Druga prosidba nakon 50 godina braka: "Meni bez tebe života nema"

“Davno mi je punac rekao, a ja sam zapamtio, poslije 50 godina - brak se poništava. Pa sam odlučio da obnovimo sve, da te zaprosim, stavim ti prsten na ruku i da krenemo u novi život”, rekao je Nedim Huko, prije nego što je kleknuo i po drugi put zaprosio svoju Dženanu, prilikom obilježavanja 50. godišnjice braka sa svojom životnom saputnicom, drugom polovinom, jedinom ljubavi.

Rame uz rame

Proslavu ove važne godišnjice su organizovala djeca, kćerka Alma i sin Armin sa svojim porodicama, kako bi u živote svih prisutnih unijeli radost, ali i vratili vjeru u ljubav, zajedništvo, poštovanje, suživot. Armin i Alma su željeli roditeljima zahvaliti za sve što su im pružili, ali i iskazati ponos što su baš njihova djeca. Jer biti dio ove porodice je zaista privilegija i sreća.

Djeca su organizovala proslavu

U 50 zajedničkih godina Nedima i Dženane stalo je mnogo izazova, problema, poraza, pobjeda, radosti, uspjeha, ali najviše podrške, razumijevanja, ljubavi, nježnosti, zajedništva, topline i smijeha, jer i Nedim i Dženana naglašavaju da su ih očuvali vedar duh, šale, smijeh, ali i ruka u ruci, rame uz rame, uvijek i zauvijek. I danas jednako snažno i čvrsto, kao i te 1973. kada je počela ova divna priča. Prvi redovi priče o bračnom paru Huko ispisani su 1973. u Srednjoj elektrotehničkoj školi. Nedim je na lopti, koja se koristila na časovima fizičkog vaspitanja, kao izuzetno perspektivan košarkaš, primijetio potpis jedne djevojke i poželio da je upozna. U Elektrotehničkoj školi je tada bilo malo djevojaka, pa mu je to brzo pošlo za rukom. Ne znajući kako da joj priđe, odlučio je od nje tražiti da mu posudi nalivpero za kontrolni.

- Nalivpero je bilo vrlo vrijedno za mene, jer mi ga je poklonio otac, ali sam bez razmišljanja odmah rekla da ću ga posuditi. Naravno, zamolila sam ga da ga dobro čuva i vrati čim završi, prisjeća se Dženana i naglašava da i danas čuvaju i pero i loptu.

Nedim dodaje da se u to doba veoma cijenio svaki gest ljubaznosti, pa je odlučio da Dženanu pozove na kolače, kako bi joj zahvalio na posuđenom peru. Od toga dana nisu se razdvojili. Oboje su voljeli sport, društvo, susrete, druženja. Uživali su u svakom trenutku, nadopunjavali se kao dvije polovine iste jabuke. Bili su mladi kada su se 1975. odlučili vjenčati, odmah nakon završene srednje škole. Mnogi su sumnjali u uspjeh njihovog braka, a oni se nisu osvrtali, nego su hrabro, snažno, posvećeno, sa puno ljubavi gradili svoje gnijezdo mira i sreće. Kao nagrada je došlo i dvoje djece, sin Armin i kćerka Alma.

- Nije bilo jednostavno. Brojni izazovi i iskušenja su nas pokušavali poljuljati. Takav je život. Radili smo, gradili, stvarali, odmarali, družili se. Život kao kod svakoga u to vrijeme. Ali, zaista se možemo pohvaliti velikim brojem iskrenih i dobrih dugogodišnjih prijatelja. Okruženi smo dobrim ljudima i to je naše najveće bogatstvo. Uvijek smo djeci govorili da nije važno koliko i šta materijalno imaju, važna je njihova duša i duše ljudi koje biraju za supružnike i prijatelje. Jedno od najtežih iskušenja je svakako bio karcinom od kojeg se razboljela Dženana prije 10-ak godina. Nekoliko godina poslije, karcinom je dobila i naša kćerka Alma, a onda se prošle godine bolest vratila Dženani, priča Nedim.

Nade i želje

Ko nije prošao taj rolerkoster emocija tokom borbe sa karcinomom i pacijenta i okoline, ne može ni razumjeti snagu Nedimovih iskrenih riječi kada je ušao u sobu u kojoj je Dženana ležala nakon jedne od kemoterapija.

Vjenčali su se 1975.

- Djeca su suznih očiju izašla iz sobe. Rekli su mi da mama ne može više, da će odustati od svega. Nema snage. Kemoterapija je obori, povraća, iscrpi, oslabi, sve je boli. Teško se oporavlja. I taman kada se malo pridigne, slijedi novi ciklus kemoterapije i sve ispočetka. Ta bolest vas izuje iz cipela, prevrne vam se sve u životu, promijenite i smjer i očekivanja i nade i želje. Uzeo sam je za ruku, pogledao u oči i zamolio - ako neće zbog sebe, neka se bori zbog mene, jer meni života bez nje nema, prisjeća se sa suzama u očima Nedim, koji je oduvijek bio snaga porodice, stub, temelj.

A sve je to naučio od svojih roditelja, baš kao i supruga Dženana od svojih. Odrasli su u jakim, čvrstim porodicama, gdje su zajedništvo, poštovanje i ljubav bili vodilje. Te vrijednosti su prenijeli u svoja četiri zida, ali utkali i u svoju djecu. A kada se neki odnos gradi, dograđuje, uljepšava, osnažuje svakoga dana, svakoga trenutka, on postaje istinska oaza, mjesto gdje se najljepšim emocijama hrane i duša i srce, baš kao što se hrane u toplom domu bračnog para Huko.

Vrijednosti su utkali i u svoju djecu

I zato je druženje povodom obilježavanja 50. godišnjice braka okupilo rodbinu i prijatelje iz cijeloga svijeta. Doduše, proslava je malo kasnila zbog Dženaninog zdravstvenog stanja, ali su je planirali i mladenci.

- Ja sam planirala da poslije Almine i moje redovne kontrole odemo proslaviti našu godišnjicu, ali i dobre nalaze. Nikada i ne pomislim da će možda neki nalaz biti loš. Uvijek očekujem i nadam se samo najboljem. Međutim, djeca su imala drugačiji plan. Meni nisu ništa rekli, a Nedimu su samo kazali da pripremaju zabavu. Nikome nisu rekli da će pozvati našu rodbinu i prijatelje sa kojima smo bliski cijeli život i koji su neizostavan dio naših života. Zaista sam se iznenadila, šokirala. I sada sam pod dojmovima kada se sjetim te čarobne noći, priča sa osmijehom Dženana, kojoj na prstu sija drugi bračni prsten.

Prsten koji je za novi početak i novih 50 godina kupio njen Nedim i stavio ga na prst sa suzama sretnicama u očima. Jer, oni su jedno drugome sreća.