Crno blato postratnih godina

Bila je 1997, taman sam ‘s ulice’ ušao na prijemni na Odsjeku za književnost naroda BiH u Sarajevu. Napisao rad o Markezovom romanu “Sto godina samoće” i bio drugi na listi onih koji su položili taj ispit. Nisam se ništa pripremao, bio sam samouvjeren i potrefilo se da je među tri ponuđena djela i moja omiljena tadašnja knjiga. Još sam iz nje znao imena junaka, scene i kompletne rečenice napamet.

Pod pritiskom

Da bih došao na ideju da napustim studij veterine i ostavim tri godine studiranja u Zagrebu, tridesetak položenih ispita, pomogla mi je psihijatrica Narcisa Sarajlić. Bio sam kod nje na čuvenom zagrebačkom Rebru, tu me doveo daidža Ziko i on je samo pokucao na njena vrata. Ušli smo bez dogovorenog termina.

Razgovor je bio kratak, ili mi se to sada samo čini. Pitala me je da opišem kako za mene izgleda depresija i ja sam joj to vizualizirao. Pričao sam joj o snovima u kojima se ukazivao rat, što sam poslije opisao i fikcionalizirao u priči “Na neuropsihijatriji” iz knjige “Pod pritiskom”. Ono glavno što se desilo na razgovoru/seansi jeste da me je Narcisa Sarajlić ohrabrila da napustim jedan studij i upišem drugi. Rekla je da su to kao ladice, jednu zatvoriš, a drugu otvoriš. Sve je izgledalo vrlo jednostavno, pa sam tako i učinio. Htio sam da to uradim i prije, ali nisam imao odlučnosti. Doktorica Sarajlić je pročitala moje želje i gurnula me prema željenom studiju. Nije mi se učilo konjarstvo ni slični predmeti, jer sam već duboko zaronio u književnost. Čitao sam i pisao svakodnevno. Čak sam i crtao. Cijeli zid sobe u studentskom domu na Bjelavama sam iscrtao grafitnom olovkom. Moja kreativnost počela se oslobađati svom silinom, i ništa je nije moglo zaustaviti.

Zato je odlazak na studij književnosti bio baš ono što mi je tada trebalo. Život mi se promijenio, na bolje, naravno. Ako ću biti nezadovoljan novim predmetima i studijem, krivica za to će biti samo moja, a ne i mojih roditelja.

Međutim, PTSP je imao druge planove sa mnom. Već 1996. sam ga počeo jako osjećati, ali nekako sam dobacio i do naredne godine. I te 1997. sjećam se scena tokom miholjskog ljeta, kada bi toplina oktobra uzburkala duhove u meni, kada bih osjetio kako se iz dubine moga bića diže vatra i ide prema plućima i glavi. Osjećaj je kao da ćeš eksplodirati, a onda nastupe vrelina i strah od smrti.

Tako smo jednom tramvajem krenuli na Vrelo Bosne, nas nekolicina studenata s našeg odsjeka. I negdje kod Maršalke neki lik je počeo maltretirati moje kolege, pa sam se uključio u luđačku raspravu, jer lik je bio luđak pušten s lanca. Nikakvog oblika dijaloga s njim nije moglo biti, nego smo se odmah počeli udarati šakama. Naravno, ja sam prvi udario i luđak je odmah pao sa stolice, ali se brzo digao i nastavili smo razmjenu udaraca. Realno, lik je bio fizički jači od mene, ali se nije znao tući. Da smo bili u ringu ja bih ga pobijedio na poene jednoglasnom sudijskom odlukom. Ostatak dešavanja sam napisao u pomenutoj zbirci priča, i ta priča se zove “U zmajevom gnijezdu”. Epska borba u tramvaju je završena na stanici GRAS-a. Vagon je bio prazan, u njemu nas dvojica i neki civili koji su bili uplašeni da će im djeca stradati u borbi dva tijela, koja su netom izašla iz rata.

Živio sam tako kako sam živio, kao podstanar u stanu na Soukbunaru, čiji plafon bi se u WC-u zaledio tokom hladnijih zimskih dana, tukao se po tramvajima i štokuda, pio, pisao, čitao knjige, slušao predavanja, išao na koncerte kada bi ih bilo, ispijao duge kafe i grad se polako ali sigurno upisivao u mene, što će poslije biti vidljivo u mojoj trećoj knjizi poezije “Transsarajevo”.

Živio sam književnost ili je ona živjela mene, nisam siguran. Mnoga sjećanja na taj period ostaju zamagljena alkoholnim i drugim isparenjima. Život je možda mogao biti i magičan tada, ali bio je pun slavlja koje je u sebi imalo težinu, divlju energiju. Nije bilo lako osloboditi se takve energije. Imao sam je u izobilju.

Studij književnosti, čitanje i bjesomučno vježbanje pisanja, omogućavalo mi je da se lakše suočim s tim što se nalazi u meni. Ispisivao sam haotične i nadrealne stihove i rečenice. Radio sklekove. Trebalo mi je najmanje tri godine, da bih negdje 2000. konačno došao u stanje da jasno i precizno opišem ono što sam iz rata htio opisati. Nije ta borba bila lagana, taj proboj kroz debelu i jaku koprenu, koja mi je onemogućavala da jasno pogledam u svoju memoriju. Da razgrnem sve te magle i oblake, kako bih vidio, kao da sam oko kamere, kako se rat ispisuje iz mene/kroz mene.

I tako su prolazile godine pisanja i života koji je, ipak, smanjio svoj autodestruktivni potencijal i došla je godina 2007. Tada sam drugi put išao kod doktorice Narcise. Sada je imala privatnu praksu u stanu negdje u naselju nakon što se prođe stadion u Maksimiru (u Zagrebu). Nekako sam došao do njenog broja, dogovorio termin. Sat vremena razgovora nije bio jeftin, ali je vrijedio svake kune i lipe. Pet puta sam dolazio na razgovor.

Imao sam strašne napade panike te godine. Jedva bih skupio snage tramvajem doći do njenog stana, ili bi me neko autom dobacio do nje, jer kad imaš ovakve napade onda ti je problem otići i do granapa na cigar hoda od stana.

Kad imaš napade panike onda imaš dva glavna straha, jedan je od srčanog udara, drugi je od moždanog. Sve mi je to doktorica objasnila i sve sam brzo shvatio, ali strahovi nisu mogli tako brzo nestati.

Onda mi je ona rekla: “Pa šta ako dobijete moždani udar?”

Nekako mi je bilo lakše nakon te njene i drugih rečenica, gdje je pokušavala i uspijevala moj strah iz sfere mitskog/čudnog spustiti na zemlju, napraviti ga običnim i jadnim. Možda se tada moj strah bojao mene, ali meni je nakon svakog razgovora/seanse bivalo bolje. Tako bih nakon razgovora krenuo samouvjereno nazad prema stanu u kojem sam boravio, a to je bilo na suprotnom dijelu Zagreba. Nije mi smetao tramvaj, nije mi nedostajalo zraka kada bih zakoračio u prenatrpani vagon, pun ljudi čijih lica se ne sjećam. Onda bih odlučio da izađem nekoliko stanica prije moje stanice, i hrabro bih nastavio dugog i čvrstog koraka, sve dok najednom ne bih shvatio kako se nalazim sam na ulici, kako mi srce lupa sve brže i glasnije, i kako moram stati, prestati hodati, pokušavati duboko udisati, ali to nije bilo moguće zbog preskakanja srca i neuništivog straha od smrti.

Strah od smrti

Stajao bih tako, a osjećaj je kao da ste sami na svijetu, iako ljudi prolaze pored vas kao da ne postojite, a vi u svačijem licu želite vidjeti onoga/onu koji bi vas mogli spasiti. Onda bih nazvao prijateljicu i onda bi žurno došla po mene autom. Već u autu sam bio na sigurnom, i buka vanjskog svijeta se udaljavala od mene. Srce se smirivalo, strah od smrti u obliku srčanog udara je nestajao. Imao sam samo 37 godina tada, i bio jak kao omanji bik. Ako odbijem one tri i po ratne godine, onda je broj mojih godina bio i manji. Tako sam se i osjećao, mlađe i snažnije od broja godina, a i one su bile baš male i neznatne. Imao sam snagu dvadesetogodišnjaka, ali je moj um već tada bio dosta stariji od mojih stvarnih godina.

Nakon ovih seansi nisam imao više problema s napadima panike, i za to sam zahvalan doktorici Narcisi Sarajlić, koja je preminula dan-dva prije pisanja ovog teksta. I na neki način ovo je omaž za nju. Pomogla mi je onda kad mi je bilo najteže, a postratne godine su bile takve. Daleko im bilo.