(FOTO) Miljenko Stančić, slikar za sva vremena
/ ANDREJ ŠVOGER
Varaždin je mjera i obrazac. Ova rečenica genijalnog slikara Miljenka Stančića leluja u zraku poput čežnjivog oblaka nad svakom od njegovih slika. Jedan od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća, Stančić je najpoznatiji kao slikar svojeg rodnog grada Varaždina. Likovna kritika u nekadašnjoj Jugoslaviji, Stančića pozicionira među najperspektivnije mlađe hrvatske slikare nakon 2. svjetskog rata. Stvarni celebrity. Izuzetno voljen, obožavan, nezobilazan, nezaboravljen.
Čari grada baroka
U Gradskom muzeju Virovitica 5. prošlog mjeseca otvorena je izložba Stančićevih slika. Naziv izložbe je snažna simbolika: “Tišina sjećanja”. U postavu se može vidjeti 20-ak djela iz razdoblja od 1955. do 1976. Riječ je o gostujućoj izložbi čiji je priređivač Gradski muzej Varaždin, a ova izložba je svojevrsni uvod u obilježavanje 100. obljetnice rođenja umjetnika. Gradski muzej Varaždina iduće godine priprema spektakularan program kojim će se obilježiti ova značajna obljetnica, ali i revitalizirati sjećanja na slikara koji je bolje i originalnije od svih znao registrirati sve čari čarobnog grada baroka vizijom na granici između sjećanja, sna i priviđenja.
Izložba posvećena Stančiću u varaždinskom Muzeju otvara se 25. 3. 2026. Hit sezone, tako se očekuje ovaj muzejski spektakl. To je ujedno i šansa za novo tumačenje stvaralaštva ovog velikog umjetnika čije su poruke univerzalne, moćne i danas aktualnije možda više nego ikada. Izložba koja će trajati cijelu godinu fokusira se na biografski segment. “Jer generacija ljudi koja je poznavala Stančića i njegovo djelo je već u prolazu, želimo da mladima, pogotovo srednjoškolcima i studentima, ponovno oživimo lik i djelo Miljenka Stančića, više kroz biografski prikaz, snimanje dokumentarnog filma i kroz prezentaciju užeg izbora tematskih cjelina iz slikarevog opusa”, najavljuje kustosica varaždinskog muzeja Elizabeta Igrec u razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja.
/ ANDREJ ŠVOGER
Slikar i grafičar Miljenko Stančić (Varaždin, 1926 – Zagreb, 1977) diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1949), polaznik je specijalne škole za grafiku. Boravi na specijalizaciji kao stipendist u Francuskoj i Italiji. Predaje na zagrebačkoj Akademiji od 1961. do 1977. Član grupe Petorica (Ivančić, Kožarić, Michieli, Stančić, Vaništa). Pored slikanja, bavi se grafikom (bibliografska mapa “Područje poljubaca” s pjesnikom Zvonimirom Golobom 1976, ciklus “Stare varaždinske dopisnice”, 1960), ilustracijama (Vjesnik, Naprijed, VUS, Republika i dr), inscenacijama dramskih djela (Miroslav Krleža, “U agoniji”, 1959), zidnim slikarstvom (strop HNK-a Varaždin 1967).
Prvi put izlaže 1952. u Zagrebu zajedno s Josipom Vaništom, a ovu izložbu likovna kritika kasnije opisuje kao jedno od najsnažnijih prvih pojavljivanja dvoje mladih umjetnika uopće u povijesti likovne umjetnosti 20. stoljeća na ovim prostorima. Izlaže diljem bivše Jugoslavije, u Beogradu, gdje ima status celeba i brojne fanove, izlaže četiri puta, te u Parizu i Bruxellesu. Nakon prerane smrti u 51. godini života, Stančić je pokopan na varaždinskom groblju.
/ ANDREJ ŠVOGER
Iako je veći dio života proveo u Zagrebu, linkovi Stančića s Varaždinom su neraskidivi, poentira se u svim tekstovima o liku i djelu ovog umjetnika. U jednom od njih, citira se Stančićeva rečenica: “Ja živim u snu.” Kako se naglašava, ne radi se samo o biografskim poveznicama i djetinjstvu provedenom u ovom gradu ocvalog srednjeevropskog baroka, već su one dublje i slojevitije naznačene u stvaralaštvu umjetnika. Varaždinu se vraća kao izvorištu najranijih sjećanja, slika na granici stvarnosti i sna.
Što je taj duh Varaždina, mjera i obrazac, koje Stančić tako nepogrešivo otkriva i slika? – pitam kustosicu Elizabetu Igrec, koja je i autorica aktualne izložbe u Virovitici. “Ovu izložbu ‘Tišina sjećanja’ realizirali smo povodom 100. obljetnice rođenja Miljenka Stančića. Rođen je 1. ožujka 1926. u Varaždinu, vrlo kratki period svog života je proveo u Varaždinu, do svoje 18. godine, kasnije je krenuo na Akademiju u Zagreb i poslije više nikad fizički nije boravio u Varaždinu. Ali Varaždin, to sjećanje na njegovo djetinjstvo, ta rečenica: Varaždin je za mene mjera i obrazac, to je bilo trajno ukorijenjeno u njegovim mislima. U biti, iz Varaždina je sve kretalo. Ima jedna krasna rečenica iz monografije Igora Zidića da najčvršća stabla imaju najjači korijen. Ona zaista prezentira Stančića, koji je svoje korijenje duboko upio u Varaždinu i nikada se nije mogao iskorijeniti iz svojeg Varaždina”, kaže gđa Elizabeta.
/ ANDREJ ŠVOGER
Varaždin je zauzimao posebno mjesto u Stančićevom imaginarnom prostoru. Svoj rodni grad uvijek je prikazivao u sjećanju, nikad po topografskim činjenicama. “To njega nije interesiralo, to je uvijek bio duhovni pejzaž, mjerilo nostalgije, i svi ti prikazi su toliko duhovni, nestvarni, u izmaglicama, slikani tonskim gradacijama kojima uvijek asocira na taj san, na sjećanje na Varaždin”, tumači.
Muzej grada Varaždina ima dragocjenu zbirku u kojoj se čuvaju 833 djela Miljenka Stančića. Uz više od stotinu ulja na platnu, zbirka uključuje i brojne crteže, skice, ilustracije i grafike. Za izložbu u Virovitici odabrali su 20-ak djela iz cjeloživotnog opusa umjetnika. Nastojali su kroz ovu izložbu, objašnjava gđa Elizabeta dalje, zaokružiti sve Stančićeve tematske preokupacije i motive koje je obrađivao.
/ ANDREJ ŠVOGER
O selekciji radova kaže: “U postavu su varaždinski urbani krajolici, po kojima je Stančić najinteresantniji široj publici, isto tako i interijeri s figurama, također, slike s predstavama dječaka. Prikazuju slikarevog pokojnog brata koji se rodio prije njega, ali na temelju fotografija koje je on kao dječak pronašao, uvijek su trajno zacrtane u njegovim mislima, uvijek slika tog brata, svi ti dječaci su asocijacije na brata.”
U virovitičkom postavu su i prizori željeznica i vlakova. Stančićev otac je radio na varaždinskoj željeznici, stanovali su blizu tamošnje željezničke stanice. “I ovi vlakovi su njemu kao dječaku prvo vjerojatno bili simboli snage i kretanja, a kasnije simboli dolaska i odlaska, odnosno života koji prolazi”, analizira kustosica izložbe i citira likovnog teoretičara Zidića po kojem je Stančić “apsolutni umjetnik svršetka, prolaznosti, propasti i propadanja”.
/ ANDREJ ŠVOGER
Ipak, u slučaju Stančića, kraj označava i novi početak. Zato ovaj slikar ostaje intriga bez kraja. Vrijeme radi za njega. Slikarstvo Miljenka Stančića oduvijek je enigma koju pokušava rasplesti hrpa teoretičara. U najranijim radovima slika svijet interijera u kojima statiraju stilizirani likovi muškaraca i žena obasjani žućkastozelenim svjetlom, okruženi tišinom i tajanstvenom atmosferom. Na platnima s motivima mrtve djece, ljubavnika i aktova primjenjuje nadrealistički postupak. Stančićeva originalnost u radovima nakon 1955. opisuje se kao “bolećiva poezija starog baroknog Varaždina”. Slika varaždinske krovove, samotne trgove i opustjele ulice u toploj svjetlosti sutona.
Teoretičari notiraju uzdržanost, vrlo specifičnu vezanost za grad u kojem je slikar rođen, originalnost, znanje, sigurnost interpretacije. Ukazuju na veliko majstorstvo u vladanju slikarskom tehnikom i fascinaciju starim majstorima, klasični pristup slikarskoj materiji koja je rezultirala bezvremenskim radovima karakterističnim po magičnoj atmosferičnosti. Otkrivaju elemente fantastike u kojoj ipak prevladava povezanost sa životom. Slikarstvo koje je konačno, a ne i statično. Opisuju elemente teške atmosfere smrti, prolaznosti. Vlakovi odlaze nekuda, ali čovjek nije siguran da će upravo tamo naći bolji i sretniji svijet. I tako dalje.
/ ANDREJ ŠVOGER
Likovni kritičari i teoretičari arta upadljivo različito klasificiraju Stančićevo stvaralaštvo. Dok ga jedni svrstavaju među nadrealiste, drugi ističu izrazito strogo individualni, magični nadrealni štimung i sl. O Stančiću pišu Miroslav Krleža, Oto Bihalji Merin, Ljubo Babić, Josip Depolo, Vladimir Maleković, Miodrag Protić, Radoslav Putar, Tonko Maroević, Željko Košćević, Igor Zidić i dr. Snimaju se filmovi (Televizija Zagreb 1961, režiser Ante Viculin, scenarij Irena Vrkljan).
Pitam kustosicu, što kao iskusna muzealka misli zbog čega djela Miljenka Stančića toliko privlače teoretičare? Gđa Elizabeta kaže: “Bio je prije svega veliki individualac, nije se priklanjao tendencijama tog vremena. Ono što je upečatljivo za Stančića je da je cijelo njegovo slikarstvo autobiografsko, on se otuda nije makao, sve je bilo iz njegovog najužeg okruženja, a to je bila obitelj i na tome počiva cijelo njegovo slikarstvo.”
Krležin zapis
Ističe da je Krleža, kako kaže, vrlo rano proniknuo u Stančićeva razmišljanja. “Napisao je: Kičerski dekorativan, kao bazelska igračka, a istodobno vizija mračne i opasne stvarnosti. Kičerski dekorativan, u smislu da je slikao tim tonskim lijepim, suptilnim prikazima - bio je jako cijenjen i puno kupovan, jednostavno nije stizao slikati koliko je prodavao slika, slike su stvarno razasute po cijeloj bivšoj Jugoslaviji! - a iza toga je jako lijepo prikrio te svoje mračne vizije, kako bi Krleža rekao - opasne stvarnosti”, objašnjava gđa Elizabeta.
/ ANDREJ ŠVOGER
Stančićevo slikarstvo, prolazeći kroz nekoliko razvojnih faza, ostalo je vjerno predmetu i ispričanom događaju. “To slikarstvo hoće da bude literatura. Ono namjerno priča anegdote, ono smišljeno prikazuje dječja trupla, kartaše, ljubavne zgode za dosadnih provincijalnih poslijepodneva, kada se ljubavnici pretvaraju u fantastičnu šekspirovsku magarad, a lažne djevice traže izgubljeni prsten svog fiktivnog djevičanstva pod stolom. Stančićevo slikarstvo potonulo je duboko u amalgam anegdotskih predstava: pretvarajući se u negaciju svega što se u našem periodu likovno poremećenog ukusa podiglo na pijedestal monopola, Stančićevo slikarstvo imitira stvarnost obasjavajući je oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom. To slikarstvo nije negacija životne tragičnosti nego njena bolećiva sublimacija postignuta čistoćom izraza i harmonijom stilizirane kompozicije”, napisao je Miroslav Krleža.
