(FOTO) Godina magičnog razmišljanja

Moj otac nikada ne priča o osjećajima, ali mi je prije godinu rekao: “Kad vidim dječije prste kako vire iz betonskih ruševina, hoću da se raspadnem.”
 Pred očima mi je njegovo zgrčeno lice dok nas u aprilu 1992. ispraća na jedan od zadnjih letova iz Sarajeva. Rastanak je trebao trajati kratko. 
“Vraćamo se za sedam dana, kad se ovo smiri”, rekla je moja majka. 
U septembru su bile 32 godine otkako smo došli u Švedsku.

Svi osjećaji koje kao dijete tokom rata u Bosni nisam znao iskazati vratili su se dok sam pratio vijesti iz Gaze. 
Bijes, tuga, nemoć – i strah. Izbrusio sam caklinu sa zuba stežući vilicu.
 Nefiltrirano, iz dana u dan, moj se mobitel puni slikama koje ću pamtiti dok sam živ:
mladić koji nestaje u plamenu zajedno s bolničkim krevetom i infuzijskim stalkom, nakon što je Izrael bombardovao improvizirane šatore u krugu bolnice gdje se liječio. 
Otac koji se slama od očaja kada saznaje da su mu supruga i tri dana stari blizanci ubijeni dok je išao da izvadi rodne listove. 
Djed koji u naručju drži beživotno tijelo trogodišnje unuke: “Dušo moje duše”, govori joj.
 Ja istim riječima tepam svojim kćerkama.

Kenan Habul/ AUTOR!

* * *

Nedavno sam na socijalnim medijima vidio TV prilog iz ratnog Sarajeva. Na snimku ljudi pretrčavaju raskrsnicu kod Higijenskog zavoda, pet minuta hoda od zgrade u kojoj sam rođen, bježeći od snajperista.
 U našim domovima po izbjegličkim kampovima TV je stalno bio upaljen. Nismo uvijek razumjeli šta novinari govore na švedskom i engleskom, ali slike su bile dovoljne. 
Kao dijete sa čuđenjem sam gledao kako se mjesta koja su donedavno bila sav moj svijet pretvaraju u smrtonosne klopke i ujedno se pitao:
 Kako je moguće da se ovo događa?

* * *

Ja sam rođen u zemlji u kojoj je heroj jednoj, krvnik drugoj osobi.
 Rupe od metaka iz zadnjeg rata su još uvijek vidljive na sarajevskim zgradama.

Hebron 2008./KENAN HABUL

Davidova zvijezda iznad dovratka na kući blizu Sebilja, dvije sinagoge i nazivi ulica svjedoče o stogodišnjem životu Jevreja u gradu, životu koji je gotovo uništen za vrijeme holokausta.
 Stope Gavrila Principa na mjestu s kojeg je pucao na habsburškog nadvojvodu i njegovu trudnu ženu. Ubrzo nakon toga počeo je Prvi svjetski rat. 
“Bure baruta”, “vjekovna mržnja”, “višak istorije”.

Otprilike iste floskule kojima se danas opisuje situacija na Bliskom istoku korištene su i za vrijeme “rata na Balkanu”.

Kao dijete lako internaliziraš slike drugih o sebi. Dugo sam vjerovao da smo mi Jugosloveni ratovali zbog vjekovnih – izmišljenih i stvarnih – nepravdi zato što smo necivilizovani. Kada sam počeo čitati o nacističkoj Njemačkoj, shvatio sam da obrazovanje i bogatstvo nisu garancija protiv varvarizma.

Naprotiv.
 Ipak, iz ruševina Drugog svjetskog rata nastajao je jedan bolji svijet, učili su me.
Uprkos genocidima u Srebrenici i Ruandi, moje odrastanje početkom 2000-ih obilježavale su ideje o “kraju historije”. Svijet je ulazio u eru mira, slobode i demokratije. A gdje se te vrijednosti štite bolje nego u Švedskoj, gdje sam ja imao privilegiju živjeti? 
Nakon rata u Iraku 2003. – gdje su američke laži o oružju za masovno uništenje dovele do stvaranja terorističke “Islamske države” i stotina hiljada, možda više od milion mrtvih u regiji – postalo mi je jasno da će ideali uvijek pokleknuti pred realpolitikom i vojnom silom. 
Ali naivnošću djeteta sam vjerovao da “nikad više” znači da neki osnovni principi, barem onaj najosnovniji – pravo na život – ne mogu i neće biti zanemareni.
 Da svijet – mi – neće zatvarati oči pred masovnim ubijanjem u direktnom prenosu.
 Onda se dogodio 7. oktobar 2023.

* * *

Tog dana Hamas je napao Nirim, kibuc koji sam zajedno s grupom švedskih novinara posjetio 2019. godine. Bijele drvene kuće i polja na kojima se uzgaja slatki krompir. Vodič je govorio kako je rad na zemlji opasan po život zbog raketa iz Gaze. Dan je bio sunčan i obrisi zgrada u Gazi su se nazirali iza metalne ograde, par stotina metara udaljene od polja u Nirimu. 
Ograde koju je Hamas probio ili preletio paraglajderima prošle godine.
1.200 ljudi, uključujući 38 djece, ubijeno je, a 254 su odvedeni kao taoci 7. oktobra 2023.
Mogu samo zamisliti užas koji su stanovnici Nirima ili posjetioci Nova-festivala doživjeli tog dana. Intelektualno mogu razumjeti reakciju izraelskih vlasti, želju da zaštite i osvete svoje građane.
 Ali kako su dani prelazili u mjesece, kako su slike ubijene djece postale svakodnevnica, počeo sam si postavljati isto ono pitanje kao prije 30 godina:
 Kako je moguće da se ovo događa?
 Kada samoodbrana prelazi u nešto drugo?

Iz opkoljenog Sarajeva/Senad Gubelić

Južnoafrička Republika, zajedno s još nekoliko zemalja, tereti Izrael za genocid pred Međunarodnim krivičnim sudom u Haagu.

Bez uvijanja: Koliko palestinske djece treba biti ubijeno da bi osveta za 7. oktobar bila zadovoljena?

* * *

“Komplikovano je.”
 Tako su učili afroameričkog pisca Ta-Nehisija Coatesa o sukobu u Izraelu i Palestini. 
On danas za to objašnjenje kaže da je “konjsko sranje”.
 Tokom 2023. poznati autor je putovao po okupiranim palestinskim teritorijama na Zapadnoj obali. U svojoj nedavno izašloj knjizi “The Message”, on povezuje ono što je tamo vidio, uključujući posebne puteve za Palestince i Izraelce, s vlastitom traumom: ropstvom i ugnjetavanjem crnaca u SAD-u. 
Palestinci žive pod aparthejdom, tvrdi Coates. To mišljenje dijeli s više internacionalnih i izraelskih organizacija koje se bore za ljudska prava. 
“Bude komplikovano kada nekome nešto pokušavate uzeti”, rekao je nedavno u jednom intervjuu.

Ono što se meni najjasnije urezalo u sjećanje nakon prve posjete Hebronu 2008, najvećem gradu na Zapadnoj obali, jesu grafiti na arapskim kućama.
 “Gas the Arabs” (Ugušite Arape gasom). 
“Imajte na umu da su ovo uradili ekstremisti, ako budete postavljali fotografije na Facebook”, rekao je jedan od naših vodiča. Mislio je na jevrejske ekstremiste; neki od njih su došli tu iz SAD-a, uvjereni da im je Bog obećao zemlju na kojoj Palestinci već žive. 
Međunarodni sud pravde (ICJ) u istorijskoj odluci iz jula ove godine zaključio je da izraelska naselja na okupiranim palestinskim područjima predstavljaju kršenje međunarodnog prava. I švedska vlada smatra da se naselja kose s međunarodnim pravom.

Zašto ih štiti izraelska vojska ako su ekstremisti? Komplikovano je, odgovorio sam sam sebi te 2008. godine i nisam stavio fotografiju na Facebook.

* * *

“Komplikovano je” često prati tvrdnja kako je Izrael jedina demokratija na Bliskom istoku.
Tačno je da Izraelci mogu slobodno glasati na izborima i učestvovati na Pride-paradama, ali da li to ujedno znači i zeleno svjetlo za ovoliko nasilja?
 Malo ko bi odgovorio potvrdno na to pitanje. Broj ubijenih i količina razaranja, koji ovaj rat čini jednim od najkrvavijih u modernoj historiji, ipak zahtijevaju da se pitanje postavi.

44.429 mrtvih, uključujući 17.492 djece, te 105.250 ranjenih i 11.000 nestalih je, u trenutku pisanja ovog teksta, rezultat izraelskog rata u Gazi.
 Neki ove brojke dovode u pitanje jer dolaze od vlasti “pod kontrolom Hamasa”. Međutim, brojni međunarodni akteri, uključujući i UN, smatraju ih vjerodostojnim. 
Kako novinski članci u kojima se izraelski vojnici optužuju da koriste civile kao ljudske štitove (optužba inače rezervirana za Palestince), siluju i na druge načine ponižavaju palestinske zarobljenike, te pucaju djeci u srce i glavu – o čemu je nedavno desetine doktora posvjedočilo za New York Times – nisu doveli do veće javne rasprave u Švedskoj? Čak ni među onima koji oblikuju naše poglede na svijet: političarima i mojim kolegama novinarima.

Gaza 2024./ANADOLIJA

Tokom godine često mi je na pamet padao jedan vic iz komunističkog vremena. Nezadovoljni uposlenici se žale na radne uslove, a direktor fabrike im odgovara: “Zar više vjerujete svojim očima nego meni?”

* * *

Boje na palestinskim zastavama na balkonima mojih komšija počele su da blijede. Rat se proširio na Liban.
 Meni su 44 godine, isto onoliko godina koliko je mom ocu bilo kada je počeo rat u Bosni. I baš kao što se on morao suočiti s rušenjem iluzije o “bratstvu i jedinstvu”, tako i ja moram prihvatiti da se moja idealizirana slika Švedske i Zapada rasplinula.
 Švedska javnost sve više podsjeća na onu u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina: porast nacionalizma, isključivost, podjele na “naše” i “njihove”. 
Rat u Gazi je samo pojačao te tendencije. 
Nedavno je vlada najavila kako želi istražiti “svjetonazore i vrijednosti doseljenika”. Jedna poslanica u Evropskom parlamentu i članica Kršćansko-demokratske stranke ide korak dalje i traži da svi koji žele postati državljani Švedske moraju prihvatiti “judeo-kršćanske vrijednosti i pravo Izraela na postojanje”.

Historija nas uči da su vrijednosti promjenljive. 
Jevreji su živjeli u Palestini i drugim dijelovima muslimanskog svijeta stotinama, hiljadama godina. 
Najstarija sinagoga u Sarajevu sagrađena je 1580. godine. Jevreji su dobili pravo da se nastane u Švedskoj bez da moraju preći na kršćanstvo tek 1775. godine. 
Svjestan sam, naravno, da je život Jevreja i u muslimanskom svijetu bio uslovljen. Jasno mi je i da vjerski objekti nikoga ne čine imunim na mržnju. Poluprazne sinagoge u Sarajevu i drugim evropskim gradovima su tu i kao optužujući upitnici: zašto nismo zaštitili naše jevrejske komšije od nacista? 
Ali 2.000 godina evropskog antisemitizma, mržnje koja je dovela do pogroma i kulminirala holokaustom, nema svoju paralelu u muslimanskom svijetu.

Hebron 2008./KENAN HABUL

Možda je i to bitno napomenuti u diskusiji o svjetonazorima imigranata u Švedskoj, posebno vezano za njihove stavove o konfliktu između Izraela i Palestine. Pogotovo sada kada naša vlada zatvara oči pred svakodnevnim izvještajima UN-a i drugih međunarodnih organizacija o ratnim zločinima za koje se Izrael sumnjiči.
 Možda bi rasprava bila plodonosnija ako bi se temeljila na historijskim činjenicama: 
Hamas je osnovan decenijama nakon početka izraelsko-palestinskog sukoba. Hamas je posljedica – ne uzrok – sukoba.
 Ukazati na to nije opravdanje za zločine Hamasa. 
Baš kao što ni ova tvrdnja to nije: 
Sukob nije započeo 7. oktobra 2023.

* * *

Kosa i brkovi mog oca bili su vidno bijeli kada je ušao u naš stan u Kramforsu, oktobra 1994. godine. Bio je skoro za glavu niži od mene. 
Nikada se nije navikao na život u Švedskoj. 
“Osjećam se kao parazit ovdje”, rekao je jednom. 
Moji roditelji su se razveli, a otac se vratio u Sarajevo 1997. godine.

Smrt je svakodnevnica u Gazi/Anadolija

Ja sam, u polušali, imao običaj reći da sam izvukao glavni dobitak na izbjegličkoj lutriji kad smo došli u Švedsku. Nadao sam se da će moja djeca biti prva u mojoj porodici, unazad generacijama, koja neće morati u zbjeg ili u rov. 
Nakon Putinove invazije na Ukrajinu, ukrajinske izbjeglice su dočekane raširenih ruku, a neke švedske novine su osvijetlile svoje redakcijske zgrade plavo-žutim bojama.
 Palestinci mogu samo sanjati o sličnim gestovima solidarnosti. 
Tokom prethodnih mjeseci često sam se pitao da li bi švedski političari zaštitili mene i moju djecu. Da li bi moje novinarske kolege digle glas?
Pomisao na progone u Švedskoj danas možda se čini apsurdnom i histeričnom, jednako apsurdnom kao što su se mojim roditeljima devedesetih činile misli o ratu i genocidu u Jugoslaviji.

Kada više ne mogu gledati kako izvlače tijela iz ruševina, ugasim telefon. Ako se klonim Instagrama, možda će prestati, mislim. Baš kao što sam kao dijete u Kramforsu mislio da će, samo ako budem recitovao molitve na arapskom, moj otac preživjeti. 
Psiholozi to zovu magičnim razmišljanjem. Bila je ovo godina magičnog razmišljanja.