Dedina privatna istorija

Kada sam prije nekoliko godina odlučio da pišem reportažu o banjolučkim kafanama i banjolučkim boemima, znao sam s kime moram da sjednem i da razgovaram. O istoriji fudbala mogao sam da pričam sa nekoliko “vrsnih poznavalaca teme”, o razvoju pozorišne scene u Krajini sa ponekim profesorom, istoričarem ili arhivskim radnikom, ali o kafani je mogao da mi priča samo onaj ko je preplivao sve kafanske virove i nakon toga do šanka dospio živ i žedan! O svemu ostalom, drugim riječima, mogu mnogi, ali o kafani, kafanskom dimu i kafanskom nadlajavanju umiju samo posebni.

Radno mjesto prijateljstva

Postoje ljudi koji su predodređeni da u kafani pronađu sebe, kojima je kafana najudobnija redakcija i istinsko radno mjesto prijateljstva. To su oni rijetki i sve rjeđi duhovi koji kafanu ne doživljavaju kao “sabirni centar” ispičutura svih vrsta, hulja lakih na svađu i provokatora kojima je vrijeđanje jedini legat. Takve boemske poštenjačine sjede za kafanskim okruglim stolom i uživaju u razgovoru, pjesmi, šali, prijatnoj tišini, popodnevnoj drijemki, nesnosnoj galami, svakojakim mirisima… Ako bi za takvim stolom nekim čudom postojalo pročelje, tamo bi sjedio Ranko Preradović koji je u tom svijetu daleko poznatiji kao – Deda.

Bog dragi zna koliko sam gorkih popio sa Dedom u bifeu pokojnog Fokusa (on sa ledom i limunom, ja i bez leda i bez limuna), a ni njegov ispisnik đavo ne bi mogao da pobroji sva vina koja smo slistili u rahmetli Sneku (on obavezno crno pomiješano sa malo vode, ja špricer u omjeru sedam-tri). Pilo se, naravno da se pilo, ali nije se lokalo; sjedili smo, dabome da smo sjedili, ali se nismo valjali. Bili su to časovi u kojima su se pretresale teme za sutrašnje izdanje novina, u kojima su se komentarisale nove knjige banjolučke bratije, u kojima je Deda nadahnuto govorio Dijakovog “Ambasadora boema”… U jednom mi je kasnom satu ispričao kako je njegovo društvo iz mladosti na autobuskoj stanici recitovalo Jesenjina, Préverta, Blocha. Jedino su tako znali koliko još treba autobusu da stigne!

I naravno da niko drugi nije mogao da opiše i osvijetli banjolučku boemiju. Ranko Preradović je boemiju i disao, i živio, i pisao i nije nimalo slučajno da je baš on postao autor jedine istorije banjolučkog kafanskog života. I kao novinar, i kao urednik, i kao pjesnik – Preradović je za kafanskim stolom rješavao sve: tu su redigovane reportaže, korigovane recenzije, dogovarani honorari. Preradović je kafanu shvatao onako kako samo čestiti vitez može da je shvata – kao radno mjesto prijateljstva, a ne kao alkoholičarski čvor oko kojeg se okuplja svekoliki talog.

U kafani su svi jednaki: Ili su svi Hamleti ili su svi prosjaci

Upravo se čini da je to osnovni vektor Preradovićeve boemske istorije: dokazati da kafana nije samo “kazneni prostor” za sve bitange i barabe, probisvijete i nitkove, već plemeniti atar u kojem gospodari duh. Za Preradovića je kafana “nešto više”, a to “nešto više” je često neuhvatljivo, ideja koja se opire tačnoj definiciji i preciznom tumačenju. Dedina kafana je, da rastegnemo metaforu do kraja, agora na kojoj se propovijeda, teatar u kojem se igraju mnogobrojne komedije, drame i tragedije. Tu nema mjesta za zavidne i zlobne, za ljubomorne i prostake, za ništarobe i neljude. U kafani se na formiranog čovjeka udaraju “fini radovi”.

Preradović istoriju banjolučke boemije prati u dvije ravni – prvu čini “imenik” najznačajnijih boema grada na Vrbasu, drugu predstavlja katalog čuvenih kafana – od Zore do Aleksandrije, od Aleksinca do Krajišnika. U svim se tim divnim predjelima stvarala paralelna istorija novinarstva, književnosti, slikarstva… Glavni junak Preradovićeve boemske istorije jeste kafana, a sporedni likovi u njoj svi oni koji su u kafani shvatili sebe i prihvatili druge. Ima tu ljekara, pravnika, pisaca, novinara, slikara, profesora, ali i prostog, seoskog svijeta kojima su jedna pluća malo koliko vazduha mogu da potegnu.

Nisu sve birtije kafane, baš kao što nisu svi vlasnici glavâ ljudi. Treba pažljivo birati, treba tražiti, treba zagledati. U kafani su svi jednaki. Ili su svi Hamleti ili su svi prosjaci. To je prva lekcija. Druga lekcija je: u kafani nema velikih priča, velikih istina i velikih rečenica. I u tome je njihova i veličina i snaga. U kafani treba pričati, ali treba i slušati. Za dva sata neobaveznog rauba može da se čuje koliko i na jednom semestru. I tu, naravno, ima budala i nesoja, kao i svuda, i cijela je magija u vještini prosijavanja.

Obavezna kafanska lektira

Boemski život se najčešće vezuje za velike gradove, a u bivšoj zemlji kafanski centar bio je Beograd. Priče o Skadarliji, o Šumatovcu i Lipi, o Budu i Ivu, konobarima iz Kluba književnika, postale su dio urbane mitologije. Jaša Grobarov, Milan Komnenić, Brana Petrović, Aca Sekulić, Ambro Marošević – sve su to bili slavni boemi koji su još za života postali obavezna kafanska lektira.

Preradović je boemskom istorijom pokazao da se dio te magije zapatio i u drugim gradovima i da je Banja Luka imala čime da “stane na crtu” onima koji su po inerciji bili daleko ispred nje. I ona je imala svoje glumce, pjesnike i novinare, svoje kafane, bircuze i birtije. Više ih nema, ali više ih nemaju ni drugi gradovi. Banja Luka možda nikada nije imala Šumatovac i možda nikada neće imati Branu Petrovića, ali je imala Zoru, a još ima i Dedu. Koji, doduše, već odavno kvari crno vino vodom. Mada bi on rekao da zapravo vodu oplemenjuje. A to je onaj plemeniti kafanski metal koji drugačije ne umije.