Aleksandar Srnec, sjećanja i snovi
Stotu godišnjicu rođenja Aleksandra Srneca (Zagreb, 1924-2010) Muzej suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu obilježio je dvomjesečnom impresivnom izložbom umjetnikovih djela iz zbirki ovog Muzeja, znanstveno-stručnim skupom i nizom edukativnih radionica. Istovremeno, ovom izložbom obilježava se i jubilarnih 70 godina od osnivanja zagrebačke Gradske galerije suvremene umjetnosti, preteče današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti.
Sjedi, ukor!
Ali, i nakon finala ove sjajne muzejske priče, priča o Srnecu se odmah nastavlja. Već sljedećeg mjeseca, Srnecov rad “Luminoplastika” putuje iz Zagreba u London, gdje će biti izložen u sklopu po svemu što se zna fenomenalne izložbe u slavnom muzeju Tate Modern na izložbi “Electric dreams”. Izložba za koju priređivači navode da je jedna od najambicioznijih izložbi londonskog Tate Modern do sada, posvećena je umjetnosti i tehnologiji prije interneta. Izložba slavi prve inovatore optičke, kinetičke, programirane i digitalne umjetnosti od 50-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća, a na ovoj istinskoj svečanosti arta ljubitelji umjetnosti moći će uživati i pariti oči od 28. 11. 2024. sve do 1. 6. 2025. i vidjeti kako su umjetnici zamišljali vizualni jezik u budućnosti.
Također, sljedećeg mjeseca, ali u Zagrebu, najavljuje se promocija slikovnice posvećene Aleksandru Srnecu. To je ujedno i prva slikovnica u Hrvatskoj posvećena samo jednom umjetniku. Autor teksta i ilustracija je profesor zagrebačke Likovne akademije Svjetlan Junaković, koji je dosad ilustrirao preko 250 dječijih slikovnica, objavljenih u više od 30 zemalja diljem svijeta. Slikovnica je namijenjena učenicima od 2. do 5. razreda osnovne škole s ciljem da se uz minimalno teksta i puno više slika i humora djeci objasni stvaralaštvo ovog izuzetnog umjetnika. Naziv slikovnice je “Srnec, sjedi, ukor!”, a ovo kaže učiteljica koja – kao – ulazi u razred sa Srnecovim radovima.
Aleksandar Srnec je prije svega inovator, vizionar, veliki zanesenjak znatiželjnog i otvorenog duha. Eksperimentira s pokretnim skulpturama i reljefima. Upravo je Srnec autor prvog svjetlosno-pokretnog objekta u Hrvatskoj i šire, kojeg izlaže u Zagrebu 1967. Profesionalna biografija Aleksandra Srneca je maksimalno dinamična. Čovjek ostane paf! Brdo radova, stalno prešetavanje kroz more medija. Radi crteže, slike, grafike, kolaže, skulpture, kinetičke i luminokinetičke objekte i ambijente, grafički dizajn od plakata, opreme knjiga i časopisa, sve do eksperimentalnog i crtanog filma. Među ostalim, godinama oblikuje vizualni identitet zagrebačkog časopisa Svijet, nekoliko naslovnica za časopis Arhitektura. Osmišljava ogroman broj plakata s tematikom iz područja kulture, turizma i industrije.
Radovi ovog umjetnika krase mnoge javne prostore, hotele, ugostiteljske objekte i dr, mada su mnogi od njih danas nedostupni nakon privatizacije. Srnec je autor i karikatura objavljenih u poznatom zagrebačkom satiričnom časopisu Kerempuh koji je osnovao i uređivao Fadil Hadžić. Tih 1960-ih godina surađuje i sa Zagrebačkom školom crtanog filma. Aleksandar Srnec je stvarno čovjek iz naslova buduće londonske izložbe, umjetnik koji ide za svojim snovima. To su stalni eksperimenti i istraživanja. Bez obzira na složenost, čudesno su jednostavni. Monumentalnost je uvijek jednostavna. Apstraktan način promišljanja arta, likovni jezik podređen osnovnim geometrijskim oblicima, karakteriziraju radove ovog umjetnika početkom 50-ih godina prošlog stoljeća i po tome je jako važan za povijest arta tadašnje Jugoslavije.
Srnec direktno sudjeluje u najuzbudljivijim i najizazovnijim pričama novije povijesti umjetnosti Hrvatske i bivše Juge. Do 1949. pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. S eksperimentiranjem starta kao jedan od osnivača danas kultnog zagrebačkog Eksperimentalnog ateljea, poznatijeg pod nazivom EXAT 51, koji svojim programom i aktivnostima (1950-1956) označava prekid s praksom socijalističkog realizma. Arhitekti i slikari okupljeni oko EXAT-a 51 promoviraju vrijednosti apstraktne umjetnosti, moderne vizualne komunikacije i sintezu svih likovnih disciplina. Potpisnik je Manifesta grupe (1951). Izlaže na prvoj izložbi EXAT-a 51 u Zagrebu (1953), potom i u Beogradu, na kojoj izlažu i ostali članovi ove vizionarske ekipe kao što su arhitekti Bernardo Bernardi, Vjenceslav Richter, Božidar Rašica, slikar Ivan Picelj i dr.
Aleksandar Srnec također izlaže i na danas povijesnim izložbama međunarodnog pokreta Nove tendencije, osnovanog u Zagrebu 1961, gdje se do 1973. održava ukupno pet izložbi, uključujući i međunarodni kolokvij “Kompjutori i vizualna istraživanja” (1968), kada Zagreb zaista ima status jednog od centara svjetskog arta. Srnec sudjeluje sa svojim lumino-kinetičkim objektima i kinetičkim skulpturama izvedenim u visoko poliranim kovinama zahvaljujući kojima na velika vrata ulazi u povijest umjetnosti.
Samo za čitatelje Oslobođenja, kustosica najnovije izložbe djela Aleksandra Srneca iz zbirki MSU-a Nataša Ivančević sumira dojmove. Je li ovaj muzejski šou svojevrsni come back u dane kada je Zagreb bio jedno od važnih središta svjetske umjetnosti? – pitam kustosicu. Slaže se. Zadovoljna je odjekom manifestacije, brojnošću publike. Sve su osmislili do detalja, od ljetnog kampa za djecu do stručnog vodstva kroz izložbu, a takvu turu kroz muzejski postav organizirali su i 30. srpnja, baš na rođendan Aleksandra Srneca. “Predavači znanstveno-stručnog skupa došli su do novih saznanja i utvrđeno je da još jedan dio njegovog opusa u biti čeka da se znanstveno obradi i valorizira”, ističe Ivančević.
Najznačajnija Srnecova djela čuvaju se u zbirkama zagrebačkog MSU-a. Riječ je o 42 djela ovog umjetnika plus još 49 radova nastalih u suautorstvu s arhitektama Vjenceslavom Richterom i Zvonimirom Radićem, te slikarom Ivanom Piceljom, budućim članovima umjetničke grupe EXAT 51, s kojima zajedno od 1948. do 1951. Srnec osmišljava dizajn za izložbene postave i paviljone Jugoslavije u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Beograd, Stockholm, Beč, Hannover, Chicago).
Na najnovijoj izložbi zagrebački muzealci su pokazali većinu ključnih radova koje kolekcioniraju. Sugovornica Oslobođenja poentira: “To je tolika količina radova da je fascinantno da smo tijekom godina toliko uspjeli prikupiti”. Dodaje da je upravo ovaj muzej priredio Srnecu samostalne izložbe 1971. i 1969, a u suradnji s drugim institucijama i prvu i jedinu retrospektivu 2010. Pod znakovitim nazivom “Prisutna odsutnost”, izložba je otvorena samo dva mjeseca prije umjetnikove smrti. Rad ovog umjetnika i danas je intrigantan i poticajan za nove generacije, poručuju sa znanstvenog skupa MSU-a.
Zanima me što je po njima najveća intriga? “Veliki istraživački duh”, odgovara kustosica. “Današnji umjetnici istražuju nova područja vizualnih umjetnosti, u svojim istraživanjima koriste brojne mogućnosti novih tehnologija... a Srnec je sve to radio doslovno ručno. Postoje fotografije njegovog ateljea, to je ustvari jedna prostorija, radionica. On je tu imao razne stare elektromotore, koje je preuzimao iz raznih tadašnjih uređaja, npr. šivaćih mašina, perilica rublja, pećnica... Radi se o 1960-im godinama. Vrlo uporno istraživao je kako sve te elemente, žice, različite kromirane materijale, metalne legure i slično pokrenuti, da sa svjetlom stvore novu vizualnu senzaciju.”
S jako skromnim sredstvima, ostvario je ogroman opus kad se danas pogleda u povijesnoj perspektivi, naglašava. Podsjeća na neveliku potporu države u to vrijeme. Kustosica, zapravo, kaže da umjetnik svoja djela stvara uz mnoga odricanja, eksperimente i istraživanja financira vlastitim sredstvima. “Srnec je sva sredstva koja je drugim načinima zarađivao, npr. bavio se grafičkim dizajnom, izveo je veliki broj reljefa za ugostiteljske objekte, banke i slično, on je sav taj novac reinvestirao u ove radove.”
Povijest arta kaže da Srnec prve kinetičke objekte konstruira 1953, eksperimente s pokretnim skulpturama počinje 1956, nekoliko godina kasnije posvećuje se lumino-kinetičkim istraživanjima, pa i problematici kompletnog ambijenta. Radi potom kinetičke skulpture u visoko poliranim kovinama, eksperimentira i s čistim svjetlom. Kustosica stručno analizira: “Apsolutno je predvodnik, prvi koji je na našem području kreirao takve lumino-kinetičke objekte i ambijente. Ambijente je čak radio za izložbu u MSU 1969. Po tome je iznimno važan, jer je veliki inovator, potpuno je promijenio paradigmu umjetničkog djela u smislu skulpture kao medija, koji je u 50-im godinama prošlog stoljeća statični medij.”
Stare tehnologije
Unio je novu vizualnu senzaciju, ističe. “Jer se ti elementi vrte, svijetle, reflektiraju u okolni prostor, imaju i zvuk koji nastaje kao rezultat te vrtnje, tako da se na taj način priključuje eksperimentatorima prostorom i svjetlošću u svjetskoj umjetnosti, od pionira kinetičke umjetnosti Vladimira Rodčenka, Nauma Gaboa i Vladimira Tatlina do Aleksandra Coldera i suvremenika.” Stručnjaci govore o izazovima muzejske zaštite Srnecovih djela, pitam o kakvim se izazovima radi? Je li riječ o ambijentalnim instalacijama? Ivančević odgovara potvrdno i pojašnjava: “Najveći izazov je taj što je sve to bazirano na elektromotorima koji su stara tehnologija u odnosu na današnja tehnološka dostignuća. Teško ih je održavati ako kinetički objekti i lumino-ambijenti rade predugo.”
Primjer je spomenuto, čuveno djelo “Luminoplastika”. Srnec je ručno oslikavao dijapozitive, nalaze se u velikom dijaprojektoru koji svake sekunde projicira novi slajd. Međutim, od topline dijapozitivi se mogu trajno uništiti. “Naši restauratori su digitalizirali sve te dijapozitive, ali nije isti efekt, to je napravljeno radi zaštite, iako se mora maksimalno poštivati originalna ideja autora. Restauratori imaju veliku brigu na koji način ovo djelo sačuvati i za buduća pokoljenja. Mi smo riješili problem na način da imamo senzore, luminalni ambijenti se uključuju kad je netko u prostoru, što omogućava da se uređaj ipak malo hladi”, otkriva Ivančević.
Aleksandar Srnec je na svojem putovanju kroz život i art često samostalno izlagao u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Beograd, London, Pariz itd). Među ostalim, samostalno izlaže u Bosni i Hercegovini, u Banjoj Luci 1972. Godine 1970. njegov rad je u centralnom paviljonu 35. bijenala u Veneciji, najvažnije i najtradicionalnije izložbe svjetske likovne umjetnosti. Kolege iz Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) dale su Srnecu nagradu za životno djelo 2008, a najprestižnija državna Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo iz područja likovne i primijenjene umjetnosti dodijeljena mu je 1999.
