(FOTO) Buket za Sarajevo
Vila Nai 3.3 akademika Nikole Bašića, Dugi otok/Lidija Lolić
Trojica velikih arhitekata Nikola Bašić, Davor Senečić i Mladen Jadrić govore samo za čitatelje Oslobođenja. Povod je prvi broj časopisa Acta Architectonica et Urbanistica (AAeU), nedavno objavljenog u izdanju Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. Pripremajući objavu tog prvog ili tzv. nultog broja, Redakcija časopisa poziva bivše studente sarajevskog Arhitektonskog fakulteta, a danas uspješne stručnjake diljem svijeta, da napišu eseje o vlastitom promišljanju arhitekture. Odaziva se ukupno 16 autora, uključujući i naše sugovornike. Ovo što slijedi je divna priča o posvećenosti, ljubavi i strasti prema pozivu arhitekte i arhitekturi, ali i čudesna storija o poštovanju, međusobnom uvažavanju, prijateljstvu i kolegijalnosti.
Arhitektonska dijaspora
Davor Senečić za prvi broj časopisa ističe da je “na veličanstven način predat bivšim studentima, rasutima po cijelom svijetu”. Citira riječi glavne urednice Nermine Zagore kako “to nije samo početak već i povratak, retrospektiva i perspektiva”. Ukazuje na simboliku naslovnice: “Dizajnirana je kao Dopplerov efekt, ilustrira kretanja u našem profesionalnom putu, čiji se eho povećava što je bliži izvoru. Takav je istinski slučaj s nama, autorima tekstova u prvom izdanju. Jer eho tih ljudi, naših kolega stručnjaka se povećava, svi mi se na određen način vraćamo odakle smo počeli, ovo je zaista tačno, to je možda i taj fenomen Sarajeva”.
Posebno ističe: “Nas tri predstavljamo svojevrsnu vezu u obrazovnom procesu sarajevskog Arhitektonskog fakulteta od sredine 70-ih do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Nikola mi je bio asistent na Katedri za projektovanje javnih objekata, a na tom istom mjestu, ja sam desetak godina kasnije bio nastavnik Mladenu Jadriću.” Sugovornici Oslobođenja su uspješni, izuzetno kreativni i slavni.
Akademik Nikola Bašić je u svijetu najslavniji suvremeni hrvatski arhitekt. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), sveučilišni profesor, autor brojnih stručnih tekstova i sudionik na najprestižnijim svjetskim izložbama. Rođen na otoku Murter kod Zadra (1946), diplomira na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu 1972, gdje je od 1976. do 1981. asistent na Katedri za projektiranje javnih zgrada. Među ostalim, dobitnik nagrade “Collegium Artisticum” (1980) i počasni član Društva arhitekata Grada Sarajeva. Od 1981. živi i radi u Zadru. U orbitu svjetske slave lansiraju ga instalacije “Morske orgulje” i “Pozdrav suncu” u Zadru, spoj perfekcije, odvažnosti i poezije. Dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, Grada Zadra (2025) i Udruženja hrvatskih arhitekata (2023).
Mladen Jadrić je profesor na bečkom Tehničkom univerzitetu
Zagrepčanin Davor Senečić (1954), arhitekt i pisac, u Sarajevo dolazi kao dijete. Uspješan međunarodni profesionalni put gradi na relaciji Beč-Zagreb, gdje je danas sjedište njegovog dinamičnog arhitektonskog studija. Prilično netipičan i jako svestran. Za sebe kaže da iz Sarajeva “nikad nije otišao, osim povremeno 1987. kad sam kao ambiciozni mladi arhitekt otišao u Beč željan projekata”. U Beč stiže nakon diplome i pedagoške role na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Doktorira na bečkom Tehničkom univerzitetu 1998, dobitnik je Grand Prixa Collegium Artisticum 1990. (s Igorom Grozdanićem).
Mladen Jadrić, nekadašnji diplomac Arhitektonskog faksa u Sarajevu, danas je profesor na bečkom Tehničkom univerzitetu, uz još nekoliko profesura na uglednim znanstvenim institucijama u svijetu, u Beču vodi i svoj arhitektonski ured iz kojeg aktivno realizira brojne uspješne i vrlo zapažene projekte u Kini i Južnoj Koreji. “Mladen me nedavno pozvao na prezentaciju Muzeja u Seulu, kojeg je ostvario u suradnji s korejskim kolegom. Predstavljanje u bečkom Kunstlerhausu... promotivno i zanosno”, opisuje Senečić. Dalje otkriva pojedinosti o časopisu koji je glavna tema ovog teksta. Podsjeća na riječi glavne urednice Zagore: “Pokretanje časopisa je namjera afirmacije suvremene naučne i stručne tendencije... da reflektira složenost i kontradikcije arhitekture danas – između nauke i prakse.”
Davor Senečić: Uspješna karijera na relaciji Beč-Zagreb
Urednica posebnog izdanja je Nina Ugljen Ademović, dok časopis okuplja niz značajnih predavača sarajevskog Arhitektonskog fakulteta. “Prije nego što krenem s pohvalama, želim podsjetiti da ova inicijativa o kreiranju časopisa ima čvrstu podlogu ne samo u više od 75 godina akademskog djelovanja Fakulteta, nego i u znamenitom stručnom časopisu ARH, koji redovito izlazi od 1963. pa sve do početka 90-ih godina”, kaže Senečić. Dijeli sjećanje iz studentskih dana: “Uzbuđeno smo listali te brojeve koji su donosili vijesti s arhitektonske scene, konkurse, rezultate, realizacije. U njima se jasno vidjela snaga lokalne arhitektonske misli u jugoslavenskom i svjetskom kontekstu. Kako sam i napisao u svom eseju objavljenom u prvom izdanju novog časopisa, svojevrsnog nastavka ARH-a, sarajevski arhitekti su tada osvajali svjetske nagrade i stvarali djela međunarodne prepoznatljivosti.”
Čestitajući uredništvu i cijelom timu, poručio im je, dodaje, da su “napravili fantastičan posao”. “Ovo izdanje je knjiga, ali i sociološki fenomen. Ako ga provučemo kroz 3K koja spominje Nikola Bašić u svom eseju Komunikacija, Kontinuitet, Kontekst, rezultat je toliko dobar da bi ga i najstroži kritičari proglasili senzacijom. Na ovaj način pomiču se granice i stvara priča koja nadahnjuje. Biografije autora eseja su fascinantne, svaka bi zaslužila zasebnu publikaciju. Visine i širine njihovih karijera dosežu planetarne razmjere”, ističe Senečić.
Akademik Nikola Bašić živi i radi u Zadru/Jure Mišković
Davor, dragi čitatelji Oslobođenja, za vašu reporterku ima iznenađenje. Pomoću pametnog telefona i govorne aplikacije iz Zagreba idemo drito u Zadar i u Beč. Konferencijska veza. Profesor Bašić iz Zadra komentira objavu novog časopisa. Za inicijativu ima samo riječi hvale. “Od početka sam pratio inicijativu koja je potekla od mog kolege i dragog prijatelja Hasana Ćemalovića, koji je u jednom trenutku osjetio potrebu da inicira aktivnost, a koja bi okupila arhitekte koji su završili sarajevski Urbanističko-arhitektonski fakultet, kako se zvao tada kada je utemeljen prije 76 godina. Ova inicijativa se poklopila s tom obljetnicom. Istodobno je postojao i odjek koji je dolazio do Sarajeva, a dolazio je, da tako kažem, od te arhitektonske dijaspore, koju je nesretni rat naročito prouzročio i doveo do tog intenziteta, proizveo situaciju u kojoj je mnogo i studenata i njihovih profesora praktički moralo napustiti Sarajevo, da bi mogli na nekom drugom mjestu nastaviti svoj život i svoje profesionalno sudjelovanje”, kaže profesor Bašić.
Pojašnjava da Sarajevo ima, kad je riječ o tzv. arhitektonskoj dijaspori, puno dužu povijest. Jer je sarajevski Arhitektonski fakultet od svog osnivanja bio jako otvoren Fakultet prema mogućnostima studiranja za cijelo područje ondašnje Jugoslavije. “Ako je neka sredina sveučilišna ili univerzitetska bila do kraja zaista otvorena u okvirima te države, onda je to bio sarajevski Univerzitet. Rekao bih naglašeno, a ne znam iz kojeg razloga baš Arhitektonski fakultet, na kojem je kad sam se ja upisivao bilo u malom postotku domaćih ljudi, baš iz grada Sarajeva, u odnosu na one koji su pridošli u grad, ne samo iz Bosne i Hercegovine nego iz cijele bivše Jugoslavije. Bilo je studenata iz Dalmacije, Slavonije, Baranje, Vojvodine... stvarno nevjerojatno koji je to bio raspon. To je ustvari kontinuitet otvorenosti, dinamike, koji nemaju kao svoje iskustvo drugi Arhitektonski fakulteti na području bivše Jugoslavije, a koji je postao iskustvo sarajevske arhitektonske škole, kako to znamo reći”, kaže profesor.
Muzej u Seulu djelo je Mladena Jadrića
Za časopis kaže da ga vidi kao “široki kulturni projekt koji praktički postaje kapitalni strateški kulturni projekt na razini Bosne i Hercegovine kao države”. “Jako je dobro i mislim i da to sretno korespondira s trenutkom u kojem bi se i naša struka i njezino djelovanje u današnjim uvjetima repozicionirali, našli svoje pravo mjesto u društvu, odnosno, onome što kao profesija može dati tom svom društvu”, zaključuje profesor Bašić.
Mladen Jadrić iz Beča pozdravlja zamisao o stručnom arhitektonskom časopisu koju je inicirao Hasan Ćemalović, pohvaljuje i kolegice Zagoru i Ugljen koje su vrlo stručno i srcem stale iza tog projekta “jer je emocionalna komponenta jako bitna za pokretanje takvog časopisa”. Iz Sarajeva je otišao prije rata, ali mu je familija, kaže, bila u Sarajevu. Govoreći o iskustvu odlaska u svijet naučiti još i više nego na fakultetu, podsjeća da svi oni koji su otišli su iskusili da je “ipak dijaspora jedna vrsta traume”.
Obiteljska kuća na Šalati, rad Davora Senečića
“U kojoj ne samo profesionalno, nego vjerojatno i osobno neke stvari čovjek mora sam sa sobom riješiti da bi napravio svoj sistem i vlastiti izraz u arhitekturi.” Žali što Ognjenka Finci, sigurno među inicijatorima, nije dočekala izlazak ovog časopisa. “Čitava sarajevska arhitektonska scena je pružila ruku, mislim da je jako lijep projekt. Sarajevo je jednim dijelom i virtualni grad, Sarajlije koji žive po svijetu su svi tako dio grada u tom digitalnom svijetu, taj volumen ne smijemo zaboraviti jer i to je dio te priče. Još uvijek sam baziran u Beču, ali zadnjih 25 godina radim intenzivno, predajem u Kini, Japanu i Južnoj Koreji. Iz tog intenzivnog boravka tamo, desilo se da sam počeo raditi i natječaje, izveli smo par velikih stvari u Kini, mostove, stambene zgrade, kulturne centre... Ja sam sebe uvijek tako vidio, kao graditelja mostova između kultura i gradova”, kaže Jadrić.
Senečić poentira sociološki aspekt. Smatra da je više riječ o knjizi nego o časopisu, dok eseji nekadašnjih studenata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu rasutih po svijetu, po svojoj sadržini nadilaze i sam stručni časopis, kako kaže, čak i arhitekturu. Profesor Bašić komentira: “Kad prelistaš tu knjigu, dobiješ uvid u cijelu lepezu različitih iskustava i mišljenja. To je veliko bogatstvo. Na ovim našim prostorima, regionu kako to zovemo, danas ne postoji takvo mjesto, takav medij koji bi mogao proizvesti ovakav buket različitih projekcija arhitektonskog djelovanja u ovim turbulentnim vremenima, u vremenima koja idu u susret nečemu što kao budućnost donosi još puno različitih i nedokučivih neizvjesnosti. Što se mene osobno tiče, ja spadam u kategoriju ‘dinosaurusa’, najstariji sam autor u tom časopisu. Moja iskustva su, znači, iz tog nekog drugog dijela vremena, koja ja svakodnevno moram propitivati, kako ona funkcioniraju u uvjetima onoga što danas nazivamo arhitekturom i urbanizmom.”
Neki novi klinci
Ono što je ostalo arhitektima od arhitekture jeste ustvari kultura, naglašava. “Ali, ne ona artistička ili nostalgična kultura, već kultura kao stav, gotovo manifestni stav, ili ako ćemo govoriti o širem društvu, kao politički stav. Jer, kako se ti možeš oduprijeti svim tim silnim izazovima i mogućnostima i nemogućnostima koje pruža današnji trenutak, u smislu najprije razvoja tehnologije građenja, gdje praktički možeš ostvariti gotovo sve... Ako možeš ostvariti gotovo sve, onda se postavlja pitanje: a gdje je granica? I, uopće, tko određuje i kojim sredstvom određuje te granice? Uporno mislim da je taj kulturni kontinuitet ono moćno sredstvo koje može u tako turbulentnim vremenima ipak održati koherenciju onoga što arhitektura proizvodi u prostoru, jer to ostavlja kao svjedočenje svojeg vlastitog prostora u određenom vremenu i trenutku zajednici kao zapis koji putuje u budućnost. Zbog toga, da zaključim ovu tezu, za mene je ono što kuća znači, puno važnije od onoga kako ona izgleda”, kaže profesor Bašić.
Mladen Jadrić o dilemi časopis ili knjiga kaže: “Meni je draga ova knjiga, ali ovaj intervju mi je draži. Kad se pitam kome je namijenjena ova knjiga... lijepo je vidjeti u ovoj knjizi, pročitao sam svih 16 kratkih priča, ima više etike nego estetike. Mislim da je interesantna kombinacija nečega vrlo, vrlo osobnoga, posebno na tako iskren način objasniti ljudima zašto ljudi prave arhitekturu, što ih je od mladosti i početaka do zrelih dana odredilo da su postali profesionalci. Ne znam da li se mi možemo odužiti pokretačima ovog časopisa, iznad svega sarajevskom Fakultetu. Mislim da će neki novi klinci i klinke koji prave arhitekturu u Sarajevu možda imati više koristi od svega toga. Mi moramo ići dalje i s njima dijeliti svoje znanje.”
