(FOTO) Svjetska izložba usred Zagreba
Za slikaricu Dubravku Lošić i samo nebo više nije granica. Najnovijom samostalnom izložbom u glamuroznom zagrebačkom Oktogonu cementira poziciju uvjerljivo najvećeg superstara na domaćoj i regionalnoj likovnoj sceni. Svjetska izložba u samom srcu Zagreba. Zagrebački događaj dana i noći. Svečanost otvorenja na najvišoj državnoj razini. Hrpa novinara i TV kamera. Elegancija i medijska ekskluziva.
Sjaj i energija
Svi su izvijestili. Odlukom hrvatske Vlade prostor u pasažu Oktogon koji spaja Cvjetni trg s Ilicom dodijeljen je Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu (nekad Moderna galerija) za periodične izložbe, a ovaj grande trenutak za kulturu ulazi u povijest upravo izložbom ove velike umjetnice. Skromna, inteligentna, pametna, vizionarka. To nije stvaralaštvo iz kojeg se mogu izdvajati riječi, detalji. To je storija života u kojoj je bitna cjelovitost, kao u akcijskom filmu punom neizvjesnosti. Sirova hipnotička realnost u kombinaciji s poetičnim senzacijama u prirodi.
Kako je zanimljiv i nepredvidljiv taj Dubravkin način promišljanja stvari. Čak je i likovnim kritičarima teško pobrojati više od 60 ciklusa koji se prepliću i danas nastavljaju u radu umjetnice još od studentskih dana. Odvažna i hrabra. Netipična, jedinstvena, bez uzora. Artikulira vlastiti stil i stil promišljanja arta. Eksperimentira s nizom materijala, od akrilika, papira, tekstila i gume, do valjanog lima i korozije metala. Istražuje postupak palindromije, istoznačne nizove koji se mogu čitati i slijeva i zdesna, pa tako nemaju ni početka ni kraja.
Monografijom od 500 stranica, koju je prije dvije godine promovirao zagrebački Nacionalni muzej moderne, stvarno nokautira stručnjake i teoretičare. Raskošna je to kronologija 40 godina profesionalne karijere u kojima slikarica permanentno otvara univerzalna pitanja koja se tiču sudbine baš svakog čovjeka, ali i vremena u kojem živimo. Izložbom na otoku Korčuli u ljeto 2023. uvrštena je među top-10 autora domaće likovne scene. Intenzivno izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Među omiljenijim lokacijama: prostori poput nekadašnjih sakralnih objekata, napuštenih tvornica i sl. Upravo je Dubravka 2020. prva otkrila potencijal ambijenta nekad fancy, a danas napuštenog Hotela Grand u Kuparima kod Dubrovnika. I to puno prije producenata iz Hollywooda koji su kasnije sa svjetskim divama dokaskali na ovu lokaciju radi snimanja filma. Usred prohujale romantike sada ruiniranog hotelskog zdanja priredila je jednodnevnu izložbu ogromnih triptiha visine dva metra, o kojoj je snimljen i dokumentarac na licu mjesta.
Nekadašnji atelje umjetnice, smješten u napuštenoj tvorničkoj hali bivše uljare Radeljević u dubrovačkom Gružu, godinama je funkcionirao kao kultno mjesto likovnog života Dubrovnika i lokacija manifestacije pod nazivom “Susret u depou”. Neformalna izložbena instalacija u umjetničkoj radionici, radni prostor gdje se osjeti radna energija, duh samog prostora, privlači more posjetitelja. Energija koju isijavaju Dubravkini radovi se prepoznaje i voli, čitaj: oduševljava.
Dubravka Lošić je među herojima obrane Dubrovnika. U rodni Dubrovnik vraća se neposredno prije srpsko-crnogorske agresije, nakon što je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ostaje u svom gradu u najdramatičnijim danima njegove novije povijesti. Uz svijeće i pod kišom granata radi u svom ateljeu na dubrovačkoj Montovjerni. Nedovoljno poznati široj javnosti, ciklusi ove umjetnice nastali u Dubrovniku 1990-ih smatraju se maksimalno autentičnim ratnim memorijalima Gradu u opsadi. Stručnjaci ih tek analiziraju i otkrivaju moć istinske umjetnosti kontra smrti, beznađu i patnji.
Povratak u Dubrovnik pod opsadom i nakon boravka od nekoliko dana radi izložbe u Parizu isto je čin posvećenosti, herojstva i ljubavi. Samostalna izložba Dubravke Lošić u Parizu u dvorcu Saint Barbe u proljeće 1992. prva je izložba jednog hrvatskog umjetnika u Francuskoj nakon međunarodnog priznanja neovisne Hrvatske. Francuski likovni kritičari za Dubravku tada pišu da se već svrstala među najbolje suvremene hrvatske slikare. Časopis za književnost, slikarstvo i znanost Nouvel art du Francais njezinu izložbu proglašava likovnim događajem u Parizu, a Dubravku slikaricom tromjesečja u ovom epicentru svjetskog arta. Ona pak svjedoči o brutalnostima rata, patnjama ljudi, o tome što se doista događa u Hrvatskoj i gradu u kojem je rođena. Ponudili su joj da ostane, nudili atelje u Parizu, stižu joj pozivi za izložbe u Torontu i Tokiju... ali, ona je odabrala, kako je kasnije otkrila, drugi put. I ne žali, jer danas ima divnu obitelj, supruga i troje djece, a sve bi vjerojatno bilo drukčije da je tada ostala u gradu svjetlosti.
Sjaj i energija koju emitiraju radovi ove umjetnice su čista magija. Na aktualnoj izložbi u Zagrebu su i čudesni radovi iz ciklusa “Morske psine”, nezaboravni “Kalamote” i “Kiše-Pariz”. Ljude doslovno bacaju u trans. Snaga koja iz njih isijava je neopisiva. Spektakl u kojem će Zagrepčani i njihovi gosti uživati sve do 16. veljače 2025. Dubravka je pritom najsamozatajnija osoba koju čovjek može zamisliti. Daleko od samopromocije i red carpeta. Samo za čitatelje Oslobođenja, govori o najnovijoj izložbi, otkriva što misli o tehnološkom progresu i kako izgleda život i rad u statusu slobodnog umjetnika.
Dubravka, izlagala si dosad u nekadašnjim sakralnim prostorima, napuštenim tvornicama, vlastitom ateljeu u napuštenom tvorničkom pogonu, iskustvo postavke izložbe u Zagrebu?
- U Oktogonu sam izložila radove iz nekoliko ciklusa. Svaki prostor ima posebnost, pa tako i Oktogon u Zagrebu. Kod takvih postava mapiram prostor, ovom prilikom bivšu štedionicu. Potpuno je drukčiji od svih u kojima sam dosad izlagala, iako, poveznica im je derutnost i na određeni način svi su oni prirodno okruženje za moje radove koji su nastajali na takvim mjestima.
U Oktogonu je čak i sef koji je koristila banka za čuvanje dragocjenosti, crveni tepih, galerijica, sve bez prozora, hermetično, baš posebno?
- Da, trezor je fascinantan. Samo smo ga očistili i zadržali u njemu sve što je bilo moguće. Čak i crveni tepih, za koji je moj kolega mislio da sam ga ja stavila.
Kako si izabrala radove za ovu izložbu?
- Izbor je bio jednostavan jer sam ovu izložbu dogovarala s ravnateljem Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu Brankom Franceschijem, ujedno i kustosom izložbe, gotovo tri godine. Međutim, kako je bilo nemoguće izlagati u zgradi Muzeja, koja je u obnovi nakon potresa, tražili smo drugi prostor. “Dogodio” se Oktogon. Nakon što smo vidjeli prostor, odmah smo znali kako bi sve trebalo izgledati.
Koliko je radova ukupno izloženo?
- Oko 70. Riječ je o radovima iz zadnjih ciklusa, ali i ranijim koji su im poveznica. Ciklusi “Tondo” (2020 – 2022), “Kiše-Pariz” (2018), “Alba Albula” (2019), Suton (2021) su noviji, a povezali su se na ranije portrete, “Imago Anima”, čak i na radove iz 80-ih godina ciklus “Morske psine” i “Kalamote” iz 1996.
Ogroman je interes za izložbu, pogotovo otvorenje je bilo događaj dana u Zagrebu, tvoj doživljaj svečane ceremonije otvorenja?
- Kad postavim izložbu i završim s postavom, to je u ovom slučaju bilo dan i pol prije otvaranja, mirna sam. Ali uvijek mi je drago vidjeti ljude koji dolaze i koji su znatiželjni. Prostor Oktogona, koji je odlukom hrvatske Vlade dodijeljen kao dodatni izlagački prostor Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, potaknuo je znatiželju.
Sve je stvarno bilo pompezno, gomila TV kamera, novinara, dala si mnoštvo izjava i intervjua, što novinari najčešće pitaju?
- Neke teme su zajedničke u svim intervjuima. Često u tim razgovorima postoji posebno zanimanje za ono što se dogodilo prilično davno, pa se moram prisjetiti izložbi i mjesta na kojima sam izlagala. U svakom razgovoru dobila sam pitanja koja nisam očekivala...
Zagreb je grad u kojem si formatirana, školovala si se u Zagrebu, završila Akademiju likovnih umjetnosti, Školu primijenjenih umjetnosti, koji profesorski savjet najviše pamtiš?
- Mentor na Likovnoj akademiji bio mi je profesor Ferdinand Kulmer. Iskustvo, komunikacija i rad s njime bili su posebni. To mi je i danas dragocjeno jer se prisjećam - ne mogu reći savjeta - više uputa, razgovoru o tome kako se dovesti u određeno stanje svijesti kad sam s napravljenim zadovoljna.
Dobar alat
Sjećam se, analizirali smo neki portret koji sam napravila kao studentica. Tih se uputa sjećam i ponekad ih koristim kao recept.
Paralelno si studirala povijest umjetnosti, kojeg umjetnika bi izdvojila?
- Ima toliko dobrih umjetnika, nikoga ne bih izdvojila.
Čitav život si freelancer, je li to ludost ili hrabost? Što je najteže, a što najljepše kad čovjek živi i radi u statusu slobodnog umjetnika?
- Biti freelance umjetnik je moj izbor i zadovoljna što sam ga mogla provesti, što sam se mogla potpuno posvetiti stvaranju i umjetnosti. Mislim da je biti freelancer dobro. Zašto dobro? Zašto loše? To je, u stvari, pitanje za cijeli jedan razgovor.
Hrabrost ili ludost?
- Teško mi je to odrediti. Valjda je i jedno i drugo.
Kako vidiš umjetnost u svjetlu tehnološkog napretka? Kazališni redatelji, recimo, kažu da roboti ne mogu niti režirati, a niti glumiti. Koji je tvoj pogled, koliko razvoj tehnologije utječe na proces umjetničkog stvaranja?
- Mislim da je tehnološki napredak dobar alat. Progres tehnologije značajan je i neizbježan, mijenja način promišljanja, ali ne smije biti isključiv.
Puno se krećeš, stalno si u muvingu, što misliš o sadašnjem trenutku svjetske likovne scene, bez dominantnog stila, sve se može i sve je odmah dostupno?
- Mislim da se uvijek sve može, da ne treba razmišljati o modi i trendovima. Jer, danas je trend, a sutra više nije. Treba pratiti vlastiti osjećaj i na taj se način izražavati. Sviđa mi se i zanimljivo mi je vidjeti svu tu različitost. Različitost je sigurno dobra.
