Avlije Damaska: Dok Sirija preživljava teške dane...
Nisam želio da se zadržavam u Damasku. Više je to bila Božija providnost ili prst sudbine. Vraćali smo se moj prijatelj dr. Eldin Karaiković i ja sa zanimljivog i napornog jednomjesečnog dalekog putovanja po nekadašnjem carstvu zanosne carice Belkis, koja je svojom pojavom osvojila mudrog cara Solomona. Carstvo od Shabe davno je otišlo u legendu, a tradiciju nastavila zemlja Jemen sa bajkovitim i jedinstvenim glavnim gradom Sanom. Nigdje takve ljepote, niti takvog nemira u zemlji prevrata i ratnih razaranja među podijeljenom plemenskom braćom.
ZAUSTAVLJENO PUTOVANJE: Iz Sane sam ponio nešto što malo koji posjetilac iznosi iz zemlje na izdisaju – grumen jeftinog topljenog tamjana. Stavio sam ga u putni ranac, zajedno sa velikim zakrivljenim nožem, posrebrenom džambijom, koju u Jemenu za pasom nose svi punoljetni muškarci. Uz to, u mom rancu se našlo i kilo sirove kafe, kupljene u jemenskoj luci Moka, po kojoj je luka i dobila ime.
Za mene su to bili suveniri posebne vrijednosti koji se nigdje na svijetu ne mogu kupiti, osim u trgovačkom kvartu Sane, jedinstvenom starom suku u kome se trguje svilom i kadifom, kroz koji život protiče dostojan šesnaestog stoljeća.
U Aman smo preko Rijada stigli avionom, ali se nismo dugo zadržavali, jer smo ranije obišli njegov jedinstveni Historijski muzej, u kome su glavni eksponati dvije zagonetne ljudske lobanje u kojima su očne duplje ispunjene malim morskim školjkama, stare možda jedanaest hiljada godina, pronađene na lokalitetu današnjeg Jerihona. Boravili smo i nekoliko dana u luci Akabi, tamo gdje je lukavi Lawrence od Arabije izvojevao pobjedu nad Osmanlijama, označivši početak njihove vladavine nad ovim značajnim geostrateškim prostorima. Iz Akabe smo posjetili romantičnu Petru, nekadašnju ekskluzivnu tržnicu sa karavanskog Puta svile i usnuli grad Džeraš, nekadašnju rimsku prijestolnicu zatrpanu u strašnom zemljotresu u jedanaestom stoljeću.
Bili smo umorni od putovanja, pa smo u Amanu sjeli na autobus koji je preko Damaska vozio za Istanbul. Željeli smo čim prije kući, u Bosnu i Sarajevo, ali nam se nije dalo. Na sirijsko-turskoj granici iz sna su nas probudili carinski službenici. U mom rancu su našli grumen topljenog tamjana i zakrivljeni posrebreni nož – džambiju. Od tamjana su pomislili da je riječ o “pogači” od makovog soka, drogi, i tako je naš autobus nastavio put bez dr. Eldina Karaikovića i mene. Ostali smo u graničnoj carinskoj upravi kao sumnjivci sve do jutra, a ujutru, kada su nam uz izvinjenje vratili prtljag, šta smo mogli drugo nego se vratiti u Damask. I nismo se pokajali!
BOGATSTVO DAMASKA: Dan smo proveli obilazeći bogate kulturno-historijske znamenitosti glavnog grada Sirije. Malo se zna da je Damask možda najstarija prijestolnica na svijetu i, prema nekima izvorima, četvrti najsvetiji grad u islamu. U Siriji Damask je kolokvijalno poznat kao Aš-Šām (?!), a među starim arapskim poetama nazivan je imenom Madīnat al-Yāsmīn (Grad jasmina). Dok očaran orijentalnim ambijentom koračam njegovim miomirisnim ulicama, gle čuda, u meni odzvanjaju stihovi palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha (1941.–2008.), koji je svoje dane u egzilu provodio u ovom gradu:
U Damasku:
putnik pjeva sebi:
Vraćam se iz Sirije
ni živ
niti mrtav
već kao oblak
koji olakšava teret leptirice
sa moje odbjegle duše.
Iako je već odavno, pogotovo otkako su se zavadila sirijska braća i otkako su udarili jedan na drugog, izgubio mnoge svoje epitete i mirise jasmina, treba se podsjetiti da je Damask dugo vremena bio glavni grad i kulturni centar Levanta i Arapskog svijeta.
Historija je na ovim prostorima ostavila burna vremena i neizbrisive biljege. Grad je mijenjao gospodare nebrojno puta tokom minulih stoljeća: Asirci, Perzijanci, Grci, Nabatejci, Rimljani, Omajadski kalifat, Turci Seldžuci, Mongoli, Osmanlije, Francuzi i mnogi drugi nekada su odavde vladali osvojenim svjetovima. Svaki osvajač je iza sebe ostaviljao vidne tragove i organizacione državne strukture koje su se smenjivale u bolnim krvavim dramama i neviđenim tragedijama. Sam grad je, međutim, postajao sve bogatiji, a njegove tradicije neuporedive sa bilo kojom bliskoistočnom prijestolnicom.
BOGATA OSTAVŠTINA: Stari Damask datira iz srednjeg vijeka i okružen je sa pet kilometara dugim odbrambenim zidom. Veliki dio ovih ogromnih kamenih zidova ostao je iznenađujuće dobro očuvan sve do danas. Ipak, bogata historija Damaska još uvijek živi u historijskom dijelu grada, gdje uski kaldrmisani sokaci lutaju kroz labirinte drevnih zgrada, dotičući živahne orijentalne pijace, i otkrivajući stara povjesna mjesta, kao što je Tekstal.
Veliki dio bogate baštine grada čine veličanstvene palate i privatne kuće izgrađene tokom osmanskog osvajanja u ranim godinama šesnaestog stoljeća. Većina ovih kuća pretvorena je u muzeje, galerije, luksuzne hotele ili tradicionalne restorane. Unutar starih gradskih zidina nalazi se i citadela, kao i džamije i svetišta od velikog vjerskog značaja.
Velika Omajadska džamija u Damasku se po svetosti može porediti sa onim u Mekki i Medini. Lokacija džamije je nekada bila dom hrama Sirije koji je stvorio drevni aramejski narod za Haddad, Boga oluja i munja; zatim rimski hram podignut u čast boga Jupitera i kršćanske crkve u doba cara Konstantina. Predanja kažu da se unutar zidova džamije nalazi svetište za koje se navodi da je u njemu pohranjena glava Ivana Krstitelja. Džamija je jedno vrijeme služila i kao univerzitet za astronomiju, inženjerstvo i medicinu.
Sama zgrada djeluje više nego zadivljujuće, kao da je iz priča iz “Hiljadu i jedne noći”. Predstavlja čudo islamske arhitekture i djelo više stotina najvještijih zanatlija i neimara koptskog, perzijskog, indijskog i vizantijskog porijekla. Neke istaknute karakteristike džamijskog kompleksa su tri minareta izgrađena u potpuno različitim stilovima, zidovi prekriveni mozaikom, prostrano dvorište i ogromna molitvena dvorana podijeljena na tri dijela, sa dvije paralelne linije stupova u korintskom stilu.
Pored sjeverne kapije džamije, nalazi se grobnica legendarnog arapskog vojskovođe, plemenitog sultana Salaha al-Dina ibn Ayyuba (Saladin), koji je porazio krstaše u nekoliko odlučujućih bitaka i zauvijek ih protjerao iz svetog Jeruzalema.
Tradicionalne kuće, bašte i cvjetne avlije sa šadrvanima posebne su čarolije Damaska, koje su me ostavile bez riječi i daha. Takav sklad i ljepotu nisam doživio ni u Bagdadu, Amanu, Istanbulu, Bejrutu, ni u Kairu. Ograđene su visokim zidovima i gledajući ih sa ulica djeluju skromno i neupadno, ali njihovi interijeri, izgrađeni oko fascinantnih avlijskih vrtova, umjetničko su i arhitektonsko blago bez presedana. Neki izvanredni primjeri otvoreni su za javnost, kao što je palata Azem, koju je 1750. godine podigao osmanski guverner Damaska As’ad al-Azem, ali sada je dom Muzeja umjetnosti i popularnih tradicija.
RAJSKI VRTOVI: Sirija je dugo vremena bila duša arapskog svijeta. Nosila je odgovarajući nadimak - raj na zemlji. Jedna od najstarijih civilizacija na svijetu, to je regija bogata historijom i kulturom. Poznata karakteristika Sirije je tradicionalna arhitektura njenih dvorišnih kuća, koji još uvijek služe svojoj izvornoj namjeni - da budu zemaljski raj za ukućane i njihove goste.
Naglasak avlija u islamskoj arhitekturi dao mu je naziv “arhitektura vela”, jer se fokusira na unutrašnje prostore koji nisu vidljivi izvana. Sirijske kuće su dizajnirane da budu primjer “intimne arhitekture”. Ono što je lijepo je skriveno. Kuće su napravljene da izgledaju neprivlačno izvana kako bi se spriječilo interesovanje potencijalnih lopova, ali i duhovih napasnika.
Dok ulazite u tradicionalnu sirijsku kuću, ona se doima kao da ste vremeplovom stigli u prošlost. Zatičete smirujući ambijent, tihi žubor vode iz fontana, koji prigušuje glasove sa ulice. Tu su i raskošni vrtovi sa stabalima citrusa, limuna i narandže, ruža i cvjetovima jasmina, a zrak što udišete ispunjen je bogatim miomirisima. Osim prelijepog prirodog ambijenta, avlije u sirijskim domovima slično su ukrašene prekrasnim dizajnom koji doprinosi cjelokupnom estetskom ugođaju.
Dvorišna kuća u starom Damasku koja se tradicionalno nalazi u prizemlju zove se Al Salamlek, a prvi sprat koji se sastoji od “privatnih odaja” vlasnika kuće naziva se Al Haramlek. Avlije su dizajnirane tako da služe kao unutrašnji i vanjski prostor, gdje se gosti mogu rashladiti, ne remeteći život i privatnost domaćina. One su prikladne za vruću i suhu klimu koja zna biti neugodna tokom ljetnih dana. Stare kuća imaju jedno, dva ili čak tri dvorišta, u zavisnosti od statusa vlasnika. Vrlo malo sirijskih kuća imalo je kupatila; umjesto toga, stanovnici bi posjećivali lokalne hamame, kojih je bilo gotovo u svakoj ulici.
Arhitektura Syrije se prilagodila svojoj promjeni kulture, a stari stil dvorišta, iako u opadanju, još uvijek se smatra ponosnim povijesnim aspektom sirijske povijesti.
* * *
I dok posljednjih dana u Siriji vlada teška neizvjesnost i haos, ulice Damaska svjedoče mnogim pljačkama i rušenjima. Zajedno sa jednim diktatorskim režimom porodice Assad, bojim se, da će kao i u Bagdadu, nestati nebrojene dragocijenosti, muzejske neprocjenjive zbirke i kulturno-historijski spomenici, koje su iza sebe ostavile prohujale kulture. Psi rata došli su da ruše, a ne da grade i čuvaju.
Bože, pomozi Damasku!
