Čengići su na političkoj sceni hiljadu godina

Prema Abdurahmanu ibn Haldunu, misija povijesti jeste da neprestano istražuje, sabira, prikuplja, opisuje, propituje, provjerava, analizira i elaborira argumente i dokumente bez ikakve političke, ideološke, unaprijed date i zadate, pogotovu partijske i stranačke istine i da kao takva daje izvještaje i svjedočanstva o populacijama, narodima, zajednicama i svjetskim društvima kao cjelini. I to o onome što je identično i inherentno - nerazdvojno svojstveno: vjera, etika, život, egzistencija, sloboda, čast, ugled, dostojanstvo, identitet, dignitet, subjektivitet, personalitet, entitet, imetak, rad, privređivanje, proizvodnja, zanatstvo, trgovina, poljoprivreda, stočarstvo, obrazovanje, školstvo, spoznaja, tradicija, kultura, obredi, običaji, hramovi, kretanje i seljenje ljudi, potomstvo, društvo i društvenost, zajednica i zajednički život, zajedničko naseljavanje sela, danas sve manje i gradova. Uz to a sabijju - presudnu vezu među narodima, rodovima i plemenima i na kraju vlast, upravljanje, vođenje i rukovođenje u i kroz državu čija je glavna podloga i veza među ljudima u državi: vjera, religija, etika, moralno-etičke vrijednosti, ustav i zakon, dobra djela, saradnja i solidarnost i estetika.

Etički plan

Najveću pomoć u rasvjetljavanju i razumijevanju povijesnih procesa i događaja pružaju historijska komparacija, arheologija, antropologija, etnografija, etnologija, geografija, historijska faktografija i izvori: materijalni i pisani dokumenti, analogija ispravna generalna metoda, a ne matematičke maksime, aksiomi i postulati bez kojih nema prirodnih znanosti. Povijest prema Haldunu kao takva treba da prati sve planove, oblike i inherentne pojave i procese neodvojive od ljudskog, personalnog, individualnog, posebnog - grupnog do sveljudskog - općeg postojanja.

“Odmah pada u oči da kur’anska antropologija polazi od ideje integralnog čovjeka. Prema tome, on postavlja čovjeka u jednom bitnom razvoju, od njegovog empiričkog jest do spoznaje Svrhe i Istine. Čovjekov život tada nije samo puko trajanje ili samo briga za svakodnevnost nego je unutrašnji zadatak duhovnog i moralnog samoosvješćivanja. Apsolutno (idealno) se sigurno ne može doseći, ali je čovjekova dužnost stalno mu stremiti, čistim srcem i valjanim djelima, duhovnim znanjem i unutrašnjom intuicijom. Zbog toga je ruh postao najviša oznaka čovječijeg bića jer je on duhovni princip čovjeka, ukupnost njegovih intelektualnih i moralnih sposobnosti koje su, na neobičan način, povezane i upućene na svijet božanskog. Tjelesno, materijalno, osjetilno, nije bilo time prekinuto ni u svojoj zbilji ni u svom značenju. Ono je samo nedovoljno za čovjekovu zadaću i svrhu, smisao, razinu i dostojanstvo. U tome se krije duboki smisao antropološkog plana Kur’ana. Čovjekov život je zadatak (misija), a ne (samo) svakodnevno bivanje, to je zadatak čovjeka da se ostvari (kompletno i komplementarno) u onom što ga određuje čovjekom, stičući (preko vjere) svijest o sebi, o Svrsi i Istini života. Moralni zakoni, što ih Kur’an objavljuje, uzdižu čovjeka na razinu života i taj život čine smislenim i lijepim. Socijalna strana čovjeka neobično je značajan faktor za ideal pravog života. Ne radi se tu samo o elementu plemenske običajnosti, čime se zadovoljavaju sociološke (izvanjske tačne, a neistinite analize), a niti samo o novini islama, koja onda traži čvrstu povezanost protiv mnogoboštva, na čemu insistiraju teolozi. Islam je po svojoj biti individualni čin srca (Iman), ali je on intencionalan na kolektivnu sudbinu čovjeka. Iz Kur’ana se da izvesti dokaz da je ideal pravog života pojedinca, tj. života sa smislom, zrači i znači svoju vrijednost za sve druge.” (Nerkez Smailagić, “Uvod u Kur’an”, str. 38 i 39).

Preko socijalnog stiže se do moralno-etičkog plana u Kur’anu: “Etički plan Kur’ana sastavni je dio njegovog metafizičkog i antropološkog plana. Etika se povezuje u svim svojim aspektima, normi i svrsi, praktičnom religijom. Objavljujući Boga koji je Istina i Dobrota, Kur’an ne razdvaja duhovno od moralnog, svijest od volje. Etika samo primjenjuje poruku na svijet čovjekovih djela. Ali se s njom, na nov način, određuje odnos društva i čovjeka. Antropologija je ustvrdila i obrazložila položaj čovjeka u svijetu, njegovu svrhu i namjenu. Etika je, razvijajući njene stavove, konkretizirala elemente, mjerila i vrednote njenog realnog življenja. Kur’anska etika program je moralne revolucije čovjeka i društva. Ona je na prvom mjestu snažno afirmirala ličnost, budući da ju je ne samo uzdigla, nego joj je i namijenila najvišu zadaću. Čovjekova je dužnost, a njemu su po Ku’ranu podložne sve stvorene stvari i bića - promijeniti svijet time što ga čini valjanim. Činiti dobra, a sprečavati zla djela - najviši je princip kur’anske moralne revolucije. Iz njega se izvodi cijeli jedan kodeks pravila svakidašnjeg života koji zahvaća cjelinu moralnog života islamskog čovjeka: obitelj, pravo, prijateljstvo, bogoslužje, državu, zajednicu, znanost, umjetnost. Ali, kroz cijeli taj kodeks i sve njegovo oživotvorenje provijava temeljna duhovna svrha Kur’ana - da Dobro može trijumfovati nad Zlom samo ako se čovjek osjeća, živi i vlada po njegovim principima, propisima i uputima. Tako se postiže transcendentna visina etike i tako se red ličnosti čovjeka organski i nerazdvojno povezuje sa redom kozmosa kojima je oboma Bog i Njegova apsolutna volja najviša smisaona i moralna sinteza” (“Uvod u Kur’an”, str. 42).

Zdrava zajednica

Ova tri velika i fundamentalna plana Kur’ana zorno se mogu pratiti, proučavati i svjedočiti kroz graditeljske ansamble koje sačinjavaju kule zajedno sa konacima, kućama za stanovanje, kućama za poslugu, konake za musafire, ulemu, kućama za stanovanje, štale, avlije, bašče, kamene kule i objekti za smještaj vojske, ali i kuće za putnike-namjernike i zbrinjavanje i pomaganje fukare i siromaha. Odžaci u Osmanskoj carevini, posebno u Bosni i Hercegovini od početka 18. stoljeća do kraja osmanske vladavine imaju višestruku i višeznačajnu namjenu i društvenu, socijalnu, sigurnosnu, odbrambenu, solidarnu, moralno-etičku, porodičnu, znanstvenu, spoznajnu, medijsku, političku, privrednu, ekonomsku, školsko-obrazovnu, općedruštvenu i općeljudsku na mikroplanu.

Na mikroplanu oni su u slučaju napada i opasnosti vršili bar trenutno onu koju država na makroplanu vrši na nivou države. Kao takvi odžaci su bili otvoreni i gostoljubivi za sve putnike-namjernike, dobronamjernike, ulemu, šejhove, derviše, znalce, poznate i priznate ljude, ali i skoro neosvojive tvrđave i tvrd orah za dušmane i osvajače. Ispravnim i moralnim životom u odgovornosnoj slobodi, u okviru odžaka, u koji dolazi i alim i šejh i hodža i derviši čovjek se izdiže iznad meleka, a pogrešnim, promašenim, a nemoralnim životom spušta ispod razine demona i životinja.

Kao što je etika primijenjena religija u međuljudskim odnosima, vezama, relacijama i komunikacijama, tako je politika primijenjena etika u i među ljudima u državama ustavne demokratije, odgovornosne slobode i vladavine prava kroz zakon i preko njega. Čovjekov život nije i nikada neće biti samo puko animalno trajanje, ili samo permanentna briga za nužnu svakodnevnost, nego je i unutrašnji misijski zadatak idejnog, duhovnog, moralnog, vanjskog i unutrašnjeg samoosvješćivanja i samooplemenjivanja čistim srcem, plemenitom i iskrenom dušom, duhovnim znanjem, valjanim djelima, u ime Allaha, a na korist insana.

Vjerodostojna, živa i praktična etika ima misiju moralne revolucije u odnosu na čovjeka i zajednicu u odgovornosnoj slobodi, ravnopravnosti, povjerenju i sigurnosti. Njen najviši i univerzalni princip je permanentno naređivati, zagovarati, činiti dobro i primjenjivati univerzalne moralne principe, a zabranjivati i kloniti se zla, nereda i grijeha, što ima za rezultat iznutra promjenu svijeta time što ga to čini valjanim i podnošljivim. Sloboda, etika utemeljena na religiji, kultura i politika u ljudskom svijetu su isto što su: jug, sjever, istok i zapad u prirodnom svijetu i ko ih razdvaja i suprotstavlja ili je lud ili amoralan ili zločinac.

Ovo treba bez prestanka ponavljati. Da bi se ostvarila socijalna strana čovjeka i intencionalnost islama, na kolektivnu sudbinu čovjeka u kontekstu višeg, pravog i neprolaznog smisla, preduvjet je prava i istinska zajednica. Kako doći do prave i zdrave zajednice? U muslimanskom svijetu zajednicu zajednicom na mikroplanu čine: brak, porodica, familija, rodbina, prijatelji, komšiluk, što sve prožima, objedinjava, ispunjava, osmišljava i usmjerava džemaat sa imamom na čelu. Kada je u toku Velikog ili Bečkog rata od 1683. do 1699. Osmanska carevina izgubila rat i sve teritorije, pokrajine i zemlje koje je prije stoljeće i po zauzeo Sulejman El-Kanuni - Veličanstveni, tada je sav Bosanski pašaluk, ejalet ili beglerbegluk postao granica.

Zato se od početka 18. stoljeća u tom pašaluku brzo i intenzivno grade odžaci koji imaju strateški, vojni, sigurnosni, odbrambeni, unutrašnji i vanjski značaj u čuvanju žića, bića, imovine i života od svakog hajduka, uskoka i harambaše. Tako se podiže Odžak kod Glamoča, Odžak kod Livna, Odžak kod Višegrada, Odžak kod Goražda, Odžak kod Šipova, Odžak kod Ilijaša. Porodica Ljubović veže se za Odžak kod Nevesinja, porodice Sulejmanpašić i Rustenpašić za Odžak kod Bugojna, a po Odžaku Miralem-bega dobio je ime grad Odžak koji se naredi pored Modriče između Dervente i Bosanskog Novog.

Najviše odžaka u Bosanskom beglerbegluku sagradila je begovska porodica Čengić. Predaja kaže da su oni prvi Odžak sagradili u Dobrim Vodama, udaljenim dva do tri kilometra od Borija, ali nema nikakvih ostataka objekata Odžaka. Iz Dobrih Voda Čengići se sele u mjesto Borija, gdje izgrađuju Odžak. “Čengići su imali svoje odžake u više od dvadeset mjesta na području Zagorja” (str. 326). Zagorje je ustvari prostor između Treskavice i Zelengore sa Kalinovikom kao najvećim mjestom.

“Najviše odžaka nalazilo se oko Kalinovika (Borija, Jelašca, Mjehovina, Hotovlje, Zelumići, Vihovići, Kuti i Bukvica) = 8, Miljevine (Rataj, Srbotina i Mrežica) = 3, Ustikoline (Odžak i Lokve) = 2 i Pljevlja (Potpeć i Boljanići) = 2. Odžaci Čengića nalazili su se još i u Foči, Miljevini, Bijeljini, te u Lipniku kod Gacka i Presjenici kod Sarajeva” (str. 326). Odžak na Rataju spaljen je u Prvom svjetskom ratu, Odžak kod Ustikoline spaljen je tokom Drugog svjetskog rata, a Durmiš-pašina kula minirana je 1992. godine. Nisu tu samo minirane kule i spaljivani odžaci nego i način života, kultura, tradicija, običajnost i zavičanost jedne zajednice stare pola milenija ili pet stoljeća u BiH.

Haznadar i kapu-aga

Čengići su po mnogo čemu najpoznatija, najpriznatija, politički najvjerodostojnija, najustrajnija, ali i najosporavanija i najnapadanija begovska porodica u Bosanskom ejaletu. Dok su boravili i živjeli u Aziji, u jugoistočnoj Aziji, u Egilu na obalama Tigrisa između Mardina i Dijarbakira u svome emiratu od 1030. do 1524. godine nadživjeli su i preživjeli vladavinu različitih naroda i dinastija kao što su: Mirdasijje, Maloazijski Seldžuci, Ak Kojunlu i Kara Kojunlu dinastija, Sefevije i Osmani. Maloazijski Seldžuci su jedna od pet seldžučkih dinastija koji su formirali sultanat Rum u Maloj Aziji sa glavnim gradovima Iznikom (Nikejom) i Kojom od 1077. do 1302. godine. Posljednji tragovi njihove vlasti nestali su 1471.

Sefevije su perzijska dinastija koju je formirao šah Ismail i ona je trajala nepuna dva i po stoljeća, od 1502. do 1736. godine. Ta dinastija je imala velike aspiracije prema dijelovima današnje istočne i jugoistočne Turske. Što se tiče Mirdasijja i Ak Kojunlu i Kara Kojunlu, to su bile lokalne, autonomne i kratkotrajne dinastije. Druga je stvar sa Osmanima. U povijesti svjetskih carstava Osmansko carstvo, koje je trajalo oko 630 godina, smatra se jednim od najmoćnijih u povijesti svijeta. Uistinu, Osmanska carevina i država je trajala od 1288. do 1918. godine. Na vrhuncu svoje moći, u 16. stoljeću obuhvatala je površinu od 8.000.000 km2 na tri kontinenta: Evropi, Aziji i Africi, objedinjujući 20 nekadašnjih carskih kruna u četrdeset pokrajina.

Od 1517. Turci Osmani kao treća i posljednja dinastija iza Emevijja i Abbasijja, a prva nearapska preuzimaju Hilafet od Abbasijja i njegovo središte prenose iz Kaira u Istanbul. Turci Osmani su prvi i jedini nearapski islamski narod koji je uz Arape iz plemena Kurejš davao halife u Hilafetu od 1517. do 1924. godine. Ne samo to, već su oni u tom razdoblju u potpunosti povratili i objedinili vjersku (Hilafet) i svjetovnu (Mulk) vlast u jednoj osobi koja je istovremeno bila i halifa i sultan ili padišah. Sve vrijeme Osmanskog hilafeta glavni grad i sjedište Hilafeta bio je Istanbul. Turci Osmani su bili najmoćnija i najuspješnija muslimanska dinastija na tlu Evrope.

Na planu uređenja države, organizaciji vojske u obliku jeničara i spahija, imovinskopravnim odnosima na razini timara, zijameta i hasa i organizaciji uprave i administracije, Osmanlije su stoljećima bili najmodernija, najtolerantnija, pravno najuređenija i najmoćnija carevina u Evropi i svijetu. Glavni pravni temelji tako velike i moćne države bili su osnovni izvori islama - Kur’an i Hadis i Kanuname i sultanove naredbe koje su imale pravne odredbe o nekom pojedinačnom pitanju. Ta tri pravna temelja učinila su Osmansku carevinu, državu nomokracije - pravno-zakonodavnom državom sa vladavinom prava i pravde, a ne vladavinom naroda ili demokracijom. Tu činjenicu da je Osmanska carevina bila pravna i za živote i imovinu ljudi sigurna država i da je priznavala i tolerirala, čak i u to i takvo doba, sve narode, zajednice i religijske zajednice Carstva priznaje Edgar Moren, evropski politički mislilac, na kraju dvadesetog stoljeća sa konstatacijom da do ujedinjene Evrope neće doći dok Evropa ne dostigne univerzalnu toleranciju, red i poredak Osmanske carevine, upravu i administraciju Austro-Ugarske, red, poredak, organizaciju vojske kakvu je imala nekadašnja Pruska.

Što se tiče oblika vladavine Osmanske države, carevine, jedne od najdužih i najmoćnijih u povijesti svijeta, ona se može definirati kao pravno nasljedna monarhija, prema Aristotelu, optimalnom obliku vlasti, sa strogo hijerarhiziranom i centraliziranom vlašću. Glavnu izvršnu vlast je imao sultan koji od Selima I postaje i halifa. U povijesti Osmanske države, kasnije carevine i na kraju hilafeta glavni gradovi bili su: Bursa, Edirna i Istanbul, a hilafeta samo Istanbul. U razdoblju od 1288. do 1923, što obuhvata period od 635 godina, izmijenilo se 38 tursko-osmanskih sultana i 29 halifa od 1517. do 1924, što obuhvata period od 407 godina. Od kada je 3. marta 1924. godine ukinut hilafet u Istanbulu, islamski svijet živi najduži period u povijest stanja Fasile-i-Hilafeta - ili bez halife. Sultan koji je bio istovremeno i halifa bio je i vrhovni komandant vojske i državne administracije.

Ostale opće državne poslove rješavali su sadrizam - veliki vezir i divan - vezirsko vijeće - vlada. U političkom pogledu sadri-azam - veliki vezir, uvjetno kazano, bio je politički alter ego sultana. Do velikog vezira koji je jedini bio sa pet tugova bili su veziri sa četiri tuga, zatim veziri ili paše sa tri tuga, ili su bili beglerbezi, to jest paše od dva do tri tuga, ispod kojih su bili sandžakbezi s jednim tugom. Najveće vjersko zvanje u Carstvu je bio halifa koji je vjerske poslove povjeravao šejhul-islamu i on je ustvari bio alter ego - drugo ja sultanu kao halifi u vjerskim poslovima i pitanjima. Vrhovni vojni sudija zvao se kadi-asker.

Najviši vojni čin - ministar odbrane zvao se jeničar-agasi. Načelnik generalštaba zvao se kul-ćehaja. Jeničar-agasi je bio odgovoran za red i mir u prijestolnici. Kada bi on išao u rat, njegovu ulogu u prijestolnici je preuzimao segban s imenom kajmakam. Komandant u ratu, najčešće sam sultan ili veliki vezir ili neko drugi naziva se ser-asker. Veliku ulogu imale su muftije u tumačenju vjere na temelju vjerskih izvora i kadije kao nosioci sudsko-upravne vlasti. Po pravilu kadije su bile i mutevelije vakufa. Ministar privrede zvao se defterdar, ministar finansija zvao se haznadar, državni sekretar od doba Sulejmana Kanunija nazivao se reis-efendija. Vrhovni dvorski upravitelj, u SAD-u šef osoblja Bijele kuće, nazivao se kapu-aga. Čuvar i branitelj grada i tvrđave nazivao se dizdar, a luke kapetan.

Velikog vezira postavljao je sam sultan. Na timarskom sistemu, na kome je izgrađen vojni red, počinjala je cjelokupna administracija provincija i njihove vojno-administrativne podjele na ejalete, pašaluke ili beglerbegluke, pašaluci na sandžake, sandžaci na kadiluke ili subašiluke, a kadiluci na nahije. Beglerbega je postavljao Divan na prijedlog velikog vezira, a sandžakbega je postavljao veliki vezir na prijedlog beglerbega. Dva glavna roda osmanske vojske pola milenija bili su spahije i jeničari. To su bile i specijalne vojne jedinice do visine bataljona kao što su leteći odredi, akinđije azapi - kao sada američki marinci, Bešlije, Gonulije, Martolosi, Farisi, Derbendžije, Sejmeni i Čerahori.

Safvet-beg Bašagić

Nosioci zastave u ratu zvali su se bajraktari. Strukturu društva sačinjavali su vladajući sloj i slutan, svi veziri, beglerbezi, sandžakbezi, zaimi, miralajbezi, alajbezi, ajani, sva vojska i carski službenici, kadije, muftije, muderisi i ulema. Najbrojnije je bilo seosko stanovništvo i raja, kako kršćanska tako i muslimanska. Tu su i kmetovi koji su imali najsigurniji i najbolji položaj u Evropi. To priznaju svi upućeni ljudi. Vojnička lena, nikako evropski feudi, ovisno i o visini prihoda sa njih, dijelila su se na timare, zijamete i hasove. Timar je bio korisnički, ne gruntovni posjed kao feud u Evropi, sa prihodom do 19.999 akči, zijamet sa prihodom od 20.000 do 99.999 akči, a has, koji su posjedovali samo veziri: sandžakbezi, beglerbezi i najviši vojni zapovjednici i paše bili su posjedi od sto hiljada do dva miliona akči.

Za darovani timar, zijamet ili has, beg je imao obavezu da po potrebi vrši vojnu dužnost, da ide u rat na konju sam ili u zavisnosti od visine prihoda sa naoružanom pratnjom. Kada se vršila vojna smotra joklama, spahija koji je koristio timar trebao je imati dvadeset naoružanih askera, a zaim stotinu. U protivnom gubio se ili smanjivao posjed. U odnosu na evropski feud ili leno-timarski sistem kao živ, dinamičan i krajnje izazovan i privlačan je kao razlika između ležećeg policajca - feud i živog policajca - timar. Najpoznatiji admiral, kapudan-paša osmanske flote bio je i ostao Hajrudin Barbarosa. Na vrhuncu svoje moći Osmanska carevina obuhvatala je 40 namjesništava, a četiri zemlje bile su pod obavezom poreza: Erdelj, Moldavija, Vlaška i Dubrovnik.

Afrička namjesništva ili ejaleti bili su: Egipat, Alžir, Tunis i Libija. Evropska namjesništva bili su Ugarska, Temišvar, Bosna, Smederevo, Rumelija, Kafa Kandija i Arhipelag uz koji su išli Moreja, Lepant i Nikomedija. To su evropska, a azijska namjesništva bila su: Anadolija, Karaman, Maraš, Anada, Kipar, Sivas ili Rum, Trabzon, Čildir, Gurdžistan (Gruzija), Dagistan (Kavkazija), Širvan, Kars, Van, Erzurum, Šehirsor ili pravi Kurdistan, Basra, Bagdad, Raka, Mosul, Dijarbakir, Halep, Saida, Damask, Tripolis, Džida, Sana, Zebid i Mekka. Osmansko carstvo obuhvatalo je čitavu Grčku, Iliriju, Meziju, Makedoniju, Panoniju, Trakiju, Daciju, carstva Pira, Perzeja, Rescuporisa i Decebala, carstva Tribala i Bugara u Africi, Ptolomejevo carstvo i područje s Numidijom između obje kraljevine u Aziji, carstvo znamenitog kralja Mitridata, Antioha, Atala, Pruzija, Herodovo, Tigranovo, neslavnih kraljeva Kapadokije, Cicilije, Komagene, Iberaca i Skita i jedan dio praćanskoga carstva.

U okviru konteksta ovo je bilo nužno navesti da se vidi kakva je vitalna, uspravna, ustrajna, postojana, stabilna i vjerodostojna porodica Čengića koja je mogla pola milenija ostati i opstati kao državno-vojna i društveno-politička zajednica a da se ne izgubi. Hiljadugodišnja povijest te porodice je živo svjedočanstvo Tukidove izreke: “Sadašnjost, iako nikada ne ponavlja prošlost, mora joj neizostavno ličiti. Prema tome na nju mora ličiti i budućnost”. Čengići izvana potvrđuju i antičku misao o čovjeku koja glasi - Biti čovjek jednako je biti slobodan. Biti slobodan u sadržajnom i značenjskom smislu znači baviti se politikom.

Otkako je Pir Bedr 1030. godine, jedan od predaka Čengića, formirao emirat Egil u Kurdistanu, Čengići su hiljadu godina na političkoj pozornici muslimanskog svijeta. Rodočelnik Čengića u Bosni je Kara Osman-beg, sin Isfendijar-bega iz stare dinastičke porodice Egil. Kara Osman-beg je iz Egila u Bosnu vjerovatno došao 1524. godine. Od dolaska u Bosnu do kraja Osmanske carevine Čengići učestvuju u svim vojnim, državnim, političkim, privredni, obrazovnim, ekonomskim i društvenim procesima Osmanske carevine. U 16. stoljeću učestvuju u bitki na Mohaču 1526. u dva pohoda na Beč 1529. i 1532. U 17. stoljeću učestvuju u teškom Kandijskom ratu od 1645. do 1669. između Mletačke republike i Osmana za otok Krit. Rat se vodio duž jadranske obale, u Krajini i Hercegovini.

U drugom velikom ratu, Bečkom ili Velikom od 1683. do 1699. koji je okončan Karlovačkim mirovnim ugovorom Čengići su podnijeli velike žrtve i dali veliki obol i doprinos u odbrani carstva. U 18. stoljeću na Prutu 1711. i Oziji 1737. Inače, Ozija, danas Očakov u južnoj Ukrajini, bila je katastrofa. Tu je pogubljen Čengić Bećir-paša, veliki, hrabri vojnik i ratnik i pobjednik u mnogim bitkama i zarobljeno je 7.736 Bošnjaka, od kojih se u Bosnu vratilo samo 1.340. Tu se mora navesti i Morejski rat za Peleponez od 1714. do 1718. Venecije i Austrije protiv Osmanske carevine u kome su Čengići dali veliki obol i doprinos u odbrani carevine, jer je njihova nadležnost i odgovornost bila istočna Bosna, Crna Gora, istočna Hercegovina i dio jadranske obale, a tu se vodio Morejski rat.

U 19. stoljeću su Smail-aga, koji je bio gatačko-pivsko-drobnjački mutesellim i njegovi sinovi: Muhammed-beg koji je kao šehid završio u bitki u Duzi 1870. godine i Derviš- paša zvani Dedaga. Kao veliki junak istakao se u Hercegovačkom ustanku i u više bojeva sa Crnogorcima. Za njega kažu da je kao posljednji hercegovački vitez u Drobnjacima pred dvije vojske podijelio mejdan sa Draganom Kovačevićem i savladao ga. Prema Bašagiću i nepodijeljenom mišljenju u devetnaestom stoljeću najglasovitiji i najveći junak je Smail-aga Čengić, otac Muhammed-bega i Dedage. Svoju hrabrost i junaštvo potvrdio je u više bojeva, posebno u Srbiji kod Loznice, gdje je uhvatio živa ruskog generala, zatim u bici kod Grahova 1836. gdje je razbio i pobijedio crnogorsku vojsku i posjekao sedam Petrovića.

Smail-aga je mučki, na prevaru podlom i podmuklom izdajom ubijen 1840. u Drobnjacima u selu Mljetičku. On je opjevan u više narodnih pjesama, a o njegovom ubistvu Ivan Mažuranić je sastavio ep “Smrt Smail-age Čengića” koji je preveden na više stranih jezika. Najznačajniji i najpoznatiji Čengić po majčinoj liniji, na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, od 1870. do 1934. bez sumnje na polju tradicije, kulture, znanja, obrazovanja, štampe, časopisa, biblioteka, teorije i baštine Bošnjaka jeste Safvet-beg Bašagić. Da ne navodimo šta je sve Bašagić napisao i koje je listove i časopise pokrenuo, neizbježno je navesti da je napisao poemu “Pogibija Čengić-age”.

Da je Čengića loze i krvi, po majčinoj strani, za Bašagića svjedoči činjenica da je bio prvi predsjednik Bosanskog sabora u doba Austro-Ugarske monarhije. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća na političkom planu, kroz komunistički pokret, najviše su se politički istakli Ferid (Fića) Čengić, kome su 1948. godine napravili spletku i igranku da se izjasnio za Staljina. Svi koji su ga poznavali ističu da se radilo o izuzetno sposobnom, dobronamjernom, plemenitom i zaslužnom čovjeku.

Svojevrsna porodica

Valjda je mnogima smetalo prezime Čengić koje i danas nekima smeta. Drugi neupitno značajan čovjek sa stajališta bezbjednosti, politike i državne strukture jeste Adil-beg Zulfikarpašić Čengić. On je po muškoj liniji Čengić sa izmijenjenim prezimenom. Kao visoki funkcioner Ozne poslije 1945. bio je ministar, ali je veoma brzo napustio Jugoslaviju i nastanio se u Švicarsku. Kad je pao komunizam, vratio se u BiH, prenio svoj Institut iz Züricha u Sarajevo.

Činjenica da su na čengićkim odžacima postojali konaci i u njima centralne sobe - kao prostori razgovora, dijaloga, zatim selamluci pa musafirhane, pa da je pobožni spjev “Abdija” napisao Murad-beg Čengić, pa da je Nur-beg Čengić bio šejh, da je Hasan ef. Čengić završio Gazijinu medresu i diplomirao Islamski fakultet i da je Adil-beg uvakufio Institut svjedoči misao Hegela koji konstatira - biti čovjek jednako je biti u sebi, a biti u sebi jednako je biti u vjeri, moralu, vrijednostima i integralnom karakteru. Način kako su sagrađeni i koje su imali sadržaje i namjene odžaci, svjedoče da razvoj grada pa i sela, školstva i obrazovanja s jedne i školstva sa bibliotekama, džamijama, mesdžidima, imaretima, hamamima, s druge strane idu istovremeno i zajedno.

Temelj sveukupnoj muslimanskoj prosvjeti, obrazovanju i ponašanju davali su, to se nikada ne smije zaboraviti, daju i davat će kućni odgoj, pouka i pravne navike, mektebi, džamije, kutubhane - biblioteke, kiraethane - čitaonice i mazije - kružoci u konacima i semhanama ili permanentno besplatno obrazovanje za odrasle ljubitelje istine, mudrosti, znanja, knjige i spoznaje. Tako Čengići, milenij kroz politiku izvana, a kroz vjeru iznutra svjedoče i da su nerastavivo i slobodni ljudi i vjernici. Kao što je svojevremeno u doba Austro-Ugarske Abdul-Aziz-beg bio gradonačelnik Foče, tako su Čengići i po muškoj i po ženskoj liniji: Halid-beg Čengić, Hasan-beg Čengić, Ismet-beg Čengić, Senad-beg Čengić, Smail-beg (Smajo) Čengić, Muhammed-beg Čengić, braća Hakija i Safvet-beg Čengić, Sejid-beg Čengić, Enes-beg Čengić, Rijad-beg Raščić, sestrić Čengića, stavili sve svoje kapacitete od 1990. do 1996. u funkciju odbrane BiH, njenih slobodnih građana i ravnopravnih naroda.

Kao što je Alija Izetbegović bio spiritus movens - njegova je ideja, generalna slika, program vizija SDA, a realizator formiranja i organiziranja SDA po cijeloj BiH, Patriotske lige, kompletne logistike 1992 - 1995. bio je Hasan-beg Čengić. Kada je u pitanju odbrana zemlje u okviru logistike, on je smio i radio je i one poslove o kojima pozitivisti i racionalisti ne smiju ni razmišljati. Knjiga pred nama “Čengići” zbornik radova sastoji se od: “Riječi urednika” Džemala Čengića, “Porodica Čengić od dolaska u Bosnu (1524-2024)” Senada Čengića, “Emirat Mirdasida iz Egila: Kratki pregled historije. Kratka historija Emirata Egil i prijevod teksta porodičnog stabla egilskih vladara”, “Najstariji ferman begova Čengić”, “Sojurgal (nasljedna darovnica) Kasima ibn Džihangira Akkojunulu (903-1498)”, “Odžaci sa stambenim kulama porodice Čengić”, “Nadgrobni spomenici u Odžaku Čengića kod Ustikoline, Bosna i Hercegovina”, “Zabilješka sa putovanja u Gornju Mezopotamiju, prapostojbinu familije Čengić 7 - 15. oktobar 2023. godine”, “Prilog 1: Porodično stablo Čengića iz Odžaka kod Ustikoline”, “Prilog 2: Crtice iz porodične tradicije”, “Prilog 3: Čengići u poeziji”.

Ovo je izazovna, obimna i nadasve svrsishodna, korisna, potrebna i dobrodošla knjiga. Dok se došlo do nje, trebali su velika ljubav, trud i napor. Zato je srdačno preporučujem za štampanje i čitanje.