Četiri godišnja doba: Proljeće
Iako dolaze kada je ono već na pola puta, trešnje su zaštitni znak moga proljeća. Dok njih ne vidim, ne uberem i ne probam, zima je i dalje na snazi. Tek kada progutam ili ispljunem prvu košticu - češće ovo prvo - tek tada sam siguran da je proljeće stiglo. Proljeće i nije ništa drugo do traganje za prvim trešnjama. Ne moraju biti do kraja zrele, ne moraju biti potpuno crvene i mesnate, dovoljno je da zarude i da slatko u njima bar za pola koraka nadbije kiselost.
Prelazna odredba
Kada smo bili derani, a od toga, matero moja, ima dobrih trideset godina, nema gdje ih nismo tražili sa željom da nam proljeće što prije dođe. Šunjali smo se po tuđim baštama, spuštali se u surduke, rušili naherene tarabe - samo da bismo došli do trešanja. Vagao sam tada stotinjak kilograma manje, pa sam se uz stabla penjao kao vjeverica i ne bih silazio dok ne bih pozobao i zadnje komade, one najslađe koji se nalaze na samom vrhu drveta, u krošnji.
Proljeće i nije godišnje doba. Ono je zapravo prelazna odredba, granica između dviju država, zime i ljeta. Proljeće je ničija zemlja na kojoj svako uživa. To nije troiposobna kuća na periferiji grada ili stan na dva nivou u centru; jok, proljeće je vikendica na selu u koju čovjek utekne dva-tri dana kada ga sve stigne i skaši. Za proljeće ne trebaju ni zimske, ni ljetnje gume. Dovoljno je ono što se nađe i nema nikakve sumnje da je proljeće među braćom i sestrom najpoštenije čeljade.
Trešnje su, kako rekoh, prvi simptom proljeća. Drugi je - provjetravanje. U kafanama više nema onog nepodnošljivog duvanskog dima koji satire stalne goste od polovine novembra do početka marta. Ventilacija u kafani slabo radi, a osoblju na pamet ne pada da zimi otvara ulazna vrata i da pusti zeru studeni unutra, jer kome, onda, loži i grije? Sve se nekako s proljeća provjetrava: dnevne sobe, spavaće sobe, gostinske sobe, špajzi, magacini, tavani... Matere iz ormara vade laganiju garderobu, a na police potom slažu skafandere, pulovere i zimske jakne.
Iza zgrade ili na školskom igralištu kreću prva nadmetanja. Prije podne basket, poslije podne mali fudbal. Još nije toplo koliko će biti, pa oznojeni klinci prave pauzu da bi se presvukli. Zimski san je prekinut i naselje konačno vrišti, dere se i zapomaže: ovaj je zderao laktove, njegov drug sa trećeg sprata se nabio na stativu, Miloš je podbio nokat na palcu lijeve noge kad je htio da lobuje golmana, a nervozni komšija gura glavu kroz prozor i komanduje tišinu ili će iz ovih stopa zvati miliciju.
Buđenje nije lako. Tijelo je i dalje sanjivo i umorno. Uležalo se. Mišićima i zglobovima treba vremena da prodišu. Lopatice bole od višemjesečnog izležavanja. Trbušina se razvalila nakon novogodišnjih, božićnih i slavskih trpeza. Glava je još zatrpana snijegom i nikako da se privikne na drugačije impulse. Sve postaje potaman tek u trećoj ili četvrtoj sedmici, a do tada - polako, nogu pred nogu ili pomoću štaka.
Proljeće je najmanje oštećeno posljednjih godina. Ljeta su nesnosno vrela, zime su nepodnošljivo blage, jeseni su ili pretjerano tople (pa se smrdibube kote geometrijskom progresijom!) ili isuviše kišne, a proljeće i dalje pazi na sebe. Ne kisne mnogo, ne smrzava se, nego u majicama kratkih rukava i laganim trenerkama ili farmericama šparta gradom. Proljeće je lagana šetnja, prva kafa pod kestenom punim hlorofila i prvi plovci koji se spuštaju u Vrbas.
Sa prvom trajnijom jugovinom kreću i velika spremanja. Preostala drva se spuštaju u podrum i to u najdalji i najmračniji ćošak (da se ne presuše!), a u velikim loncima od četrdeset litara kuva se posljednja sarma koja će na astalu biti narednih sedam dana. Kada domaćica očerupa i posljednju glavicu kiselog kupusa, kreće pranje bureta koje se riba dugo i srčano poput tepiha iz dnevne sobe. Preostali raso se ispušta u klozetsku šolju ili se sa prvom proljećnom kišom prosipa u najbliži šaht ili slivnik.
Kraj marta miriši na tek opranu posteljinu. Kao da je bio pod vrelim tušem nakon dugog i napornog treninga. Umio se, podšišao, uredio. Počinju šetnje koje će trajati do prvog snijega. Kroz Gospodsku, uz i niz Vrbas, do Trešnjika ili vidikovca na Šehitlucima... Parkovi su puni vježbača: omladina povećava zapreminu bicepsa i tricepsa na proljetos podignutim spravama, dame lagano trčkaraju i još se lakše razgibavaju, direktori i njihovi zamjenici natapaju uske majice znojem da bi ostali u savršenoj formi i kondiciji pred još jedan mandat ili službeni put.
Čista lirska proza
Ako je zima predodređena za Šolohova, onda je proljeće elementarni Miljković. U decembru se ponovo štije “Rat i mir”, a u aprilu isključivo Brana Petrović. Proljeće, drugim riječima, skraćuje. Ne voli i ne trpi maratone. Ako se od 21. decembra do 20. marta gledaju serije koje imaju pet i više sezona, recimo “The Wire” ili “OZ”, ponovo, deseti put, onda se od 20. marta do 21. juna puštaju Hawks, Bunuel i Breson. Sva su godišnja doba epskog karaktera, čak i ljeto, jedino je proljeće čista lirska proza.
Ali, postoji, pored trešanja, još jedna stvar bez koje proljeće ne bi bilo moguće, bez koje bi bilo ili predvorje ljeta ili nastavak zime. Proljeće, naime, ne bi bilo to što jeste da nema - mladog luka! Što je vatra za zimu, a kiša za jesen, to je mladi luk za proljeće. Ako su trešnje lična karta proljeća, onda je mladi luk pasoš. Bez svega se ta tri mjeseca može, ali se bez mladog luka ne može nikako. Kada ne bi bilo mladog luka, proljeće bi bilo invalid prve kategorije. Od vrha glave do dna peruški - mladi luk je zaštitni znak proljeća, njegov amblem, najbolji prijatelj, kršteni i vjenčani kum.
