Dr. Munthe

Bio nam je dovoljan sat zajedničke vožnje da mi na kraju mlađahni doktor Andrej ponudi:

“Mislim da imam za Vas jednu zanimljivu knjigu. Da li ste čuli za doktora Axela Munthea”?

“Nisam”, priznao sam.

“E, pa onda će Vam sigurno biti zanimljiva jer njegov život je ono što Vi tražite u Vašem životu.”

Doktor se zvao Andrej, imao je nepunih trideset godina i specijalizirao je neurologiju. Bio je visok i lijep čovjek. Do susreta je došlo tako što sam ja tražio prevoz iz Ljubljane do Maribora, telefonska komunikacija odredila je mjesto gdje će me pokupiti i tako smo se, eto, našli pred ljubljanskom željezničkom stanicom, odakle je krenula naša vožnja.

Kurtoazno upoznavanje odisalo je vedrinom i zadovoljstvom.

I uzajamnom radoznalošću u kojoj je moja profesionalna radoznalost bila na gubitku. Jer, više smo se bavili mojim životom i pitanjima koja je on postavljao. Pa valjda kako sam opisivao svoju nepresušnu želju za upoznavanjem svijeta u kojem gostujem, doktor se prisjetio te knjige.

Sutradan smo bili na dogovorenom mjestu, u bašti jedne ovdašnje kafane, i doktor mi je predao tvrdo ukoričenu knjigu plavih korica sa naslovom “Dvorac san Michele”.

Knjiga je romansirana autobiografija švedskog doktora Axela Munthea.

Pročitao sam je u dahu i najradije bih je prepričao, ali kako bi to zahtijevalo puno više prostora, ja ću je predstaviti ovako.

Axel Munthe rodio se u dobrostojećoj švedskoj porodici u Oskarshamu (Švedska). Otišao studirati medicinu u Uppsalu, Montpelier, Pariz. Zahvaljujući svojim sposobnostima, spretnosti, hrabrosti i originalnom odnosu sa ljudima, životinjama i prirodom, postao je vrlo brzo znan, ugledan doktor. Siromašne liječio besplatno, bogatim naplaćivao. Smatrao i spoznaju primjenjivao u praksi da pacijentima doktor treba prilaziti spreman da liječi i dušu, a ne samo tijelo.

Bio 1887. godine prvi put na otoku Capri i na prvu se zaljubio u taj prirodni dragulj.

Njegova knjiga i započinje tako što putuje prema vrhu otoka. Upoznaje nas sa divnim prizorima, ljudima i mentalitetom tog malenog zemaljskog kutka. I vodi na vrh jedne litice, gdje je on zamislio da gradi svoju vilu. Po sopstvenoj, izmaštanoj ideji i vlastitim rukama. Inače, otok je istorijski i arheološki zanimljiv zato što je tu rimski car Tiberije proveo dosta godina i sam izgradio nekoliko vila koje su kasnije arheolozi otkrili. A na mjestu gdje je Axel naumio graditi svoju vilu bio je nekada Apolonov hram. Pa je počeo sa nevičnim domaćinima, ribarima i poljoprivrednicima da gradi. Gradio, rušio dok nije nastala vila po njegovoj želji.

Prije toga stekao glas popularnog doktora. Hrabar do ludosti ušao u Napulj u vrijeme kad se gradu u kojem je vladala kolera niko ni približiti nije smio. Potresnim, strašnim prizorima opisao stanje užasa u kojem su bespomoćni ljudi umirali kao muhe. Onda vođen profesionalnom radoznalošću i opet ludom hrabrošću ušao u kavez u kojem su izolirali ljude zaražene bjesnilom, tada neizlječivom i prelaznom bolešću. Dovoljno je bilo da ga jedan od njih ogrebe pa da i sam oboli od te strašne bolesti. Ali nije, živ i zdrav ušao i takav i izašao.

Osim ljudi, volio je životinje, posebno pse i ptice. Kad je jednom završio svoju vilu, na njegovom posjedu bio i mali zoološki vrt. Svakakvog hajvana si tu mogao vidjeti. I psa i mačku i majmuna i konja… O svima brinuo doktor.

U vrijeme dok je bio u Parizu, bio privremeno u ekipi tadašnjeg megapopularnog doktora (ime zaboravio) koji je bio i pionir psihoterapije. Naučio od njega vještine otkrivanja psihičkih bolesti, ali se nije slagao s nekim metodama kao što je npr. hipnoza, pa otišao iz ekipe.

Zarobljen ostvarivanjem svog sna na Capriju, jednom kad radovi nisu ni do pola došli, skontao da nema više para. Pa se valjalo vratiti poslu. Ovoga puta u Rim. Tamo bila uspostavljena hijerarhija, doktori stekli svoje klijente i popularnost i valjalo se Axelu ponovo dokazivati i tražiti posla. Već prvi slučaj s nekom groficom, zarobljenom u invalidskim kolicima, izdvojio ga od brojnih, bespomoćnih doktora. Nisu znali da je grofica u kolicima zbog psihičkog, a ne tjelesnog kvara. U hipu Axel postaje doktor-čudotvorac i od tog trenutka ne treba više da brine za pacijente. Ali on je došao da radi samo toliko koliko mu treba da završi vilu. Na Capriju ga čekaju njegovi radnici, s kojima se brzo familijarizirao. Knjiga obiluje poučnim anegdotama, nezaboravnim likovima, ženama, muškarcima, životinjama… I moćnim i dubokim spoznajama o životu, a takođe i smrti koju doktor opisuje neobično uvjerljivo i mudro. Koliko je samo djedova i bakica ispratio na onaj svijet držeći ih za ruku i gledajući kako se gase.

Knjigu, kako rekoh, u dahu pročitao i ovoliko i još više zapamtio, pa je ostavio na vidno mjesto u svojoj biblioteci. I zaboravio.

Kad, prije neki dan, na programu putopisna reportaža o otoku Capri. Nadao sam se odmah, a nisam se prevario, dobar dio bio posvećen švedskom doktoru. Vila ponosno, kako imamo običaj reći, stoji na vrhu jedne litice i predstavlja ne samo glavnu atrakciju za hiljade turista što je pohode nego je i centar kulturnog života i događaja na otoku. I iz te reportaže ne samo saznadoh nego prvi put i vidjeh lik doktora.

Veći dio života proveo u svom raju na Capriju. Od 1892. godine bio je lični ljekar švedske kraljice Viktorije. Dvadesetak godina prije kraja svog dugog života oslijepio je i uglavnom živio na Capriju. A umro u Švedskoj.

Poslije smrti, na inicijativu stanovnika Caprija, italijanska vlada poklanja vilu San Michele Švedskoj. O tom svojevrsnom muzeju ljepote i svjedoku života plemenitog doktora brine Fondacija “Axel Munthe”.

Mada je rođen u Švedskoj i umro davno, smjestio sam ga među svoje omiljene likove. Čiji život i misija zaslužuju ovakvo podsjećanje.