Dobri ljudi ne umiru, ostaju u nama: Putuj, moj Dragiša...

Utjehe nema. Živjeti nam je s tim, a ako i postoji, jedina je što smo živjeli s NJIM. Zvao me je Katolik, Škuco i Burazeru. Svi nadimci su bili topli i bliski, a posebno onaj Burazeru.

Svi mi iz ove sredine znamo koliko je to blisko, ja sam njega zvao Dragiša i uvijek se nasmiješio kad me čuje. Dragiša je bio stvoren za druženje ma kakvo ono bilo - porodično, poslovno, izletničko, kafansko ili bilo koje drugo.

Božanstveno je to radio, to je bilo u njemu. Naša porodična druženja potiču još iz bivšeg života, to je predratni period. Nastavili smo još intenzivnije i u ovom životu, sve nove godine smo zajedno dočekivali, rođendane naše, naših žena, dječije, rođenja naših unuka smo bratski obilježavali.

Ljetovanja u Omišu ili Neumu su nezaboravna. Kad su prvi put došli u Omiš, on i Nela, ostavio je trag na cijeli komšiluk. Bilo je vrijeme ručka, Dragan se izgubio. Nigdje ga nema, dozivali ga mi, uzalud. Kad odjednom eto ga, sav ozaren mi priča. Onaj komšija iznad tebe uzgaja štigliće, a Dragan je bio pasionirani ljubitelj ptica, a onaj drugi pored njega je ribar, on ti ima i udica i vrši koliko hoćeš, ovog, moj Škuco, sigurno ne znaš. On ti ima predivan pršut itd.

Moji susjedi su me stalno zapitkivali kad će ponovo doći onaj tvoj Sarajlija. O njemu kao čovjeku i jaranu bi se moglo dugo pričati.

U onom bivšem životu smo se sretali i na gradilištima gdje sam ja bio izvođač, on projektant, bili su to najveći objekti tada u Jugoslaviji.

Prije nekoliko mjeseci smo se dogovorili da mu ja objavim knjigu sjećanja. Počeo je raditi na tome, a sada ostadoše sjećanja.

Volio je ljude.

Dobri ljudi ne umiru, ostaju u nama i našim sjećanjima.

Putuj, moj Dragiša.