Dan nakon papine historijske posjete Turskoj
Nastavio je praksu svojih prethodnika/Anadolija
Može li papa Leo XIV zaliječiti makar jednu od teških bosanskih rana? Oslabiti srpsko-hrvatski čelični zagrljaj koji navodno Europu štiti od zelene opasnosti bosanskih muslimana? Ublažiti otvoreni prezir Dodika prema Turcima ili osuditi nedavno, podmuklo pokrštavanje spomenika zločincu Praljku u Čapljini?
Može li papa Leo XIV možda marginalizirati novembarsku najavu mađarskog premijera Viktora Orbána kako će Europa biti samo kršćanska ili je neće biti? Može li otupiti oštricu iz Budimpešte kako se ovaj mađarski grad transformira u glavni grad Balkana, grad čiste rase i vjere, uzora nove kršćanske Europe, takve Europe koja ne zna šta će sa dva miliona muslimana u Bosni?
Most između neba i zemlje
Ovo su neka od pitanja koja dolaze samo dan nakon papine historijske posjete Turskoj. Posjete koja već danas ima stvarni historijski karakter.
Pogotovo što ova posjeta muslimanskoj zemlji u procentu većem od 90% nije, podsjetimo, bila samo ceremonijalna već istinski historijska. Posjeta koja dolazi iz dugog prijateljstva i velikog priznanja. Istog onog priznanja o važnosti muslimanskog svijeta, mjesta i uloge Turske, kao velike zemlje, u susretu religija i različitih ljudi.
Podsjetimo kako su ove činjenice jasno potvrdila četvorica prethodnih lidera kršćana globalnog svijeta tokom posjeta ovoj zemlji, počev od pape Paula VI (1967. godine), Ivana Pavla II (1979), Benedikta (2006), pa do pape Franje (2014), koji je rekao kako je u Istanbulu mjesto gdje je sačinjen ne samo most između Azije i Europe već i “most između neba i zemlje”.
Sa divljenjem, ali i sa dozom rezignacije, gledao sam taj historijski trenutak susreta pape Lea XIV sa Bartolomejem, duhovnim liderom ortodoksnog hrišćanskog svijeta, kao i njegov kasniji susret sa liderima više kršćanskih crkava koje je pozvao na “novi hod prema jedinstvu”.
Potpisali su Deklaraciju historijske vrijednosti, kao poziv na pomirenje među kršćanima i hrišćanima i njihovim susjedima u “jednu familiju čovjeka”. Ali, prije svega i iznad svega, kao pomirenje sa Bogom. Kao poziv na povratak u vjeru u Boga i preispitivanje sebe u svemu što činimo drugima, posebno najbližim susjedima ili komšijama.
Dok sam na prvi dan posjete Lava XIV Turskoj razgovarao sa apostolskim nuncijem, nadbiskupom Francisom Chullikattom u Sarajevu, mnogo više sam doznao o neprevaziđenom historijskom značaju Nikejskog sabora, događaja od kojeg je do danas prošlo 1.700 godina. Papski nuncij mi je rekao kako je ta godina bila veliki datum u kalendaru katolika cijelog svijeta. Očigledno, sa mnogo znanja, nuncij je dugo govorio o značaju tog sabora, kao simbola svijeta i vremena u kojem su svi kršćani bili na istoj strani. Bio je to sabor, istaknuo je nuncij, kada je Crkva bila ujedinjena i kada je potvrđeno njeno iskonsko jedinstvo.
No, ovaj razgovor silno me inspirisao i naveo da mnogo pažljivije poslušam što govori papa Leo XIV u Turskoj, dok je obilježavan ovaj najvažniji događaj u povijesti Crkve.
Želio sam da sa potpunijim interesom razumijem što to papa govori u trenutku dok se naša zemlja opasno fragmentira, budući u njoj žive “opasni muslimani”. Želio sam da čujem ton papinih riječi dok ovdje slušam ili čitam izjave Dodika ili Čovića kako je “život sa tim muslimanima nemoguć”.
Želim, zapravo, i u ovom trenutku što bolje razumjeti stvarnu suštinu papine poruke i na primjeru otvorenih rana Bosne osjetiti njenu eventualnu djelotvornost i ljekovitost. Pažljivo preslušavam što papa Leo XIV govori u predsjedničkoj biblioteci u Ankari, pred najvišim turskim zvaničnicima.
Papa parafrazira iskonske poruke Nikejskog sabora. Lijepo izbrušenim diplomatskim jezikom nastavlja misao pape Franje, posijanu još 2014. godine u Istanbulu, kao gradu koji ne samo da spaja kontinete već je “most između nebeskog i zemaljskog”.
Danas, više nego ikada ranije, trebamo ljude koji promoviraju dijalog i prakticiraju ga sa čvrstom vjerom i strpljivošću odlučnosti, papa Leo XIV okončava misao pape Franje, jednog od onih koji je svoj život posvetio zaštiti očajnih i slabih, prognanih i odbačenih.
Iz govora pape Leona XIV doznajem kako je kršćanstvo u svom institucionalnom obliku istinski započelo u Turskoj. Tu je rođeno, a nije rođeno na križu. Ovdje je prije 1.700 godina, na Nikejskom saboru, uspostavljeno njegovo formativno postojanje. Paradoksalno, Turska toliko na nekim mjestima prezrena, zapravo je stvarni čuvar i izvor kršćanstva.
Da, da, upravo muslimanska Turska kao čuvar kršćanstva, toliko puta ovdje je zloupotrijebljena kao opravdanje fašista da zemlji Bosni kao “ostatku Turske” upute smrtne prijetnje, jer je, tobože, sa simbolom svojih mostova opasnost “kršćanskoj Europi”.
Papa Leo XIV nebeskom jasnoćom pred licem globalne javnosti kaže: “Ova zemlja Turska je čuvar... Vi niste samo regionalna sila, vi ste čuvari kršćanstva, mjesta gdje je univerzalno kršćanstvo iskovano...”
Dakle, nije istinsko kršćanstvo zapadna religija niti je iskovano na Zapadu.
To je vodeća zabluda našeg vremena. To je najveća sfinga Zapada. U sjeni ideologije čiste rase i čiste vjere konstruisano je takvo - političko kršćanstvo. Iskonstruisan je strašan politički opsjenarij o kojem danas prijeteći govore Orbán i njegove balkanske bebe, rođene iz sperme Kunderinog ludog doktora.
Duh bosanskih franjevaca
Zahvalan sam ovom američkom papi što nam je kazao, što nam je potvrdio, kako je istinsko, autentično, pobožno kršćanstvo vjera rođena na istom kontinentu, čuvana na istom mjestu gdje se čuva islam, kako su povezane i izrasle jedna iz druge. Kako obje vjere žive u iskonskom savezu, kako su protkane istom strpljivošću u borbi za čovjeka, kako se prakticiraju sa istom vjerom u Jednog Boga. Da one mukotrpno uzdižu svijest kako bi prešle preko istog mosta koji spaja nebo i zemlju.
“Želimo ići zajedno, poštujući ono što nas ujedinjuje, razbijajući zidove predrasuda i nepovjerenja”, rekao je papa Leon XIV.
Orbán i njegove europske i balkanske bebe ludog Kunderinog doktora, međutim, najavljuju oštrice drugačijeg svijeta. To je svijet u kojem su ideali ranog kršćanstva inkarnirali u šovinistički trijumfalizam zapadne sigurnosti i nadmoći. To je svijet evangelizma kojeg smo vidjeli tokom genocida u Gazi.
Pobožne, krhke molitve usamljenog bliskoistočnog Isusa, međutim, sve su više na marginama i društvenoj periferiji. Čujemo ih možda još samo kod nekih bosanskih franjevaca.
Vjerujem da američki papa govori, zapravo, duhom molitve tih naših bosanskih franjevaca i svih onih koji nalaze svoje vjeru u samoći i daleko od svakog trijumfalizma i slave.
Duhom koji bi mogao zaliječiti rane Bosne, a ne pokretati novi evangelizam.
