Arheološki park Kalin hadži Alijine džamije: Još jedan "hrđavi" objekat u Sarajevu
Uskoro se završava još jedan iznimno važan projekt – park na uglu ulica Kulovića i Branilaca Sarajeva. Ono što se gradi ustvari je zaštitna ograda oko Arheološkog parka Kalin hadži Alijine džamije, a ne konzervacija i prezentacija arheoloških ostataka džamije i mekteba, kako piše na građevinskoj dozvoli.
Odsustvo razmišljanja
Šta se dogodilo? Napravljena je ograda oko cijelog prostora, u visini od približno jedan metar, od punog betona i punih profila od čelika Corten i čeličnog lima, kao obloge oko betonskog parapeta.
Postavlja se pitanje zašto puna ograda kad nas svaka puna ograda vizuleno udaljava od onoga što bismo trebali vidjeti, a to su temelji džamije i mekteba.
Ako iz nekih razloga zaključimo da moramo uraditi ogradu oko zaštićenog prostora, onda ona nikako ne smije dominirati i zatvarati taj spomenički prostor.
Napravimo li malo istraživanje kroz historiju, vidjet ćemo da se puna ograda pojavljivala samo na utvrdama i mostovima. Ograde uz pješačke staze pored rijeka, ondje gdje postoji opasnost za čovjeka, uvijek su bile s vertikalnim perforacijama u formi kamenih stubaca ili dekorativne od lijevanih željeznih profila. Pravljene su tako da ono što je lijepo i vrijedno dovedu u fokus čovjekovog pogleda. Takvih je primjera danas mnogo i u literaturi i u životu.
Koliko je odsustvo razmišljanja o samoj ogradi i o vremenu u kojem se ona gradi, možemo danas vidjeti kroz kratku i jednostavnu analizu balkonske ograde na stambenim objektima. Prvo su se gradile pune ograde, iz sigurnosnih razloga, a dolaskom novog vremena, one su se otvarale omogućavajući pogled prema vani. Danas, u 21. vijeku, ograde su u pravilu od stakla i potpuno su transparentne. Možemo reći da danas bez staklenih i transparentnih ograda nema novog objekta.
Dovoljno je pogledati nove mostove i nove zgrade u samom Sarajevu i vidjeti kolika je primjena stakla i staklenih površina.
Prvi i najveći problem novog projekta jesu ograde, a trebalo je učiniti sve da ih ne bude u obliku u kojem su projektovane. Arheološka vrijednost temelja hadži Alijine džamije i mekteba tolika je da su oni trebali biti vidljivi bez ikakvih prostornih prepreka pogledu svakog posjetioca i prolaznika.
Horizontalna proširenja duž trotoara s podom od čeličnog lima, koja su nas trebala dovesti do zanimljivih tačaka arheoloških iskopina, još su nas više udaljila od njih stvarajući takvu prostornu sliku u kojoj se čovjek teško može snaći.
Do narušavanja prostora posebno dovodi novoformirani nasip koji izlazi iznad kote terena za jedan metar, a čije kose ravni prave vizuelnu prepreku pješaku i snažno ulaze u prostor arheoloških iskopina. Kosina nasipa (škarpa) potpuno je novi i neprirodni element, koji svojom veličinom i površinom dominira i postaje centralno mjesto u arheološkom parku. Ono zbog čega je sve ovo napravljeno skoro da se i ne vidi i ne primjećuje. Temelji jednog izuzetno vrijednog sakralnog objekta, džamije i mekteba, novim arhitektonskim elementima postali su sakriveni. Izgledaju kao male oaze od kamena, ne možete prepoznati čemu su služile i šta trebaju značiti. Pored temelja su sada novi materijali – beton, željezne ploče, pocinčana podna konstrukcija, prostorna skulptura od INOX-a, koji su u apsolutnoj koliziji s osnovnim zadatkom projekta. Jednostavno, ne možete znati ko kome i čemu služi i kakvu poruku projekt daje. Svi novi primijenjeni elementi snažniji su oblikom i materijalima od arheoloških vrijednosti temelja.
Opet uzimamo jedan vrijedan prostor gradu. Nekad intenzivnom izgradnjom, a ovaj put pomoću “modernih ograda”.
Građevinska dozvola za konzervaciju i prezentaciju arheoloških ostataka džamije i mekteba na lokalitetu “arheološkog parka Kalin hadži Alijine džamije” u Sarajevu prošla je zakonski potrebne procedure i donijela nam u prostor nešto novo, nepoznato, s čim se nikada nećemo moći pomiriti. Projekti zaštite su, u principu, znatno teži i odgovorniji od projektovanja zgrada. Zbog toga je nužno ukazati na propuste nastale tokom ove realizacije.
Znanje i historijsko iskustvo govore da se kod projekta zaštite spomenika kulture treba voditi računa o minimalnom prisustvu novih elemenata, uz maksimalnu zaštitu postojećih arheoloških vrijednosti. Ne dolazi u obzir, kao u ovom slučaju, nikakva nova gradnja, pa makar to bila i ograda.
Nažalost, ovom prilikom urađen je projekat vanjskog uređenja kao da je riječ o igralištu za djecu, na način da arheološki iskopi historijski poznate džamije dolaze u drugi plan. Imate osjećaj kao da su se ti temelji tu našli slučajno. Kao posjetilac ili prolaznik imate mnogo pitanja na koje ne možete dobiti kvalitetan i stručan odgovor. Šta je i čemu služi betonska ograda? Zbog čega je u upotrebi specijalni Corten čelik? Zašto oblaganje čelikom betonskog zida? Zašto proširenje trotoara s punim čeličnim pločama? Zašto prostorna mreža od INOX žice u arheološkom prostoru i, na kraju, zašto zelena škarpa iznad terena kao prostorna i vizuelna prepreka? Zaboravilo se da u arhitektonskoj praksi postoji sintagma “manje je više”.
U ovom slučaju svega je previše, a onog zašto se radio projekat jako je malo, ili, bolje rečeno, skoro da ga nema.
Scenografija igrališta
Konzervacija ostataka džamije i mekteba na ovom lokalitetu dovedena je do apsurda, sve je postalo važnije od onog što se trebalo uraditi.
Vrijeme će najbolje pokazati opravdanost i funkciju ovog projekta. Vjerujem da će brzo doći do promjena. Investitor, očito, nije postavio nijedno pitanje opravdanosti investicije, a sve je radio u najboljoj namjeri da zaštiti arheološke vrijednosti.
Danas to zaista liči na scenografiju velikog dječijeg igrališta.
Nisam siguran da će ikad biti prepoznati cilj i zadatak ovog projekta. Negdje u procesu izdavanja odobrenja za urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu došlo je do nerazumijevanja projekta i njegove poruke.
