(FOTO) Bidzina i baobabi
U Gruziji su 26. oktobra bili parlamentarni izbori, što je izazvalo ne zna se koju po redu političku krizu u zemlji. Pobijedila je koalicija Gruzijski san, na vlasti od 2012. Na početku su je personificirali prozapadno orijentirani lik i djelo milijardera Bidzine Ivanišvilija, utemeljitelja i počasnog predsjednika, koji se 2013. službeno povukao iz politike. Posljednjih deset godina je nemoguće ne uočiti preusmjerenje njihove retorike. Formacija se s vremenom oslobađala, veo po veo, lažnog ruha, da bi i stranka i zemlja osvanule u krilu Kremlja. Javna tajna je da Gruzijom iz bogate sjene vlada Bidzina Ivanišvili.
Kad bi me neko pitao, uvela bih geopolitiku kao obvezatan predmet već od viših razreda osnovne škole. Dovoljno je pogledati geografsku kartu Gruzije i dokučiti njene adute.
Čovjek koji je kupio zemlju
Na pola puta između Europe i Azije, Gruzija je jedna od bivših sovjetskih republika i na najboljem putu da to opet postane. Na sjeveru je dio najvišeg europskog planinskog lanca Kavkaza, a izlazi na Crno more, i njena obala je dužine 1.150 km. Graniči sa Rusijom, Armenijom, Turskom i Azerbejdžanom. Na bezmalo 20% svoje teritorije gruzijska administracija od 2008. nema utjecaja, jer je pod ruskom šapkom. Glavni grad Tbilisi je poznat po čudesnoj arhitekturi i labirintu popločanih ulica starog grada. Gruzija ima dva naftna terminala, Poti i Batumi na Crnom moru preko kojih prolazi sav teret sa Kaspijskog mora.
Ko su poznati Gruzijci? U gradu Gori, na 50 km od Tbilisija, rođen je Staljin (1878-1953). Danas grad ima 50.000 stanovnika i Muzej svog najpoznatijeg sina. Edvard Ševarnadze (1928, Mamati-2014, Tbilisi) je bio ministar vanjskih poslova SSSR-a od 1985. do 1990. i predsjednik Gruzije od 1992. do 2003.
Od 2018. predsjednica Gruzije je Salomé Nino Zurabišvili (1952, Paris). Potiče iz familije gruzijskih emigranata koji su se 1921. iz domovine, nakon sovjetske invazije Gruzije, sklonili u Francusku. Diplomirala je na Institutu za političke znanosti u Parisu i na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Kao visoka dužnosnica francuskog ministarstva vanjskih poslova bila je u službi u New Yorku, Rimu, Washingtonu i Bruxellesu, sve do imenovanja za veleposlanicu u Tbilisiju 2003. Nakon ružičaste revolucije stekla je gruzijsko državljanstvo i, u sporazumu sa Francuskom, 2004. imenovana za ministricu vanjskih poslova Gruzije. George W. Bush je ružičastu revoluciju nazvao jednim od “najmoćnijih pokreta modernog doba, koji će inspirirati mnoge druge oslobodilačke porive”. U to ime će Tbilisi, prva među prijestolnicama ex-SSSR-a, 2005. imenovati ulicu po ovom američkom predsjedniku.
Na čelu Gruzije tada je američki đak Mikail Saakašvili (na poziciji 2004-2013), kasnije protivnik Bidzine Ivanišvilija. Nakon turbulencija i korupcijskih afera u zemlji, pokazalo se da Mikail Saakašvili voli i Ukrajinu, gdje se sklonio prije kraja predsjedničkog mandata, odustao od gruzijskog državljanstva i postao guverner Odese. Prijateljska Ukrajina mu je ponudila i poslije ukinula ukrajinsko državljanstvo, a apatrid Saakašvili je netom nakon tajnog povratka u domovinu zatvoren i osuđen na šest godina zatvora zbog zloupotrebe vlasti. Kažu da Balkan proizvodi previše povijesti, a koliko vidim Gruzija, sa njenih 3,8 milijuna žitelja, prati ga u stopu.
Za većinu Gruzijaca na parlamentarnim izborima 2024. pitanje nije bilo političke, nego egzistencijalne naravi. Opozicione stranke, u sprezi sa proeuropski orijentiranom Salomé Zurabišvili, koja više ne sudjeluje sa vladom, “definiraju strategiju naroda”. Zalog je ogroman, navodi odvjetnik Giorgi Mchvenieradze, iz nevladine organizacije Democracy Defenders, utemeljene 2022, koja se bori protiv ruskog uplitanja u Gruziju. Mchvenieradze je prije 20 godina bio posmatrač na izborima i zaradio mjesec dana zatvora, jer je otkrio prevare u regiji Adjarie. Democracy Defenders pripada koaliciji civilnog društva My Vote, koja okuplja 29 organizacija i koja je imala ključnu ulogu u posmatranju izbora, i poslije u prikupljanju i širenju dokaza o prevarama koje su navodno omogućile da proruski Gruzijski san pobijedi na izborima 26. oktobra. Usput, koalicija Gruzijski san je dobila ime po istoimenoj kompoziciji Bidzininog sina rappera Bere, rođenog u Parisu, koji je ostvario bogatu muzičku karijeru u Americi i Gruziji.
“Pitanje nije ko će vladati naredne četiri godine, nego da li će Gruzijci izgubiti svoju zemlju zbog ruskog utjecaja.” Pod pritiskom naroda, koji je na poziv civilnog društva izašao pred Parlament, Vlada je 3. marta 2022, istog dana kad i Moldavija, a tri dana nakon Ukrajine, podnijela zahtjev za članstvo u EU. Od prije dvije godine Gruzija živi u narastajućem pritisku vlasti, koja je, inspirirana Rusijom, usvojila zakon prema kojem su pojedinci i nevladine organizacije, čijih više od 20% kapitala finansiraju strane države, označeni kao “strani agenti”.
Stranačke vođe, a među njima i Bidzina Ivanišvili, množe neprijateljska tumačenja i opservacije na račun EU i Zapada. Paradoksalno, Gruzijski san je jedina formacija za koju se vjeruje da je sposobna oduprijeti se ukrajinskom scenariju za Gruziju, koja je već bila žrtva pokazne epizode za vrijeme petodnevnog krvavog rata 2008. Prema podacima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe rezultat sukoba je 300 mrtvih i oko 500 ranjenih na strani Južne Osetije i Rusije, i 364 mrtvih i 2.234 ranjenih Gruzijaca. Raseljeno je ukupno oko 220.000 ljudi. Posljedica ondašnjih sukoba sa Rusijom je oduzimanje petine gruzijskog teritorija i formiranje separatističkih oblasti Abhazija i Južna Osetija, gdje Moskva posjeduje vojne baze.
Pročitala sam da je italijanski kompozitor Ennio Morricone (1928-2020), kad se u maju 2018. nakon nastupa u Areni-Šekvetili, odmarao na obali Crnog mora, pomislio da je sišao s uma, kad je ugledao ogromno uspravno stablo, kako se pomjera na morskim valovima. Tražio je da ga odvedu liječniku, ali je s njim na sreću sve bilo u redu. Ribari Šekvetilija su prizor sa ogromnim, uspravnim stablima na moru viđali svakodnevno: naručitelj je drveće, visoko kao zgrada od 15 katova, prevozio u svoj privatni arboretum. Da bi upotpunio kolekciju najljepših stoljetnih stabala eukaliptusa, hrasta ili Liriodendrona tulipifere, zajednicama, koje žive uz gruzijsku obalu, plaća sve što treba. Da bi se drveće iščupalo i presadilo u njegovu baštu, ne sitničari na troškovima koji podrazumijevaju sječu drugih stabala, premještanje električnih kablova, asfaltiranje puteva… Sjetila sam se kako je Južnokorejanac Boon Joon-ho, redatelj nagrađen Zlatnom palmom, Oskarima, Césarom i Golden Globeom za film “Parazit”, povjerio kako produkcija nije imala dovoljno novaca za drveće kojim je trebalo uokviriti bogatašku vilu u kojoj se snimalo, pa su pribjegli digitalnoj tehnologiji. Presađivanje drveća je Korejancima bilo tako skupo da su ga u film ubacili umjetnom inteligencijom. Prirodna inteligencija na mrskom Zapadu, u Kopenhagenu, u posljednjih pet godina je posadila 75.000 stabala. To se Bidzini ne može desiti, šta košta da košta: dopremio je i baobabe iz Kenije. U Gruziji se zna: kad Bidzina Ivanišvili nešto poželi, to i ostvari, bilo da se radi o njegovoj bašti ili državi, koja - kao da je njegova, kaže Politico.
Bidzina Ivanišvili ni članovi vlade Gruzije nisu odgovorili na upite za intervju, ali je Politico i bez toga napravio elokventan portret. Uoči izbora, 24. oktobra, objavio je text o Bidzini pod naslovom “Čovjek koji je kupio zemlju”, sa podnaslovom “Najbogatiji čovjek Gruzije u pravcu Moskve”. Utisak je da stranka koju finansira, Gruzijski san, sve više zemlju izvlači iz orbite EU i NATO i usmjerava je ka Moskvi.
I Politico i drugi mediji su Bidzinino imanje na uzvisinama Tbilisija uporedili sa filmom o Jamesu Bondu: neomodernistička konstrukcija, dvorac od stakla i čelika, heliodrom, umjetnička galerija, spremnik za ogromne morske pse i nepregledni pogled na more. Predstavili su ga kao jednog od najmoćnijih svjetskih oligarha. Bloomberg navodi da je 2024. njegovo bogatstvo procijenjeno na 7,6 milijardi$, i predstavlja četvrtinu BDP-a Gruzije, gdje godišnja zaradi po glavi stanovnika iznosi 6.674$.
U Bidzininoj galeriji je Picassovo platno “Dora Maar sa mačkom”, u Sotheby’su kupljeno za 95 milijuna$, što je u vrijeme nabavke bilo drugo najskuplje umjetničko djelo ikada prodato na aukciji. Društvo mu prave djela Damiena Hirsta, Jeffa Koonsa i Roya Lichensteina. Libanonski biznismen Fady Asly Ivanišvilija opisuje ovako: “Činjenica je da je neobičan. Nije klasični oligarh. Nema jahtu ni privatni jet. Njegova djeca putuju komercijalnim letovima. Nikad ne ide nikuda van Gruzije, živi između imanja u Tbilisiju i svog rodnog sela, izolovano i misteriozno.” A to je podstaklo najnevjerojatnije priče: da je napisao i nikada objavio knjigu o biti ljudskog roda, da su dvojica od njegovo četvero djece albinosi, da je opsjednut prirodnim proizvodima i zapošljava kušatelja svoje hrane, da drži kengura i pingvine u svom zoološkom vrtu, da je jednog dana pobjesnio, kad je uginuo pingvin koji je pojeo pticu; da je uvjeren da može preuzeti energiju od drveća, da je pristalica attachment parentinga, naročite privrženosti roditelja prema djeci, koja su vrlo dugo spavala s njim u istom krevetu…
Prenijeli su njegove riječi iz 2014. kad je opisao kako, kao sin siromašnog rudara iz sela na periferiji SSSR-a, nije imao cipele, ali je bio neuporedivo sretniji nego njegova djeca danas. Sa posuđenih 50 rubalja se zaputio u Tbilisi. U ljevaonici je noću bio agent za održavanje, a danju meo i čistio strugotinu, i studirao za inženjera. Studij je nastavio u Moskvi, a diplome ga nisu daleko dovele. Za potrebe posla svoje tipično gruzijsko ime promijenio je u Boris Ivanov. Prvi korak ka nezamislivom bogatstvu bila je preprodaja računarske opreme i telefona sa tipkama iz Azije. Poslije se u Moskvi, u vrijeme kraha SSSR-a, preusmjerio na prodaju metala i utemeljio banku Rossiyskiy Kredit. Sa prvom zaradom je kupio 1% gasnog giganta Gazprom i postao milijarder.
Citiram Politico: “To nije išlo bez problema. Primijetili su ga njegovi takmaci i organizirani kriminal. G. Ivanišvili je kasnije izjavio nekoj ruskoj novini da je u pokušaju iznuđivanja njegov brat bio otet. Mladi magnat se radi zaštite okrenuo drugoj bandi: ruskoj vladi. U okviru nove, specijalne ekipe za borbu protiv organiziranog kriminala stekao je moćne prijatelje, iako su se njihove metode samo malo razlikovale od onih protiv kojih su se borili.”
Irina Borogan, “eminentni specijalista za ruske sigurnosne službe”, informira da su državni agenti radili za mito i nisu oklijevali primijeniti torturu. Borogan je naglasila da je suradnja sa sigurnosnim službama uvijek - zauvijek.
Ivanišvili je tada živio između Gruzije i Francuske i čuvao sva svoja netransparentna preimućstva i poslovne interese u Rusiji. Kad je 2000. Putin došao na vlast, Bidzina se definitvno nastanio u Francusku, i u općini Louveciennes, na desetak km od Parisa, kupio imanje. U Gruziju se vratio u vrijeme pada Ševarnadzea i uspona Saakašvilija. Francusko državljanstvo je stekao 2010, a Legijom časti je odlikovan 2021.
Kad se 2011. pismeno javno izjasnio za ulazak u politiku, objavio je da se odriče francuskog i ruskog državljanstva. Prodao je svoje poljoprivredno poduzeće Stoilenskiy Niva, banku Rossiysky Kredit za 352 milijuna$ i farmaceutski lanac Doktor Stolev za 60 milijuna$.
U to vrijeme Gruzijom je kolala šala da je američki veleposlanik John Bass u Ivanišvilijevoj kući uredno držao svoj par papuča. Uz podršku SAD-a i Europe, Gruzijski san je na izborima 2012. nadvisio Saakašvilija. Stanovnicima rodnog sela Bidzina je obnovio kuće, besplatno doveo plin, a imali su pristup u njegov privatni zoološki vrt, u kojem je držao egzotične ptice, zebre i lemure. S vremenom se pokazalo da je Gruzijski san manje politička stranka, a više produžetak Bidzininih dubokih džepova i preslik pretenzija: imao je pristup javnim sredstvima i kontrolu nad ključnom industrijom, a mnogi glasači smatraju da Bidzini i ljudima iz njegovog najužeg kruga duguju - sve.
Na prvi pogled, kao i Rusiji, u Gruziji vlada demokracija. Postoje Parlament, Vlada, premijer i predsjednik, i redovito se organiziraju izbori. Politico je citirao člana Gruzijskog sna, premijera 2019-2021. Giorgija Gakariu: “Pod Bidzininim režimom su sve reprezentativne institucije, posebno provosuđe i sigurnosne službe, prešle u ruke jednog čovjeka. Ministri i premijer teško pregovaraju sa partnerima, jer sve odluke mora odobriti Bidzina Ivanišvili.” A on se okružio vojskom političara, sigurnosnih agenata i drugih pajdaša, koji su spremni uraditi za njega sve što poželi.
Ivanišvili je zaključio da je kontrola sudstva najbolji način da se sačuva vlast u zemlji. Reprizu tog filma smo gledali 2020. sa Trumpom i imenovanjem trojice sudija po njegovom izboru u Vrhovni sud. Kornely Kakašija, direktor think tanka Gruzijski institut za politikologiju smatra da Bidizina “svakog premijera može skloniti, i onda ponovno vratiti, jednim telefonskim pozivom, u roku jednog sata”.
Za sve je kriv Zapad
Neposredno pred izbore 26. oktobra Bidzina je, oslanjajući se na rusku državnu propagandu, optužio Zapad da želi zloupotrijebiti Gruziju radi otvaranja novog fronta protiv Moskve u ratu sa Ukrajinom. Gruzija Rusiji nije uvela sankcije, a u posljednje vrijeme sve češće kritikuje ukrajinsku vladu, što je nelogično za kandidata za priključenje EU.
Bidzina je naveo i da EU podržava aktivnosti civilnog društva koje su “u suprotnosti sa vrijednostima, povješću, tradicijom i jedinstvenim identitetom Gruzije”. Gruzijski san je usvojio projekat zakona kojim se zabranjuje javno spominjanje istospolnih veza i Pride manifestacije. Premijer Irakli Kobakhidze je potvrdio da “Gruzija ima briljantnu europsku budućnost, pod vlastitim uvjetima, a to je moguće ako se sačuva mir i zaštiti dostojanstvo”. Zapad je odgovorio zamrzavanjem pregovora o članstvu u EU, a donedavni ministar vanjskih poslova EU Borrell je parlamentarne izbore 2024. u Gruziji nazvao “ključnim testom demokracije i napretka zemlje ka EU”.
Nakon završenih izbora, koje je pro-EU stranka predsjednice Salomé Zurabišvili izgubila, štošta se razbistrilo. Posmatrači na izborima u ime OSCE-a su na licu mjesta konstatovali da je značajan broj glasača slikao svoj glasački list prije ubacivanja u urnu, vjerojatno kao dokaz lokalnom šefu stranke. Bivši premijer Gakaria je izjavio: “Ivanišvili nije ni proamerički, ni pro-EU, ni proruski, ni prokineski. Nažalost, nije ni progruzijski orijentiran. On je samo za sebe.”
Mnogi u Gruziji zavise direktno od Bidzine, a oni drugi od razvojne pomoći i investicija koje stižu iz SAD-a i Europe. U ispitivanjima javnog mnijenja 80% Gruzijaca se izjašnjava za priključenje EU, i mislilo se da će Gruzijski san, nakon tri mandata, otići sa scene. Ivanišhvili je postigao cilj, ima novac, ali na kraju, ili sada na novom početku, Gruzijci sami plaćaju svoje odluke. “Ovce idu u klaonicu, ne kažu ništa, ne očekuju ništa. Ali makar ne glasaju za dželata koji će ih dokrajčiti, ni za malograđanina koji će ih pojesti”, napisao je Octave Mirbeau (1848-1917). Bidzinina zadnja mantra glasi: “Ništa nije istina, sve što se vidi je laž, istina je negdje drugo. Ono što Zapad govori je laž.”
U dvorištu Međunarodne organizacije za frankofoniju u Parisu sam vidjela vrlo ljupke, umjetne baobabe. Pročitala sam da se oni baobabi, zbog kojih je Ennio Moricone mislio da je sišao s uma, nisu primili. A Bidzina je za neuspjeh okrivio Zapad.
