120 godina od rođenja Besima Korkuta, čiji prijevod Kurʼāna je najznačajniji na zapadnom Balkanu
Ove 2024. navršava se 120 godina od rođenja Besima Korkuta, proslavljenog profesora, alima, orijentaliste, autora, prevoditelja, istraživača. Njegov rodni Travnik, Bosna i Hercegovina i dugo platno naše jugoslavenske prošlosti – svi skupa mogu se ponositi djelom i djelovanjem Besima Korkuta (1904-1975). Napose je njegov prijevod Kurʼāna (prvo izdanje Orijentalnog instituta u Sarajevu 1977), najznačajniji i najčešće objavljivani prijevod te knjige na zapadnom Balkanu. U nas je ovaj prijevod Kurʼāna sebi izborio primat, stekao kanonsku mjeru i ponudio široko prihvaćeni prevoditeljski izraz našeg islamskog Svetog Pisma.
SLAVNI TRAVNIČANIN, ŠKOLOVANJE I NAUKOVNO STASANJE
Besim Korkut, bosanskohercegovački arabist, orijentalist, istraživač, profesor, teolog i prevoditelj Kurʼāna, rođen je u Travniku 1904. godine. Prema dobro dokumentiranoj knjizi “Porodica Korkut” autora hafiza dr. Džemaila Ibranovića (Travnik, 2022), Besim Korkut je potomak učene loze Korkuta, njegovi su preci i srodnici bili kadije, muftije, jezikoslovci, ukratko, ulema najvišeg ranga. Rane godine Besim Korkut proveo je u Travniku, školovao se u mektebu (početnoj osnovnoj školi) i ruždiji (školi nižeg stupnja srednjeg obrazovanja), te u Sarajevu, gdje je učio u Okružnoj medresi koju je osnovao reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938). U periodu 1920-1925. godine pohađa i završava uglednu Šerijatsku sudačku školu koju je sagradila Austro-Ugarska carevina 1887. i pokrenula njezin rad 1889.
Nakon diplomiranja na Šerijatskoj sudačkoj školi Besim Korkut nastavlja svoje školovanje na vodećem islamskom Univerzitetu "Al-Azhar" u Kairu, na kojem je od 1925. do 1931, kao stipendista kulturnog društva muslimana Gajret, završio s odličnim uspjehom studije teologije, arapskog jezika i povijesti islamske kulture i civilizacije. Jednako tako Besim Korkut se za vrijeme studiranja u Kairu bavio klasičnom arapskom književnošću. Uspješno je ovladao bogatom polifonijom klasičnih obrazaca arapskog izraza u prozi i poeziji. To mu je pošlo za rukom i tako što je čitao arapske književne časopise, posjećivao književne kružoke u Kairu i pomno pratio njihove debate.
Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu i Kraljevinu Jugoslaviju 1931. godine, Besim Korkut je radio kao nastavnik u mnogim prosvjetnim institucijama. U spomenutoj Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu predavao je arapski jezik i njegove discipline, kao i temeljne islamske nauke (akaid/dogmatiku, šerijatsko pravo), a posebno se afirmirao kao profesor povijesti islama, napose one kulturalne. Tokom tridesetih godina dvadesetog stoljeća Besim Korkut je predavao i vjeronauku u Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, a od 1937. godine predavao je islamske discipline u Šerijatskoj gimnaziji, kao i na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi (VIŠT), tadašnjem Islamskom fakultetu u Sarajevu. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat proveo je u Mostaru kao profesor u Državnoj realnoj gimnaziji i Učiteljskoj školi, tada je u Mostaru bio i upravitelj Gajretova đačkoga doma (konvikta) i vjerski vaspitač.
Tokom Drugog svjetskog rata Besim Korkut je oprezno držao stranu partizanskom pokretu, nije se prihvatao političkih niti administrativnih dužnosti u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Godine rata, sve do jeseni 1944, Besim Korkut je proveo u Sarajevu radeći kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, VIŠT-u i Drugoj ženskoj gimnaziji. Kada je 22. oktobra 1944. godine Narodnooslobodilačka partizanska vojska oslobodila Travnik od ustaških i njemačkih snaga, Besim Korkut se pridružio partizanima i napustio Travnik.
U godinama nakon 1945, pokazalo se da je ovo povjerenje koje je iskazao partizanima omogućilo Besimu Korkutu uključivanje u prosvjetne programe nove socijalističke vlasti u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Već 1947. Korkut je preporučen Ministarstvu prosvjete Narodne vlade Bosne i Hercegovine, da bi akademske 1950-1951. godine prešao u novoosnovani Orijentalni institut u Sarajevu. U periodu koji slijedi povremeno je bio angažiran kao profesor arapskog jezika na Katedri za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Pozitivnu ulogu Besima Korkuta u osnivanju Orijentalnog instituta, kao i Katedre za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu istraživačima predstoji posebno obraditi. Nema nikakve sumnje da su u ovome muslimanski partizani Hamdija Ćemerlić, Nedim Filipović, Besim Korkut i drugi, manje ili više lijevo orijentirani, bosanskohercegovački muslimanski intelektualci imali središnju ulogu. Sam Besim Korkut radio je od 1947. do 1950. godine i u Komitetu za visoko školstvo i naučne ustanove. Sa te pozicije mogao je utjecati na osnovanje Orijentalnog instituta u Sarajevu.
Osim što je naukovno stasao u kompetentnog islamskog teologa, Besim Korkut je bio priznati arabist, veliki stručnjak u oblastima tradicionalnih islamskih nauka, arapske književnosti i povijesti islama. Bio je darovitog spisateljskog izraza, plodan autor i prevoditelj, naročito sa arapskog jezika. Njegov prijatelj i vršnjak Kasim Dobrača (1910-1979) više puta je posvjedočio kako je zapanjujuće veliko obrazovanje Besima Korkuta dobilo izraz u njegovim prijemčivim predavanjima i u pisanju i prevođenju koje prožima ubjedljiv stil raskošne misaonosti.
Između ostalog, Besim Korkut je s arapskog preveo i objavio “Kelilu i Dimnu” (u osnovi indijsku “Pančatantru” pisanu izvorno na sanskritu, davno prevedenu u arapski), zatim velike dijelove “Hiljadu i jedne noći”, napisao je i objavio “Gramatiku arapskog jezika” u dva dijela, a njegov udžbenik “Kratak pregled povijesti islama” itekako svjedoči o Korkutovim pogledima na islam koji nakon dolaska kao vjere, ostajući dinamičnom vjerom postaje i kultura, civilizacija, književnost, mnoštvo svjetova. Uza sve ovo, Besim Korkut je istraživao arapsko rukopisno blago u našim tadašnjim domovinskim zemljama Jugoslavije, naročito ono koje posjeduje zlata vrijednu dokumentarnu narav. Takve rukopise Besim Korkut pronašao je i u tadašnjem Državnom arhivu u Dubrovniku.
Upravo Korkutovo mnogo hvaljeno djelo “Arapski dokumenti u Državnom arhivu u Dubrovniku” (u tri sveska, prvi 1960, drugi 1961, treći 1969) – koje je plod zrele etape njegova rada u Orijentalnom institutu u Sarajevu – pokazuje bogatu i dugotrajnu multilateralnost odnosa istočnog Jadrana (poglavito Dubrovačke republike) i arapskog svijeta, od Maroka do Alžira, od Tunisa i Tripolisa do Egipta... Ukratko, Besim Korkut je preveo i dao svoje komentare na gotovo pedeset arapskih dokumenata koji su izdani kao diplomatska i garantna pisma, ili trgovačka opunomoćenja, Dubrovčanima i Dubrovačkoj republici, prvo od egipatskih Mameluka u šesnaestom stoljeću (od 1510. do 1519), a potom slijede dokumenti izdani Dubrovčanima uglavnom u osamnaestom stoljeću. Dokumenti su nastali na širokom području sjeverne obale Afrike, a za Dubrovnik su od posebne važnosti napose one rukopisne stranice koje se odnose na “Osnivanje dubrovačkog konzulata u Aleksandriji”. Sve u svemu, ova tri sveska koja je preveo, komentirao, transliterirao i kontekstualizirao Besim Korkut obuhvataju više od tri stotine stranica. Ovi rukopisi u izobilju donose vijesti i podatke sa vremeplovne trake: o nesrećama u lukama, brodolomima hodočasnika, oslobađanju robova, a ima i rukopisa koji svjedoče da su Dubrovčani znali biti dobri i ljubazni prema hadžijama koji su iz ovih naših krajeva krenuli u hodočasne pohode dragoj Mekki i Medini.
Ne znamo da li današnji grad Dubrovnik zna za ove tri knjige o njegovoj povijesti, ne znamo da li vlasti Dubrovnika osjećaju dug prema Travničaninu Besimu Korkutu, koji je prevođenjem i tumačenjem ovih arapskih dokumenata (a to znači: teško razumljivih rukopisa) rasvijetlio i besprijekorno obradio duga platna povijesti toga znamenitog grada, potom Dubrovačke republike i njezine itekako napredne privrede i trgovine. Dobro bi bilo genijalnog Bošnjaka Besima Korkuta proglasiti počasnim građaninom Dubrovnika, makar posthumno, ni u današnja vremena to ne bi bilo kasno.
Veliki broj ljudi, prijatelja, učenika i studenata Besima Korkuta, ističu njegove visoke ljudske, pedagoške, stručne i profesorske osobine, predanosti i postignuća. Kasim Dobrača posebno ističe Korkutovu samodisciplinu, naukovna i pobožna bdijenja u Kairu, kad je Korkut s prijekorom gledao na one studente koji su voljeli da se prepuste nenaučnim čarima i neknjiževnim slastima Kaira, velegrada koji spaja tradicije Azije, Afrike i Evrope. Besim Korkut je iz svoje ulemanske porodice Korkuta ponio dvije strane jednog te istog životnog pravila: Zikr ve fikr (slobodnije prevedeno: štuj Boga, pa razmišljaj!), ali i fikr ve zikr (razmišljaj, pa štuj Boga!)
SLAVNI PREVODITELJ KURʼĀNA
Besim Korkut je umro 1975, nije dočekao objavljivanje svoga prijevoda Kurʼāna koji se pojavio dvije godine nakon prevodiočeve smrti, 1977, u izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu. S pravom se ovaj prijevod smatra glavnim djelom ovog istaknutog orijentaliste, teologa i alima. Uzmemo li u obzir činjenicu da se ovo Korkutovo djelo nakon svoga prvoga izdanja 1977. godine pojavilo u velikom broju izdanja i od nekoliko izdavača, ovaj prijevod Kurʼāna sam je sebi izborio primat i neusporedivo prvo mjesto ispred svih dosadašnjih i sadašnjih prijevoda temeljne knjige islama na ovom našem četverojedinom jeziku (koji nazivamo bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim). Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini objavila je prijevod Kurʼāna Besima Korkuta više puta, često sa kvalitetnim tekstom arapskog izvornika.
Žive rijeke govora i kazivanja Kurʼāna u arapskom izvorniku, njegov pluralni stil, vasione značenja, jezički tropi, igre riječima, stilska rasplitanja, zborenje u slikama, maštovite predodžbe, navođenje primjera u neprekidnim nizovima, neizbrojiva prožimanja historije i metahistorije, i tako dalje - sa svim tim prevoditelji Kurʼāna sučeljavaju se na način svojevrsnih gledanja arapskog izvornika Kurʼāna kroz “mikroskope” čovjekovih mentalnih snaga, “mikroskope” koji uvećavaju žive slike kurʼānskih kazivanja na stotine i hiljade puta.
Evo jedne od mnogih popularnih priča koje govore o tome šta znači prevoditi Kurʼān, kakva je to draž, ali i mukotrpan posao istovremeno, te rizik i skliski teren, od čega se brzo i nepovratno ćelavi. K tome, ova priča kratko objašnjava da kao prevoditelj Kurʼāna imaš šansu da budeš u pravu, ali se izlažeš i pogibelji da ti smjesta kažu da si ti, ipak, neuk i nekompetentan i ponešto si zaboravio prevesti iz Svete Knjige. Elem, priča se da je u davnom halifskom vaktu i zemanu bila neka lijepa žena koja je mnogo voljela svoga muža, ali on joj, silnik kakav je bio, dade razvod braka tako što se u otpusnom pismu poslužio jednom frazom arapskog i (dijelom) kurʼānskog jezika anti ṭāliq ilā ḥīn (to jest: “Puštena si do određenog vremena”, ne kaže kojeg). Naravno, ovo arapsko ila ḥīn (što znači: do nekog vremena, do nekog roka, za neki period...) ponavlja se kao biserno zrno na stranicama Kurʼāna. Međutim, koliko traje ovo kurʼānsko ilā ḥīn, koliko traje to vrijeme, taj rok? Kako to ožalošćena žena nije znala, obratila se jezikoslovcima Kurʼāna. Prvi učenjak do kojeg je došla rekao joj je da riječ ḥīn iz otpusnog pisma njezina muža znači “hiljadu godina”, jer se, naime, u Kurʼānu kaže: “Da li čovjeka neko doba vremena (ḥīn) pohodi kad on vrijedan spomena ne bī?” Kako su prije rađanja svakog čovjeka protekle hiljade i hiljade godina kad nije uopće bio spominjan, to onda na ovom mjestu Kurʼān s riječju vrijeme ili ḥīn ukazuje na čitave vječnosti!
Ovim odgovorom da je puštena “hiljadu godina” tužna žena nije bila zadovoljna, pa je potražila drugog učenjaka i drugo tumačenje kurʼānske riječi ḥīn. Taj drugi znalac rekao joj da ju je muž od sebe razveo samo na godinu dana, pozvao se na to da ḥīn znači godinu dana, jer se, naime, u Kurʼānu na jednom drugom mjestu kaže: “i drvo plod svoj daje u svako doba (kulla ḥīn)”, to jest svake godine! Sirotoj ženi se malo razgali, ali je njoj i period od godinu dana bio dug, pa se napokon obratila trećem učenjaku koji joj je rekao da je ona puštena samo jedan dan, jer u Kurʼānu se na jednom trećem mjestu kaže: “Pa neka je slavljen Bog kad god vi ljudi omrknete (ḥīna tumsūn) i kad god vi osvanete (ḥīna tuṣbiḥūn)”, to jest, neka je Bog slavljen svaki dan!
Tek je ovaj izričiti odgovor šta u Kurʼānu može sve značiti riječ ḥīn (rok, vrijeme, godina, dan, dok, sve dok, kad god...) zadovoljio vjernu ženu i ona je fetvom ovog zadnjespomenutog učenjaka primorala svoga muža da sa njom nastavi živjeti u braku! A i ona je učinila sve da se njihova međusobna ljubav zanovi i ojača.
Naravno, nije ova sintagma ilā ḥīn jedina u Kurʼānu koja se može trostruko protumačiti (pa tako i prevesti), sve u zavisnosti od konteksta ili nekih drugih razloga. Božanska Riječ Kurʼāna se, na mnoštvu mjesta Knjige, može živo i kreativno protumačiti na dvadeset i više načina. Svi ti svjetovi Kurʼāna nalik su pulsiranjima mnoštva univerzuma, o tim vasionama discipline fizike kažu ovo, discipline hemije ono... itd. Ali, i ono koliko protumačiš – i to je univerzum, ne nešto drugo – kako bi to kazao Dželaluddin Rumi u svome stihu: “More se tepsijom ne može zahvatiti, ali i to što tepsijom zahvatiš – i to je more!”
Besim Korkut je tokom pet svojih kairskih godina (1925-1931) pomno pratio tada važne rasprave na Bliskom istoku o temama: “Može li se Kurʼān prevesti?” “Da li je prijevod Kurʼāna i dalje Kurʼān?” “Da li Kurʼān prevoditi prozom?” “Da li Kurʼān prevoditi poezijom?” I tako dalje. Korkut je u Kairu dobro zapamtio Muhammeda Rešida Ridaa (1865-1935) koji je u svoje vrijeme bio vrlo žestoki pobornik protiv prevođenja Kurʼāna. Ovdje ne treba zaboraviti ni to da je u vremenima kad je Besim Korkut stasao u mladoga intelektualca vlast Mustafe Kemala Ataturka ukinula sultana (1922), a potom i halifu (1924), srušen je središnji autoritet muslimanskog vjerništva. Štaviše, uskoro je promoviran turski jezik kao “obredni” jezik islama u Republici Turskoj. Sve te duhovne potrese i kulturalne borbe koje su nastale od 1922. godine naovamo pratio je ovaj mladi student Šerijatske sudačke škole u Sarajevu i potom od 1925. student Al-Azhara. I iz svega nastojao što više naučiti, posebno na kairskim književnim kružocima kojima je predsjedavao slavni i liberalni Taha Husejn (1889-1973).
KOMUNIKATIVNOST I PRISNOST KORKUTOVA PRIJEVODA KURʼĀNA
Najmanje dva biografska svjedočenja objavio je Kasim Dobrača o vremenima kad je Besim Korkut u Sarajevu radio na svome prijevodu Kurʼāna, trajalo je to deset godina. Ti Dobračini eseji dostupni su javnosti, posebno je važno to što sam Dobrača objelodanjuje. Naime, sa svake stranice Korkutova prijevoda Kurʼāna vidi se snažan utjecaj racionalističke škole slavnoga Perzijanca po imenu Ebū l-Kāsim Mahmūd ibn ʻUmer ez-Zamahšerī (1075-1144). Vidljivi su i drugi racionalistički utjecaji na Korkutov prijevod, onaj iz djela Iršādu l-ʻakli s-selīm (Rukovođenje zdravim razumom) od Mehmeda Ebu s-Suʻūd Efendije (1490-1574), inače poznatog carigradskog šejhul-islama, savremenika i prijatelja našeg slavnog zemljaka Mehmed-paše Sokolovića (1505-1579).
Vratimo li se utjecaju Zamahšerīja na Besima Korkuta, dovoljno je kazati da je ovaj Perzijanac u Kurʼānu otkrivao ljepotu arapskog jezika, stila, izraza, rime, kolokacije riječi, sintaktičkih cjelina Knjige, a to znači, uzeto sve skupa, krajnjeg smisla Božije Revelacije. I, drugo, raskrivao je plethore značenja na ravni klasičnih semantika, pa i ona značenja iz kojih se izvode teologije Kurʼāna (nužno ih je posmatrati u pluralu). Kad čitamo prijevod Knjige od Besima Korkuta, na primjer 81. suru Prestanak sjaja, vide se i osjećaju jasnoća izraza i prijemčivost značenja u sveopćem ljuljanju temelja svijeta pred Sudnji dan:
Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše s tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena, i kada se listovi razdijele, i kada se nebo ukloni, i kada se džehennem raspali, i kada se džennet približi – svako će saznati ono što je pripremio. I kunem se zvijezdama – koje se skrivaju...
Čim se pojavio 1977. godine, prijevod Kurʼāna Besima Korkuta pobudio je divljenje diljem areala našeg četverojedinog jezika. Da se na stranicama ovog prijevoda vide simetrični redovi, i čuju jeke rime, zasluga je estetičkih naučavanja spomenutog velikana Zamahšerīja, Perzijanca racionaliste.
ISTAĆI BOŽIJE, ALI I ČOVJEKOVO
Besim Korkut pripadao je onim plejadama studenata Al-Azhara kada se na tom univerzitetu snažno poštovao akl (um) i respektirao fikr (razum). Bio je uvjeren da se, pod utjecajem racionalističke teološke tradicije u islamu, u prijevodu Kurʼāna treba, štaviše mora, istaći i Božija i čovjekova uloga. To se jasno vidi iz Korkutova prijevoda, na primjer iz retka sure 3:7., gdje se kaže: “A tumačenje njihovo (redaka Kurʼāna) zna samo Allah i onī koji su dobro u nauku upućeni.” Za razliku od mnogih prevoditelja koji ovu alineju prevode tako što kažu: “A tumačenje njihovo zna samo Allah. A oni koji su dobro u nauku upućeni kažu ‘mi vjerujemo u njih’!” – Korkut ide drugom putanjom, on kao prevoditelj iz samoga Kurʼāna derivira potvrdu čovjekovih kompetencija i umnih sposobnosti, te njegov prijevod ovog mjesta kaže da i čovjek zna dobro šta to jesu značenja Kurʼāna!
Korkutova je prevoditeljska opcija jasna, glasi: “Da znanju Božijem”, ali i “da znanju čovjekovom!” Takvu prevoditeljsku navigaciju Korkut je ostvario zahvaljujući interpretativnim nagovorima Perzijanca Zamahšerīja koji je smatrao da se Kurʼān treba čitati i kao knjiga o ohrabrivanju dobrobitnog savezništva Boga i čovjeka.
Itekako je vidljivo da Besim Korkut u svome prijevodu Kurʼāna vješto izbjegava jednu vrstu pijetizma ili onog, kako neki smatraju, mlitavog pobožnjaštva koje unižava čovjeka, svodi ga na prezreno biće. Naravno, koju putanju u prevođenju odabrati, to je stvar prevoditeljske odluke i slobode. U svome prijevodu Kurʼāna Besim Korkut na mnogo mjesta ističe čovjeka kao dobronamjernog saradnika Božijeg. To se vidi i iz retka Kurʼāna 36:34 – 35: “Mi (Bog) po njoj (Zemlji) stvaramo bašče, palmike i vinograde - i činimo da iz nje izvori izviru - da oni (ljudi) jedu plodove njihove i od onoga što ruke njihove privrijede...”
Ovdje posve jasno vidimo Korkutovo prevoditeljsko naglašavanje kako Božijeg stvaranja voća i povrća, tako i čovjekovog rada, navodnjavanja, podizanja irigacionih sistema, e da prinosi budu veći i urod obilniji. Međutim, ima prevoditelja Kurʼāna koji daju prijevod retka 36:35. posve suprotno rješenju koje je ponudio Korkut: “da oni (ljudi) jedu plodove njihove, ali te plodove nisu dale ruke njihove...”
Razlika je očita, ovo potonje prevoditeljsko rješenje ne priznaje čovjeku neku posebnu kreativnost u nastajanju plodova u voćnjacima i palmovicima. Dakako, sam izvornik Kurʼāna pobuđuje plethore alternativnih prijevodnih rješenja. Prevoditelji se tu suoče sa slobodom izbora, ali i s rizikom da im se uputi kritika zašto su nešto preveli ovako, a ne tako!
POVJERENJE U ULEMANSKI IDIOM
Kažimo na kraju da je, jezički gledano, prijevod Kurʼāna Besima Korkuta ostvario jednu simbiozu sa ulemanskim jezikom prepoznatljivim više stoljeća, a vidljiv je u tragovima i u našoj bosanskoj alhamijado književnosti. Korkutov prijevod Kurʼāna je smjesta čitljiv, shvatljiv, komunikativno prisan, stilski dopadljiv i znalački pretočen u jezički idiom koji je u Bosni i Hercegovini i u susjednim domovinskim zemljama, napose u gradskim sredinama, blisko razumljiv. Književno istraživanje ovog prijevoda pokazalo bi sraslost njegova jezika i stila sa jezikom i stilom koji se gajio u bosanskohercegovačkim medresama i u književnim krugovima koji su bliski medresanskoj tradiciji.
Besim Korkut je bio svjestan svoje obaveze da svoje prevoditeljske navigacije podesi prema onim jezičko-analitičkim komentarima Kurʼāna koji su se stoljećima izučavali pod svodovima bosanskohercegovačkih medresa. Već smo spomenuli Korkutovo povjerenje u komentare Zamahšerīja i Ebu s-Suʻūd Efendije, njima treba dodati i Kādī el-Bejdavija (um. 1286). Svima njima Besim Korkut uveliko duguje svjetopogledno pozicioniranje svoga prijevoda.
Katalozi rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke svjedoče da su rukopisi komentara Kurʼāna ove maločas spomenute trojice egzegeta među najbrojnijima na zapadnom Balkanu. Genijalni Besim Korkut to je dobro znao, stoga je on svoj prijevod utemeljio na jednoj viševjekovnoj tradiciji tumačenja islama kod nas.
(...)
