt dio istog sudbinskog tkanja od kojeg se u svakodnevnici ne bježi, naprotiv, ono se na ulici obilježava kroz festivale i umjetnost, u zajednici sa svim generacijama koje se nadahnjuju baštinom predaka i prepuštaju onome što znaju mudri, a to je da nam je smrt bliža nego žila kucavica.

Vrh vulkana

Tokom mog prvog posjeta Mexico Cityju, zadnje večeri sam sjedila na krovu stana prijateljice koja me je ugostila, i tada sam prvi put na horizontu vidjela sami vrh vulkana Popocatepetl, čije ime mi je ostalo u sjećanju još iz udžbenika geografije. U svojoj utrobi ovaj vulkan drži sudbinu megapolisa koji ga okružuje, i on je ujedno i podsjećanje da smo svi zrnca pijeska koje u trenu može da otpuše veličanstvena sila prirode. Iste večeri je naš karate super-junak Adi Arnautović iz Travnika na drugom kraju planete osvojio zlato na Evropskom prvenstvu.

I dok su se nad krovovima Mexico Cityja palila prva ulična svjetla, s YouTube snimka dodjele medalje na mom telefonu se čula bh. himna, koja se kao u transu uvijala oko meksičkih bandera i kaktusa, poigravajući se s prostrtim vešom na terasama barriosa, te se gubila ka Teotihuacanu, u mrku večer Chilangopolisa.