Četiri godišnja doba: Zima
Sedmicama obećavaju. Najavljuju i prognoziraju. Pominju hladne fronte i sinoptičke situacije, frontalne zone i polja niskog vazdužnog pritiska, nisku oblačnost i cirkulaciju vazduha, ali u toj crkvi svijeće slabo gore. Volio bih da sve pogode. Volio bih da ama baš ništa ne fulaju. Ako se to, ipak, desi, provešću još jedan januar u majicama kratkih rukava i plitkim čarapama pokušavajući da se sjetim kako je nekada bilo. Kada je svijet bio svijet i kada je zima bila zima.
S obrazom
Već godinama nema debelog minusa, nema snijega, nema vjetra koji probija futrovane jakne, nema poledice na koju se posipa jutarnji lug. I decembar i januar i februar se vrte oko nule, rijetka susnježica brzo postaje nepodnošljiva bljuzga, sjeverni ledeni zamijenila je odvratna i teška jugovina. Sarma ne miriši isto na plus dvanaest i na minus sedam, baš kao što podvarak nema isti ukus ako je steglo ili ako je raskravilo.
Meteorolozi sedmicama najavljuju povratak prave ljute zime koja umije i da ujede i da ošine. Novembar će još i biti topao, u decembru će biti s mijene na uštap, ni tamo ni ovamo, ali će zato, kažu, u januaru i u februaru kosti pucati. Vatra će morati da se loži od šest do ponoći, do klozeta se neće moći bez vunenih čarapa, na manje od dva jorgana ne treba ni pomišljati. Ne bih “a” rekao. Dao bih tri vrela ljeta za jednu takvu zimu.
Posljednja koja je valjala naišla je prije deset ili jedanaest godina. Grtalice su radile i dan i noć, ali džaba: snijeg je padao neprestano i malo je ko mogao da se probije kroz te nanose. U gradu je još bilo i nekako, ali van grada, u selima i po zaseocima, ni dva koraka nisu mogla pošteno da se naprave. Novine su svakog dana pisale o onima koji nemaju struje, kojima je svaka pomoć neophodna i do kojih se nikako ne može.
Bila je to posljednja zima koja je ličila na samu sebe. Zima koja je došla s obrazom. Nije se brukala vlažnim snijegom koji bi padao ni sat u toku dana, minusom koji se na prozoru hvatao samo dva sata pred zoru, poledicom koju bi rastopila kafena kašika soli. Valjala je danima i sedmicama, pravila je probleme i gdje nije mislila, što bi putari po danu očistili, ona bi noću ponovo podizala. Napolje je izlazio samo ko je morao.
Nema više onog snega, samo su nam zime ostale, pjeva Balašević u posljednjoj pjesmi koju je za života objavio i taman je tako. Ako zima i naiđe, mada nailazi rijetko i kratko se zadržava, bude sva nikakva, odrpana, jadna i bijedna. U ritama i fronclama. Kao prosjak. Ili beskućnik. Teško da bi za takvu predstavu i marku dobila, kamoli aplauz. Ništa što donese nije njeno. Sve je pokrala drugima, jer je sve svoje netragom pogubila. Ne zna gdje je ostavila mraz, ne može da nađe led, a snijegu se svaki trag odavno gubi.
Kakva je Nova godina bez snijega? Nikakva. Krnja i funjava. Džabe polučasovni vatrometi, goropadne jelke i skupi pokloni ako nema smetova. Snijeg je otac Nove godine. Ako njega nema, Nova godina je siroče. Ko pamti kada je zadnji put stajao na trgu desetak minuta prije ponoći, cupkao nogama da sa cipela ili patika strese nahvatani snijeg i trljao promrzle dlanove koje bi s vremena na vrijeme grijalo kuvano vino? Toga ima koliko ima i sirena u Vrbasu.
I od svega što mi zimsko nedostaje, najviše mi nedostaje ona vrsta snijega koja škripi pod svakom obućom. Koji se ne razmazuje, ne ostavlja fleke i ne stenje, nego diše duboko, tiho, pravilno. Snijeg u kojem ostaje precizno iscrtana jezuška kada u prtinu pored puta srušite sami sebe ili nekog drugog. To je snijeg koji je nestao, koji se povukao, koji ko zna gdje samuje i kopni. Od toga se snijega naprave grudve kojima se razbijaju arkade razbojnicima iz druge ulice; ne, to je snijeg koji je često prva, a još češće i posljednja zimska pitomina.
Ako nema toga snijega, nema ni zime. A ako nema ni zime, nema ni krompira u rerni, nema kiselog kupusa posutog alevom paprikom, nema tople kukuruze udrobljene u jogurt, nema suvomesnatih đakonija, nema krmokolja, nema turšije koju muški u regularnim uslovima otvaraju pet puta dnevno, nema čađi iz rozete koja se pomjera svakih desetak dana da bi dimnjak bolje vukao, nema cvokotavog bacanja na hladnu plahtu, nema jutarnje jeze i neprestanog odgađanja prilikom ustajanja iz kreveta…
Veliki čarobnjak
Zima je veliki čarobnjak. Dokona djeca na staklu prozora umiju čuda da iscrtaju nakon što dunu u njega i zamagle ga; para od mnogobrojnih kuvanja ostaje danima po ćoškovima kuhinje i dnevnog boravka i u pola glasa govori o tajnim sastojcima koje zimogrižljiva baka meće u sarmu nakon dva sata vrenja; plamenovi s večeri podložene vatre u smederevcu izbijaju kroz vratanca rashodovanog šporeta i plešu kao argentinski ljubavnici…
Ako ljeto rasipa, zima zbližava. U avgustu svi pojure prema rijekama i potocima, u decembru se svi zbijaju oko plamena. Kad ugrije, svi su kojekude. Čim stegne, niko ne miče. Zimske avanture su kratkog daha, jer se sve brzo namoči i zaledi. Prsti na nogama odrvene čim vlaga probije kroz čarape, šake se ukoče nakon što odapnu desetu grudvu prema komšijskoj tarabi, a iz nosa krene lavina koja obično završava na rukavu džempera koji se nakon toga sija kao svježe pečena pogačica s čvarcima premazana žumancetom…
Sedmicama obećavaju. Najavljuju i prognoziraju. Pominju hladne fronte i sinoptičke situacije, frontalne zone i polja niskog vazdužnog pritiska, nisku oblačnost i cirkulaciju vazduha, ali u toj crkvi svijeće slabo gore. Volio bih da sve pogode. Volio bih da ama baš ništa ne fulaju. Ako se to, ipak, desi, provešću još jedan januar u majicama kratkih rukava i plitkim čarapama pokušavajući da se sjetim kako je nekada bilo. Kada je svijet bio svijet i kada je zima bila zima.
