Društvene mreže, avangarda kritike
Od oktobra 2023. množe se kritike na račun te politike. Glasovi se dižu, ili tačnije, konačno raspolažu relejima - podcastima, društvenim mrežama - preko kojih se mogu čuti njihova mišljenja. Jer supermoć Američko-izraelskog komiteta za javne poslove (AIPAC) ne oduševljava mainstream medije, iako su njihov utjecaj i pritisci bili vidljivi golim okom.
Kao i oni Matta Gaetza, do te mjere bezuvjetnog pristaše Donalda Trumpa, da ga je, čim je bio izabran, htio imenovati za svog ministra pravosuđa. “Kad ste član Zastupničkog doma”, sjeća se Matt Gaetz, “republikansko vođstvo Kongresa i čak i predsjednici odbora, vrše pritisak na vas. Ako ste u odboru za vanjske poslove ili za obranu, ili za obavještajne poslove, morate učestvovati u putovanjima koja organizira AIPAC.”
Svi špijuniraju
On se tu zatekao u odličnom društvu, budući da je od 2012. Izrael destinacija više od četvrtine od 4.100 profesionalnih putovanja američkih parlamentaraca i njihovih asistenata u inostranstvo. To je više nego ukupan broj posjeta te vrste Kanadi, Latinskoj Americi i Africi zajedno.
Kad su u Izraelu, poslanici su razmaženi na različite načine… “Bio sam, nastavlja Matt Gaetz, u hotelu King David, i morao sam se neplanirano vratiti u sobu, dok je ostatak skupine učestvovao u predviđenim aktivnostima. U sobi sam zatekao nekoga ko je tvrdio da je službenik hotela i da popisuje inventar, ali za to obaviti nije imao ništa u rukama.” Jer strast izraelskih tajnih službi prema špijuniranju ne štedi ni saveznike ni donatore.
U svojim memoarima Boris Johnson navodi, naprimjer, da je 2017, za vrijeme posjeta Londonu, navodno Netanyahu osobno namontirao prislušne uređaje u toaletu, u njegovom privatnom stanu. Dvije godine poslije pokušaj istog tipa uperen je bio na Bijelu kuću: američke obavještajne službe su okrivile Izrael. Ali Donald Trump nije reagirao. Što se tiče američkih medija, u to vrijeme zaokupljenih divljačkim širenjem laži o Russiagateu, s lakoćom su otpisali otkrivanje te realne špijunske afere u prijestolnici.
Na CBS-u je 12. septembra 2019. novinarka zadužena za dosjee nacionalne sigurnosti ovako rezimirala stvar: “Većina američkih dužnosnika, s kojima sam jutros razgovarala, kaže da je to nezgodno, ali ne baš iznenađujuće, i da je to daleko od najgoreg mogućeg scenarija. I druge strane obavještajne službe, koje su nam mnogo manje sklone, žele znati šta se govori u Bijeloj kući.” Novinarka je zaključila: “Svi špijuniraju.” U suštini, ništa strašno, budući da je riječ o Izraelu.
I Matt Gaetz prenosi također da je, kad je govorio pred senatorima, da bi dobio njihovo odobrenje za poziciju ministra pravosuđa - a morao je odustati od kandidature nakon što je optužen za seksualni odnos sa maloljetnicom - bio iznenađen izvjesnim pitanjima parlamentaraca. “Koliko izraelskih proizvoda moram imati kod mene kući, da bih dokazao da nisam pristalica bojkota? Pitao sam se zašto mi izabrani dužnosnik iz Midwesta (Srednji Zapad) postavlja takvo pitanje, kad to ne može biti jako važan aspekt onoga što njegovi birači mogu očekivati od ministra pravosuđa.”
Zadovoljstvo gospođe Adelson
Kritičari američke politike na Bliskom istoku smatraju da poznaju odgovor: strah i novac. Još 1982. proizraelski lobi je dokazao da može kazniti one koji se ne slažu sa njihovim odlukama. Te je godine porazio poslanika Paula Findleya, koji je bio kriv što se sastao sa Jaserom Arafatom, tako što je lansirao podršku protivničkom kandidatu. Dvije godine kasnije je još jedan republikanski izabranik iz Illinoisa, Charles Percy, koji je predsjedavao senatnim odborom za vanjske poslove, doživio poraz, kad je AIPAC najprije finansirao republikanskog kandidata protiv njega na predziborima, a onda još jednog, demokratskog, na općim izborima. Oba izabranika, koji su bili kritični prema Izraelu, nestali su sa političke scene. Findley je iskoristio prislini odmor i napisao knjigu o svojoj nesreći.
Na zadnjim parlamentarnim izborima novembra 2024. AIPAC je uložio rekordnih 45,2 milijuna dolara, od toga polovicu za poraz progresivnih poslanika, Jamaala Bowmana u New Yorku i Cori Bush u Misuriju. Oboje su napravili grešku, jer su bili prvi koji su pozvali na prekid vatre u Gazi. Kongres danas ima 349 izabranih predstavnika, a to je 65% članova, koji su primili novac od jedne od skupina – AIPAC, Anti-Defamation League, United Democracy Projects itd. – koji su dio proizraelskog lobija.
I demokratske kandidate je AIPAC pripazio (58,6 % od ukupnog broja) više nego njihove protivnike (38,5 %). Republikanski predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson je primio 654.000 dolara, Hakeem Jeffries iz New Yorka, predsjednik skupine demokrata u istoj skupštini, primio je 933.000 dolara. Ako je Jeffries, ipak, pozvao na glasanje za Zohrana Mamdanija, to je bilo manje od jednog tjedna prije izbora, i to je bilo kao da ide na klanje. Njegov pandan u Senatu, Charles Chuck Schumer, jednako izabran u New Yorku, a AIPAC ga je također finansirao, nije želio objelodaniti za koga je glasao.
Predsjednik Trump ima razoružavajući talenat za razotkrivanje stanja korupcije u američkoj demokraciji. Dva mjeseca prije ponovnog izbora je govorio pred Izraelsko-američkim vijećem u prisustvu Miriam Adelson. Rođena u Izraelu, gdje je proživjela prvi dio života, prije nego je upoznala američkog supruga, milijardera i magnata kazina Scheldona Adelsona, koji je umro 2021, ona je daleko najznačajnija donatorka Donalda Trumpa. 19. septembra 2024. on, dakle, pred njom podsjeća šta je u vrijeme njegovog prvog mandata bila njegova politika na Bliskom istoku: “Priznao sam izraelsku suverenost na Golanskoj visoravni. Miriam i Scheldon su dolazili u Bijelu kuću, vjerojatno češće nego bilo ko drugi, osim onih koji tamo rade. I kad sam im davao nešto za Izrael, odmah su tražili nešto još više. Govorio sam im: Dajte mi dva tjedna, molim vas! Ali, dao sam im Golansku visoravan – koju su oklijevali tražiti mi. Čak se ni Scheldon nije usudio to mi tražiti. I znate šta? Jednog sam dana rekao Davidu Friedmanu (veleposlaniku SAD-a u Izraelu): daj mi brzi tečaj o Golanu, nekih pet minuta maksimalno. I održao mi ga je. I rekao sam: Dobro, idemo. I u 15 minuta je stvar bila uređena.”
Malo prije toga, Donald Trump je ovaj bračni par na još jedan način darivao, kad je gospođi Adelson dodijelio Predsjedničku medalju slobode, najviše američko odlikovanje za civilna lica. Ko bi se usudio posumnjati u zasluge para, koji je od 2012. Republikanskoj stranci donirao 200 milijuna dolara? A kako je udovica 2024. prispijevala još malo više od polovice te sume, da Trump bude ponovno izabran, možda će jednog dana postići da on pristane na aneksiju Zapadne obale.
Takav izbor bi naišao na najmanje dvije prepreke na unutrašnjem frontu: javno mnijenje u širokom smislu, ali i nezavisne novinare i youtubere, za kojima luduju mladi republikanci.
MAGA i MIGA
Na području javnog mnijenja stvar je jasna. Napori AIPAC-a tu više ništa ne mogu: izraelsko pitanje je u SAD-u postalo radioaktivno. Njihovom djelovanju u Gazi se suprotstavlja 60% Amerikanaca, spram 32% koji ga podržavaju. I prvi put otkako im je pitanje bilo postavljeno (1998), više je onih koji podržavaju Palestince, nego onih koji su za Izraelce. Takav preobrat je primijećen i među milijunima Židova u zemlji. Juna 2013. njih 30% je smatralo da SAD ne podržavaju dovoljno Izrael: a njih 10% je naprotiv smatralo taj angažman pretjeranim. Te brojke su se obrnule: njih 20% s jedne strane, 32% sa druge (The Washington Post, 4. oktobar 2025). Značajna manjina američkih Židova (39%) čak smatra da izraelska vojska čini genocid u Gazi.
Tel Aviv: Izrael je od 2012. više od 1.000 puta ugostio američke parlamentarce i njihove asistente
U okviru Republikanske stranke problem je još ozbiljniji nego kod demokrata. Žestoko su suprotstavljene dvije nepomirljive tendencije, koje se rado nazivaju izdajnicima ili neonacistima. Prvi, više nacionalistički nastrojeni, mlađi, ogorčeni su što njihov predsjednik skoro slijepo brani Netanyahuovu stvar. Ovi drugi odbijaju da budu osumnjičeni za dvostruku odanost, tj. da žele zamijeniti MAGA (Make America Great Again) sa MIGA (Make Israel Great Again). U njihovim su očima te dvije borbe istinski neodvojive, ponekad i iz vjerskih razloga: “Ako Amerika napusti Izrael, Bog će napustiti nas”, grmi senator Lindsey Graham, kad traži kako uvjeriti svoje protestantsko stado. “Ja sam došao u Kongres sa eksplicitnom namjerom biti glavni branitelj Izraela u Senatu”, priznao je njegov kolega Ted Cruz u razgovoru sa Tuckerom Carlsonom, za kojeg je to priznanje samo po sebi škandalozno.
Kako je optužba za antisemitizam bila zloupotrebljivana, izgubila je svoju vrijednost. Kad se američki Židovi udaljavaju od Izraela i kad je pitanje te države opterećeno strašću evangeličkih kršćana, manevar vjerojatno postaje previše grub. Tim više što se monolitizam evangelista krnji. Dokaz je Charlie Kirk, ubijen 10. septembra. Naročito popularan među ultrakonzervativnom omladinom, kršćanskom, maskulinističkom i bijelom, pažen i podržan u izraelskom lobiju, ultrakonzervativni aktivista se sa uspjehom producirao i širio svoju vjeru i stavove na američkim sveučilištima. A bilo je dovoljno samo da izrazi sumnju u američku politiku na Bliskom istoku i da pozove Carlsona da iznese svoja izolacionistička uvjerenja i svoju mržnju prema Netanyahuu, da i on bude proglašen antisemitom. I da njegova organizacija Turning Point USA izgubi podršku nekoliko najvećih židovskih donatora.
U trampističkoj galaksiji, u kojoj vlada opsesija zavjerama, ubojstvo Kirka se, bez dokaza, pripisuje izraelskim tajnim službama. Viralnost optužbe je čak navela Netanyahua da je na licu mjesta demantira u jednom podcastu, da je pripiše “odvratnim glasinama koje možda finansira Katar”, i da pohvalama obaspe novu žrtvu republikanske mladeži, “lavlje srce i prijatelja Izraela”. Isijavajući neiskrenost, ta izvedba je povećala sumnje za koje se nadala da će ih ugasiti.
Afera nazvana Epstein nije ni u čemu pomogla. Samoubojstvo u zatvoru, ocijenjeno sumnjivim, milijardera optuženog za trgovinu maloljetnicama, Jeffreya Epsteina, uloga agenta ili informatora Mossada, koja mu se pripisuje, njegovi kontakti i prijateljstva sa članovima visokog društva, od Williama Clintona do Donalda Trumpa, odbijanje da se objelodane dosjei koji ga se tiču, sve je to produbilo sliku o političkoj klasi osjetljivijoj na pritiske i mašineriju stranog lobija, nego na interese američkog naroda. Aktualni stanovnik Bijele kuće, koji je želio zakopati aferu, u koju je upetljan zajedno sa mnogim drugima, morao je napraviti korak unazad da bi obuzdao pobunu u svojoj bazi. Koja mu ne zamjera samo približavanje Izraelu, nego i što nastoji zauzdati društvene mreže, uključujući i TikTok, koji prenose riječi i slike koje kritiziraju tu državu.
Novi antisemitizam
Razlog koji se navodi u ovom slučaju je “govor mržnje”, antisemitizam. Carslon se tome izložio pozivom u svoju emisiju podcastera Nicholasa Fuentesa. Fuentes je naročito popularan u publici mladih, ljutitih bijelaca, često usamljenih i asocijalnih. Postao je Trumpov pristaša sa 18 godina. Odkad na svim društvenim mrežama više nisu cenzurirane, njegove tirade, često mizogine, rasističke i antisemitske, nastavljale su se bez privlačenja prevelike pozornosti. Prije tri godine Donald Trump ga je čak pozvao na ručak u Mar-a-Lago, u društvu rappera Kanyea Westa.
Ali, otkad se Fuentes sve više posvećuje kritici Izraela, u republikanskim redovima zvone alarmi. Tamo se, kao i u drugim zemljama, pretendovalo da se “novi antisemitizam” prvenstveno širi na ljevici pod palestinskom zastavom, a da je stari antisemitizam vrlo žilav na rubovima vlastitog tabora. U jednom trenutku, uzdrman lavinom kritika, Carlson je reagirao da je on novinar koji daje glas ljudima koji ne dijele nužno njegove stavove, a da je on sam odbacio vezu između proizraelskog lobija i “globalne židovske zajednice”. Što se tiče činjenice da je Fuentesu ponudio svoju popularnu platformu, odgovorio je da je Fuentes već imao na raspolaganju svoju.
Donald Trump: Dao sam im Golansku visoravan/REUTERS
Strah i moralna panika nekih proizraelskih republikanaca djeluju tim više pretjerano što su ti koji ih izražavaju ponekad poznati po svojoj retorici o istrebljenju, mada usmjerenoj prema Arapima. “Ja mislim da je bilo OK što su SAD ispustile dvije atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, da bi se suprotstavile egzistencijalnoj prijetnji”, smatrao je, naprimjer, Lindsey Graham, prošle godine. “Ja kažem Izraelu: učinite što je neophodno da bi opstali kao židovska država” (NBC, 14. maj 2024). A ovdje se ne radi o neonacističkom ispadu nekog podcastera, nego o genocidnoj izjavi jednog senatora. Dovoljno moćnog i uglednog da francusko Ministarstvo vanjskih poslova i Europska unija zajedno s njim rade na dosjeu Ukrajine.
Nakon što ju je 2016. Trump osvojio, pa ponovno ujedinjena u odanosti svom novom šampionu, Republikanska stranka doživljava novu veliku krizu. Neokonzervativna frakcija, kojoj pripadaju Lindsey Graham i državni tajnik Marco Rubio, ponadala se da će odlazak aktualnog predsjednika na kraju mandata omogućiti da ponovno pronađe izvjestan ideološki mir, oživljavanjem stare reganovske stranke. Narastajuća averzija koju izaziva Izrael, i među ultrakonzervativnim redovima, komplikuje im zadatak. Potpredsjednik James Davis Vance, bliži Carlsonovim idejama, ima probleme zbog radikalizacije i popularnosti, jer mu je nemoguće izdvojiti se od “crte”, koju je fiksirao Trump u dosjeu o Bliskom istoku.
Politički toksično
Na strani demokrata stvari su jednostavnije. Proizraelska politika, koju su vodili Clinton, Obama i Biden, nema više podršku u narodu. Senator John Fetterman, koji ju još podupire, priznaje da ga to može “koštati njegove pozicije”. Mogući kandidati na narednim predsjedničkim izborima - npr. Pete Buttigieg, Gavin Newsom, Cory Booker, Joshua Shapiro - znaju da je politički toksična i moraju prikrivati svoju nelagodu kad ih se pita na tu temu. Demokratski parlamentarci odbijaju podršku AIPEC-a. Jedan od njih, predstavnik Massachusettsa Seth Moulton, čak je objavio 16. oktobra da će vratiti sve donacije koje je dobio od tog lobija. Čak i “studijska putovanja” u Svetu zemlju, sa svim plaćenim troškovima, za novoizabrane demokratske dužnosnike, privlače sve manje pozornosti.
Međutim, budući da Izrael ostaje uvijek toliko ovisan o SAD-u, to nezadovoljstvo i odustajanje ne predstavljaju nužno dobre vijesti u kratkoročnom razdoblju za Palestince. Benjamin Netanyahu i njegovi saveznici zaista na temelju toga mogu zaključiti da bi carte blanche, koju im Washington daje sedam decenija, mogla uskoro isteći. I da dakle moraju silom oružja dovršiti stvaranje Velikog Izraela.
(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)
