Alma i Aladin

Koliko ste samo puta čuli, a mnogi se i uvjerili, da je život sa obiljem napredvidivih scenarija i obrta najveći režiser. Poštujući tu činjenicu, a pozivajući upomoć malo i način na koji nastaju bajke, pokušaću skrojiti ovu priču. Neka se isprepletu fikcija i realnost!

U gradiću veličine jedne patuljaste države kao što je recimo Monako, a po broju stanovnika ravnom najbrojnijem indijskom selu (i do 30.000), živjela je sirotica po imenu Alma. Za roditelje joj znali savremenici, ali kako su Almu dobili pa je napustili, pomalo se i zaboravili. O kratkom braku Alminih roditelja moglo bi se pisati kao nerijetkom primjeru nezrelih i nestabilnih bića što ne umiju ni svoj, a kako i kamoli će tuđi život organizovati. No, nisu tema priče, pa ih nećemo slijediti, a pitanje je da li bi ih našli ili nešto o njima saznali. Tek, ostavili su dijete zajedničkim prijateljima bliskih godina, ali za razliku od njih zrelim i odgovornim. Rekli su na koji dan, a kako ih nije bilo, uslijedila je kratka prepiska pa onda pravna procedura. I o Alminim roditeljima više ni riječi.

Alma, kao posvojena u čestitoj i skromnoj porodici, odrastala sa još dvije sestre, a nisu bile prave. Pomalo joj život ličio na Pepeljugin, ali maćeha nije bila toliko zla kao ona iz bajke, nego samo jasno dala do znanja Almi da je ne može voljeti niti je voli kao svoje dvije prave kćerke. Na neki način i korektno, zar ne? U skromnom, može se reći i sirotinjskom djetinjstvu, Almi je nedostajalo svega, ali ništa se nije moglo mjeriti sa nedostatkom ljubavi: toplom riječju, majčinskim zagrljajem i milovanjem.

A što je još gore, ulica i vršnjaci znali su biti surovi prema Almi, toliko da su poneka zla usta znala do dna srca je povrijediti: “Ti si, Alma, kopile, jer nemaš roditelja.”

I tako je Alma odrastala u svom nemilom životu. I evo sad života kao režisera, prvi obrat.

Završila Alma srednju školu, iz pupoljka nastala prekrasna ruža. I u nju se zaljubi, a i ona u njega, komšija Aladin.

E, zamislite tu ljepoticu u kojoj je ostala zapretena dječija ljubav, a eto pojavila se i djevojačka, pa dobila priliku da odjednom izlije i jednu i drugu. A Aladin bio poznat po svojoj mekoći i dobroti. Volio i pazio i na cvijet i na list, i na pčelu i na mačku i na psa... I naravno, ljude kojima je činio dobro kad god je mogao i kad god im je zatrebalo. Pa mu život donio Almu koje se nagledati nije mogao i dugo, dugo hrabrost skupljao da joj riječi koje nose poruke naklonosti pa i ljubavi izrekne.

Bajkovit početak, zar ne?

Ali, ali. Alma i Aladin živjeli su na trusnom geografskom i istorijskom području. Bilo potresa, svaka generacija pamti bar po jedan snažan, a o ranama istorijskim i ratovima da ne govorimo. Iskra mržnje vazda u potaji bila i čekala priliku da se pretvori u ratni požar. Pa tako i u tom istorijskom smislu nema generacije da ne pamti po bar jedan rat.

A prije rata kroz koji će propatiti, a srećom živi kraj dočekati, Alma i Aladin uredili su život da mu se diviš. Najprije se složili da pobjegnu od zavisti i neugoda koje su znali proizvesti susreti sa nekim od komšija. Jer, ružne su se misli znale rađati u mnogo kojoj glavi.

“Vidi onog kopileta kako se snašlo. Uhvatila onog jetima pa je služi ko rob.”

“Kako on onako smotan da uhvati takvu ljepoticu.”

To su otprilike rečenice kojima se znala oglasiti kakva zavidna glava. I muškog i ženskog spola.

I zato je Aladin predložio, a Alma se složila, a slagala se i odobravala njegove ideje uvijek, jer mu je vjerovala ili što je još važnije, jer ga je istinski cijelim srcem voljela.

Na istočnoj strani njihovog gradića, na samoj periferiji nalazilo se imanje Aladinove bake. Još za života ga njemu prepisala, ta kome će ako ne svome unuku jedincu?! Veliki komad neobrađene zemlje i kućerak, sličan mnogim koji su se nalazili tu u okolini, a ljudi su ih nazivali vikendicama. Brvnara, ojačana kamenim temeljem, sa sobom za dnevni boravak, spavanje i sve moguće aktivnosti koje se mogu dešavati u sobi, mini kuhinja i kupatilo, sve u svemu nikakav komfor.

U vrijeme mira koji je pokrio oko dvije godine njihovog braka, Alma i Aladin su se poprilično snašli. Oboje se zaposlili u lokalnoj tvornici obuće, zarađivali da mogu i lijepo živjeti i nešto na stranu ostaviti. Planirali su pravu kuću sagraditi, planirali su i djecu zaimati ali...

Eto rata, planovi se raspršili kao geleri od granate. Samo da se preživi... I, preživjelo se.

Alma i Aladin dočekali su mir, a jedino i najvažnije je bilo to da su očuvali zdravlje i ljubav koja nije bila ni za trenutak upitna, a svašta su preživjeli.

Valja iznova. Odakle početi, kako i šta raditi?

Za početak, iznaći način dnevnog preživljavanja. Tvornice ni posla nema, Aladinu preostalo da se svaki dan spremi i po gradu traži kakvog posla. Pa nekad nađe, nekad ne nađe.

Sve u svemu, lakše je bilo nego u ratu utoliko što nije pucalo, a s hranom iako ostaše mnogo čega željni, ipak je bilo lakše. Nije bilo gladi, mislim one ratne gladi.

U svojoj svakodnevnoj potrazi za nafakom, Aladin je upoznao mnoge gradske likove. Posebno mu se uvijek razveselila postarija gospođa Milka koja je držala cvjećaru. Kad god bi mogla, izmislila bi kakav sitan posao, poslala ga da nešto kupi, zamolila da podigne kakvu težu vazu sa ružama i premjesti je s mjesta na mjesto i uvijek, eto, našla način da tog vedrog i dobrog čovjeka makar simbolično nagradi.

Družeći se tako s Milkom, u Aladinu se rodila ideja. Koja će mu promijeniti život. Onaj život koji piše scenarije pune čudesnih i nepredvidljivih obrata. I slijedi dabome priča.