(FOTO) Istraživanje svemira: Tajne nebeskih repatica
MITOLOŠKA ZNAČENJA: Tokom vjekova, komete su privlačile pažnju čovječanstva i doživljavane su kao loši i dobri predznaci
“Prije bih rekao da ta dva profesora lažu, nego da kamenje pada s neba!”, rekao je jednom američki predsjednik i znanstvenik Thomas Jefferson (1748-1826), kada je čuo za izvještaj dva znanstvenika sa Sveučilišta Yale, po kojemu je u decembru 1807. godine trebalo na Zemlju, u Westonu, Connecticut, pasti 130 kg meteorita.
Thomas Jefferson je bio jedan od onih koji su slijepo vjerovali starogrčkom filozofu i prirodoslovcu Aristotelu (384-322) i njegovoj tvrdnji staroj više od 2.000 godina da na Zemlju nikada ne mogu pasti krute tvari iz atmosfere. Aristotel je to mislio u čisto filozofskom smislu: s one strane Mjeseca je sve “čisto” i napravljeno od finije materije nego što je Zemlja. Kako bi, dakle, odjednom s neba moglo padati kamenje?! Nemoguće!
Ta Aristotelova izreka je stoljećima kočila istraživanja svemirskih tijela. Krajem 18. stoljeća Francuska akademija nauka je preporučila muzejima da bace svoje zbirke meteorita, jer oni nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost. Iako su seljaci i mnogi drugi često viđali kako meteoriti padaju na Zemlju i bili dovoljno glupi da vjeruju svojim vlastitim očima, znanost je ustrajala na svom stanovištu da meteoriti ne postoje zato što je Aristotel tako tvrdio.
Danas je postojanje meteorita opće priznata činjenica. Ali, teorija dvojice učenjaka, Clubea i Napiera, izazvala je istu reakciju kao i ona o postojanju meteorita među njihovim precima.
HISTORIJSKA SJEĆANJA: Ako je tačna pretpostavka ovih istraživača, onda bi Sunčev sustav bio pun komadića stijenja, što je uostalom i dokazano, a planeti bi bili izrovani mnogobrojnim kraterima, što isto tako odgovara istini. Ta teorija bi objasnila i čudnu anomaliju Sunčevog sistema, tj. prsten ili pojas asteroida između Marsa i Jupitera, koji su dugo vremena smatrani ostacima planete nestale u eksploziji. Po Clubeu i Napieru, Prsten asteroida predstavlja neku vrstu košare za otpatke za izgorjele komete. To gomilanje zvijezda repatica moglo bi imati dalekosežne posljedice. Samo pri vrlo sporoj razgradnji kometa Zemlja bi bila neprestano u opasnosti od opasnog “vanzemaljskog bombardiranja”.
“Gould-pojas” spirale smo napustili tek prije 10 miliona godina, dakle, u vrijeme kada su se pojavili naši prvi preci. Čovjek kakvoga danas poznajemo postoji oko milion godina, a otprilike prije 50.000 godina su nastale prve spiljske kulture. Je li moguće da su ljudi doživjeli udar meteorita i da se sjećaju njegovih posljedica? Clube i Napier drže da je tako: “Mnoštvo međuplanetnih čestica, vatrene lopte i struje meteorita upućuju na vrlo veliku aktivnost neba proteklih tisućljeća!” - tvrde oni.
Prema njihovim proračunima, posljednjih 5.000 godina na Zemlju je moralo pasti oko 50 meteorita teških od jedne do 1.000 megatona. Što su ti meteoriti bili veći, to je njihova teorija neuvjerljivija. No, sasvim je moguće da je u prošlosti na plavu planetu bar jednom udarila kometa teška između 1.000 i 10.000 megatona. Takav razorni udar nesumnjivo je imao ekstremne razmjere. Kometa teška od 100 do 10.000 megatona bi opustošila i ozračila sve uokolo na površini od 2,5 miliona km2.
LIČNA KARTA NEBESKIH LUTALICA: Kada pogledamo noćno nebo i vidimo prolazne bljeskove ili izvještaje o nebeskim tijelima koja se približavaju Zemlji, lako je pomiješati pojmove kao što su kometa, asteroid, meteorit…
Clube i Napier nisu izračunali samo matematičku vjerojatnost takvog pada jedne nebeske lutalice, nego su uvjereni da mogu čak i identificirati ostatke te komete u svemiru. Uvjereni su da bi brižljivim određivanjem ostataka mogli ponovno “sastaviti” veliko nebesko tijelo. Golemi asteroid Hefest, otkriven 1978. godine, promjera deset kilometara, mogao bi uzrokovati izumiranje dinosaura prilikom sudara sa Zemljom; meteorski roj Beta Tauridi, koji se sastoji od bezbrojnih odlomaka stijenja i lutajuća kometa Encke imaju otprilike istu putanju u neposrednoj blizini Zemlje. Clube i Napier pretpostavljaju da su to dijelovi istog nebeskog tijela. Oni smatraju da se nekoć neka kometa promjera dvadeset kilometara raspršila u ove i druge “komadiće”, dok je jednom od putanja kružila oko Zemlje. To se dogodilo vjerovatno oko 2.500. god. p.n.e.
MITOLOŠKA TUMAČENJA: Na osnovu toga bi se mogli izvesti zaključci o izgledu te komete, koja je vjerovatno bila vrlo svijetla, “gotovo poput Mjeseca, toliko svijetla da je noću bacala sjenu. Njeno blistavo žuto svjetlo je okruživala divovska korona, veća od Mjeseca, a njezin rep je prekrio cijelo nebo”. Ta veličanstvena slika, praćena jatom manjih kometa, vjerojatno je stoljećima bila uobičajeni prizor na nebu.
Nije teško odgonetnuti zašto su se ljudi širom svijeta oduvijek toliko plašili kometa. Ako se kometa rasprši na putanji naše planete, stanovnici Zemlje bi bili izloženi kiši meteorita. Vatrena lopta bi bila vrlo aktivna i svaki put bi se moglo dogoditi ono isto što se dogodilo u Tunguski (Sibir) 1908. godine. Clube i Napier tako zamišljaju i svoj “superkomet”. Nagovještavaju li možda zapisi iz prošlosti da bi se i u budućnosti mogle dogoditi slične stvari?!
OŽILJCI IZ PROŠLOSTI: U našu planetu u prošlosti su udarala različita nebeska tijela i ostavila teške ožiljke
U tim izvještajima nema nikakvih objektivnih niti znanstvenih opisa tog fenomena. Mitologija nam o tim pojavama, ipak, pruža najiscrpnija objašnjenja.
Clube i Napier smatraju da su bogovi i nebeski zmajevi zapravo skriveni prikazi pojave kometa. Gotovo je svaka antička kultura imala vlastitu verziju o svađi između Sunca ili boga neba i zlog zmaja: u Egiptu su to bili Ra i Apofis, u Grčkoj Zeus i Tifon, u Babilonu Marduk i Tiamat, a u Bibliji Jehova i Rahab.
Objašnjenje za upadljivu sličnost između legendi starog i novog svijeta bi bili stvarni fizikalni razlozi: glavna tema tih mitologija je “teomahija” ili - rat bogova. Sve one opisuju borbe u Carstvu nebeskom, potres, pobjesnjela mora, kišu kamenja, krvavu crvenu prašinu i slične katastrofe. Mitove o svijetu u plamenu, u kojem se pojavljuju poplave, objašnjavamo sasvim drugačije ako u obzir uzmemo hipoteze o kometama. Prisjetimo se da Stari zavjet opisuje niz katastrofa koje bi mogle biti posljedice udara meteorita, počevši od “općeg potopa” pa do “vatrene sumporne kiše”, koja je uništila Sodomu i Gomoru.
Ako je vjerovati mitologiji, najviše zaprepašćuju uzroci koji su potakli Židove da 1450. godine prije nove ere napuste Egipat. Osim problema zbog invazije žaba i skakavaca, Biblija opisuje i katastrofe čije uzroke treba tražiti u udaru meteorita i nesnosnoj prašini kometa. Tako je npr. voda Nila pocrvenjela i bila zatrovana, čađ je spaljivao kožu ljudi, puhao je užareni vjetar, zemlja je danima bila u mraku, a s neba je padalo goruće kamenje. Opisani su i potresi, a “razdvajanje mora” je zacijelo bio jedan takav tektonski poremećaj. Sve su ovo, doduše, možda pretjerivanja, no ipak se ne bi smjela isključiti mogućnost da Biblija opisuje posljedice pada neke komete na Zemlju. Dok su Židovi napuštali Egipat, pratio ih je “stup od oblaka”, koji se pred njima uzdizao u nebo, a noću svijetlio.
PRIZORI KOJI SU PROBUDILI MITOLOGIJU: Komete su nebeska tijela koja su zaintrigirala ljude od njihovog prvog viđenja
ANTIČKA SJEĆANJA: Nakon podrobnog istraživanja gibanja tog oblaka opisanog u Knjizi izlaska (Druga knjiga Mojsijeva), Clube i Napier su izveli zaključak da se radi o o “jednostavnom opisu neke komete koja se našla u direktnoj putanji Zemlje. Ako je priča izmišljena, autoru treba čestitati na zadivljujućoj imaginaciji”.
Opširna studija Clubea i Napiera, koja seže od mitologije antike do modernih astronomskih istraživanja, zanimljiv je materijal za znanstvenike mnogih područja. Nadajmo se da neće biti razloga za sumnju u vjerodostojnost znanstvenog rada još jednog revolucionara nauke 20. stoljeća, Immanuela Velikovskog, koji je 1950. godine objavio knjigu “Worlds in Collision” (Svjetovi u sudaru), u kojoj postavlja hipotezu da je sve katastrofe i čuda iz Knjige izlaska uzrokovala neka kometa. Njegova teorija zvuči pomalo ekstravagantno: kometa je navodno bila velika kao Zemlja, a kasnije se pretvorila u planetu Veneru; neke kasnije katastrofe je uzrokovao Mars, čiju je putanju ometala “Pra-Venera” koja je lutala svemirom.
Samozvani predstavnici tradicionalne nauke, kao npr. Isaac Asimov i Carl Sagan, su rad Velikovskog izvrgli ruglu i potakli jednu od najvećih hajki u povijesti znanosti. Ova histerična reakcija na knjigu “Worlds in Collision” nema nikakav stvarni razlog, već je bila čista profesionalna zavist (Velikovsky nije bio astronom, već psihoanalitičar). Njegova je knjiga često bila pogrešno tumačena (tako se npr. tvrdilo da on vjeruje u žabe koje s Venere padaju na Zemlju). Uzrok tih reakcija je vjerojatno bila bojazan da bi se te katastrofe svjetskih razmjera mogle ponovno dogoditi, budući da od njihovog posljednjeg pojavljivanja i nije prošlo tako puno vremena.
IZ NAUČNOG UGLA: Orbite kometa imaju eliptični oblik i klasificirane su u kratke, srednje ili duge cikluse ovisno o njihovom trajanju
Ta histerija se stišala tek 30 godina kasnije. Danas se mirnije gleda na knjigu Velikovskog, a Society of Interdisdplinary Studies u Engleskoj već odavno odabire znanstveno relevantni dio teorije Velikovskog. Sigurno je da nije ispravna metoda koja povijest Zemlje pokušava tumačiti isključivo na temelju mitologije. Kako je poznato, knjiga Velikovskog sadrži jedinstvenu zbirku antičkih mitova o kosmosu, koji su bili od velike pomoći mnogim istraživačima, između ostalih Clubeu i Napieru.
ŠTA SE DOGODILO: U 19. stoljeću i na početku 20. stoljeća mnogi su geolozi vjerovali da su katastrofe svjetskih razmjera obilježile povijest Zemlje i pravac biološke evolucije. Potom je ta teorija napuštena. Danas se u znatnoj mjeri zastupa teorija “neokatastrofizma”, za koju postoje senzacionalni dokazi. Derek Ager, profesor geologije na Sveučilištu u Bristolu, smatra da je “povijest određenih dijelova Zemlje jednaka životu vojnika: duge periode dosade prekidaju kratki periodi straha”!
Ako se osvrnemo na prošlost naše planete, onda se može reći da je tačna teorija Velikovskog o katastrofama koje su odredile njezinu povijest. Već bi i iz vremenskih razloga bilo pretjerano kada bi se pojedini događaji pripisivali vanzemaljskim uzrocima. Velikovsky je tvrdio da se planeta, koja je posljednjih stoljeća prije nove ere vladala nebom, pretvorila u Veneru. Prema najnovijim spoznajama astrofizike, eliptična putanja komete se ne bi nikako u tako kratkom vremenskom razmaku mogla pretvoriti u kružnu putanju planete. Clube i Napier zaobilaze taj problem tvrdeći da ostaci komete još uvijek slijede staru putanju. Tako je i astrofizici učinjena korist. Ti znanstvenici smatraju da su planete dobile imena po bivšim opasnim kometama. Po njihovu mišljenju, “Velikovsky nije razumio mitologiju o kometama, pa ih je identificirao s planetama i izveo krive zaključke”.
S druge pak strane, mnogi znanstvenici odbacuju teoriju da su komete u mladoj prošlosti Zemlje izazivali katastrofe destrukcije. Oni nastoje dokazati sigurnu prošlost naše planete i sve katastrofe pomiču u prethistoriju Zemlje. Darwinova teorija o sporom i kontinuiranom razvoju života na Zemlji je, po Clubeu i Napieru, neodrživa: “Darwin je evoluciju zamišljao bez katastrofalnog utjecaja kometa. To je kao kada bismo nekome objašnjavali kako se igra nogomet, a da pri tome ne spomenemo loptu.”
