Čarolija dobre vile sa Karaulske gore: "Susret sa učiteljicom odredio je moj život"

Rođena je na obroncima Vlašića prije skoro osam decenija. I prve je korake napravila na toj čarobnoj planini koja je prigrlila srednju Bosnu. Vodio je život i tamo i ovamo, od svega je uzela i prihvatila samo najbolje, što je bez rezerve dijelila sa svima koje je život doveo na staze njenoga života.

Rabija Mameledžija je rođena 1946. na Karaulskoj gori, planinskom selu Kokići, na tromeđi općina Jajce, Donji Vakuf i Travnik. U porodici u kojoj je bilo petero djece, za svakoga je bila lijepa riječ, topli zagrljaj, pa su i danas jedni drugima velika podrška. Škola je bila udaljena pet kilometara od sela, ali to djecu nije spriječilo da ostvare zavidne karijere.

- Susret sa mojom učiteljicom odredio je moj život. Prvi sam put tada vidjela ženu u haljini, s frizurom, školovanu, koja tako lijepo govori i zarekla se da ću i ja biti učiteljica. U trećem razredu, moj otac je dobio posao u Travniku, pa se cijela porodica preselila, a ja sam nastavila i završila školovanje u ovom vezirskom gradu. I ponovo se, nakon 20 godina, vratila u Kokiće kao učiteljica. Ispunila sam san, priča nam Mameledžija.

Na radno je mjesto otišla sa suprugom, učiteljem Safetom. Mladi par je 1971. počeo živjeti bajku. Imali su jednu sobicu u Šišavi. Safet je radio u Mudrikama, pa su svaki drugi dan jedno drugome dolazili. Nisu imali puno materijalnog, ali ljubavi i poštovanja nije nedostajalo. Bili su zadovoljni svakim trenutkom koji su provodili zajedno, ali i čežnjom u danima kada su bili odvojeni. Posebno je zanimljivo što ih je u tim selima stanovništvo dočekalo još u narodnim nošnjama, s kućama bez poda.

- Živjelo se mnogo teško, puno se radilo. Ljudi nisu bili školovani, ali su bili sposobni, pametni i mudri. U školi je bilo preko 100 učenika. Mi smo imali nepunih 20 godina, a po savjete su dolazili stari domaćini. Nikada nam ništa nije bilo teško. Učitelj je na selu bio fenjer, svjetlo. Tada su se počele graditi lijepe kuće, polahko su se skidale i narodne nošnje. Radili smo i na pošumljavanju, izgradnji dalekovoda, uređenju staza, u sve smo uključivali djecu, ali i cijele porodice. Počeli smo raditi i na osnivanju Smučarskog kluba Travnik, ali i na turizmu. Gradili smo odnose sa zajednicom, ali i naš brak. 14 godina nismo imali djece, ali to nije utjecalo na naš odnos, prisjeća se Rabija.

Nakon 14 godina, Rabija je rodila sina, a škole na Vlašiću su imale sve manje djece, pa je odlučila 1986. prebaciti se u školu u Travniku, a Safet je ostao na Vlašiću. Svaki slobodan trenutak provodili su zajedno. Došla je i ta nesretna 1992. i Rabija je sa sinom odlučila potražiti spas u Hrvatskoj, gdje je opet našla način da bude korisna zajednici. Jedna je od osnivačica bosanske škole u Živogošću, koja je počela sa radom 5. 10. 1992. Međutim, vrlo brzo su izbjeglice iz BiH deportovane po sabirnim centrima, pa je otišla u Gašince, a nakon toga u Labin. Radila je kao učiteljica, ali i volontirala u Merhametu i gdje god je podrška nekome, a posebno djeci, bila potrebna. Ipak, jedva je čekala povratak u svoj Travnik, u svoj dom.

- S prvim konvojima koji su krenuli 1995. vratila sam se kući. Počela sam raditi u OŠ Kalibunar, školi koju sam i ja pohađala kada smo doselili u Travnik. Ali, donijela sam i napisan roman “Gašinci”. Sve što smo preživljavali, nisam imala s kim podijeliti, pa sam dušu otvorila peru i papiru. Iako u izbjeglištvu, i daleko od rata, i mi smo imali rat, rat sami sa sobom, sa čežnjom, nostalgijom, naglašava Rabija.

Poslije su iz Rabijinog pera izašli i romani “Vrijeme zanosa”, “Sedam velikih”, “Starac Vlašić i njegova djeca” te zbirke pjesama za djecu “Školska torba”, “Dječiji svijet u stotinu slika”, “Kad porastem, biću i ja” i posljednja, posvećena unukama, “Šareni snovi”. Njeni su radovi uvršteni u nekoliko antologija.

- Veliku tugu mi je donijela smrt moga Safeta prije 20 godina. To je obilježilo život i moga sina, koji nosi očevo ime - Safet. Teško smo se nosili sa gubitkom i ja sam utjehu pronašla u pisanju i druženju sa djecom. Najviše volim pisati za djecu. Često me zovu u sve škole u SBK-u, razgovaramo o književnosti. Slobodno vrijeme najviše volim provoditi sa sinom, snahom i unukama koji su obogatili moj život, zaključila je Rabija Mameledžija.