''Stagniranje znači umiranje'': O Emeriku Blumu, Energoinvestu i filmu ''Blum''
Jasmila Žbanić na projekciji filma o Emeriku Blumu u Meeting pointu/Damir Deljo
Prvu veliku čast doživio sam od Emerika Bluma kad sam kao stipendista Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu primio čestitku za novu 1965. godinu s njegovim potpisom. A na početku rada u Energoinvestu 1967. godine, kao mladi inženjer, dosta sam poslovno boravio van Sarajeva, prateći tehnološke procese i rad postrojenja u fabrikama diljem Jugoslavije, pa bi me često poslovni partneri, poznanici Emerika Bluma, znali priupitati: “Kako nam je ing. Blum, pozdravite ga.” Odgovorio bih lakonski: “Hvala, dobro je, prenijeću mu vaše pozdrave.” Tada sam radio u zgradi Energoinvesta na Pozorišnom trgu, ali za dvije godine nisam uspio vidjeti glavnog direktora Emerika Bluma da mu prenesem pozdrave, iako sam to silno želio. On je dolazio na posao ranije od svih, a ostajao do kasno uveče.
Aranžman s Irakom
Iz prvog perioda mog rada u Energoinvestu dobro sam zapamtio kako je na ulazu u odjel za propagandu stajao natpis: “Kako proizvesti kupca?” Kao i Blumovu izjavu: “Jednosmjerne ceste ne vode nikud. Kada prodajete, gledajte šta možete kupiti od partnera...” Te njegove riječi bile su parola vodilja velikim uspjesima Energoinvesta u svijetu. Tako je počela da se Sovjetskom savezu prodaje glinica iz Zvronika za njihov gas i zaključuju veliki poslovi u Libiji, Iraku, Iranu. Te su zemje projekte i proizvode Energoinvesta plaćale naftom.
Posebno je zanimljiv Blumov potez s Irakom. Naime, davne 1972. godine Irak je izvršio nacionalizciju nafte. Shell je iz oštećenog zapadnog kartela poslao pismo svim kupcima da je iračka nafta crvena i da je više ne treba kupovati. Blum je brzo reagirao. Poslao je u Irak svog zamjenika Rizu Selmanagića i direktora HENE Feliksa Gorskog, koji je za tu priliku promijenio ime u Hasan Gorski, da kupe naftu, a da će je Energoinvest platiti dalekovodima i trafostanicama. Taj aranžman s Irakom je bio tako dobar da ga je preuzela i cijela Jugoslavija, a rezultirao je poslovima u Iraku vrijednim milijarde dolara.
Sam sam iskusio koliko je Emerik Blum stajao iza svojih saradnika. Da bi uspješno bio završen Aluminijski kombinat u Mostaru, Energoinvest je morao dići kredit u Poljskoj. Dio kredita je bio u zelenim dolarima, a dio u klirinškim dolarima za koje bismo mi kupili poljske proizvode. Kao direktor razvoja sektora za hemiju (HENA), nisam imao još ni trideset, dobio sam direktivu da novu tvornicu boja i terpentina treba napraviti iz poljskog kredita, ali je tadašnji direktor Terpentina imao drukčije planove i kombinacije. Napisao je sedam strana pritužbi na moje poslovanje Emeriku Blumu, republičkom i partijskom rukovodstvu. Na njegovo pismo Blum je odgovorio jednostavno, svojim rukopisom: “Kreso zna šta radi! Ing. Blum.”
Blumovi poslovni potezi su se prepričavali i analizirali među uposlenicima, a direktive su, na ovaj ili onaj način, stizale do svakoga člana velike Energoinvestove porodice. Tako su svi vremenom zavoljeli firmu, mislili, govorili i radili kao Emerik Blum. Volio je i da se našali na račun Energoinvesta, svoje najveće ljubavi. Novinari su ga jednom pitali: “Koliko ljudi radi u EI?” Njegov odgovor je bio: “Pola.”
Na dvoru osmanlijskih sultana postojao je “evet efendija”, čovjek zadužen da govori “Tako je, dobro je...” i da u svakoj prilici povlađuje sultanu. Suprotno od takvih, naš ing. Blum je volio, a na neki način i podržavao saradnike koji mu oponiraju i kritički analiziraju njegove poslovne poduhvate. To mu je pomagalo da doradi ideje koje su nerijetko izgledale nerealne. Glavni opozicionar i kontraš bio mu je stari drugar i prijatelj Iso Papo. Pred kraj života Iso je u nekoj prilici ispričao: “U pojedinačnoj analizi detalja posla ja sam bio u pravu, ali u cjelini, sve u svemu, Blum je bio poslovni genije, a ja neznalica.”
Evo nešto iz domena danas veoma popularne teme korupcije. U doba socijalističke Jugoslavije državni sistem je putem SDK-a (Službe društvene knjigovodstva) i drugih vrsta kontrole pazio da neko ne bi stavio u privatni džep niti jedan društveni dinar. Tako su jedne prilike zatvoriili inženjera koji je kupovao čelik za Energoinvestove tvornice. U istražnom zatvoru mu kažu: “Ti si mala riba. Serviraj nam Bluma da saznamo koliko se on okoristio od ove kupovine, pa si ti slobodan.” Odgovorio im je: “Ja sam kupovao u dogovoru sa nadležnim iz Energoinvestovog sektora Uvoza i sa tvornicama. Ako sam šta loše uradio, samo sam ja odgovoran. Ing. Blum sa ovim nema veze.” Pošto su se nakon detaljne provjere uvjerili da je sve bilo čisto, a nabavne cijene najpovoljnije, pustili su ga. Nakon smrti tog saradnika, Blum više nije bio predsjednik firme, ali se silno zalagao da njegova kćerka dobije stipendiju, kako bi se kasnije mogla zaposliti u Energoinvestu. “Nismo imali priliku da mu se za života odužimo, pa je red da bar pomognemo njegovom djetetu kod zapošljavanja”, govorio je.
Pričati danas o Energoinvestu, posebno mlađim generacijama, može da izgleda kao naučna fantastika. U prilikama kakve su bile prije pedeset i više godina bilo je toliko nepoznanica i predrasuda o Energoinvestu da je Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine formirao komisiju koja je trebalo da da odgovor na pitanje šta uraditi sa Energoinvestom i Blumom. Kad je za to saznao, Blum se najavio drugu Titu. Otišao je u Beograd, pa su razgovarali o privrednoj saradnji sa nesvrstanim zemljama. Nije bilo ni riječi o partijskoj komisiji. Kad se vratio u Sarajevo, svi su znali da je Blum bio kod Tita, ali ne i šta su razgovarali. Nakon toga partijska komisija je jednostavno rasformirana. Kad su prijatelji savjetovali Emeriku Blumu da stane malo na loptu i umiri sistem, on im je odgovorio: “Stagniranje znači umiranje.”
Titov telegram
Na kraju, evo još nekoliko od brojnih anegdota o Emeriku Blumu i Energoinvestu koje se i danas pamte.
Prilikom posjete Energoinvestu, predsjednik Jugoslavije Josp Broz Tito je upitao Bluma: “Dokle se došlo u razgovorima o integraciji Končara i Energoinvesta?”, na šta je Blum odgovorio: “O svemu smo se dogovorili, osim o tome gdje će biti sjedište firme, u Sarajevu ili Zagrebu.”
Pakistan se ratom koji je poveo 1971. godine podijelio, pa je njegov istočni dio postao nezavisna država Bangladeš. Uskoro poslije toga predsjednik Tito je, na putu u Indoneziju, preletio obje zemlje. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo, što se radi prilikom preleta svih usputnih zemalja, da Tito uputi pozdravni telegram Bangladešu, a ne Pakistanu. Rato Dugonjić, koji je putovao s predsjednikom, napomenuo je da Pakistan duguje Energoinvestu neplaćene fakture za urađene poslove u toj zemlji. Na to je Tito rekao: “Onda pošaljite pozdravni telegram predsjedniku Pakistana u odlasku i povratku.”
Imam dva primjera o tome koliko je Emerik Blum bio popularan ne samo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, nego cijeloj Jugoslaviji. U Energoinvestovoj fabrici za proizvodnju elektroopreme u Prištini bio je direktor neki Saljo. Blum ga je odmah po dolasku tamo upitao kako mu može pomoći. “Znaš, Blume”, odgovorio je, “kada budemo obilazili fabriku, samo Ti mene drži ispod ruke.” A u Termobirou Energoinvesta radio je mašinski tehničar Nedžib Ćorić, koji je bio Blumov saradnik na gradilištu termocentrale Ćatići. Kad je posao završen, Blum ga je upitao šta može učiniti za njega. “Jednom mjesečno pozovi me kod sebe na kafu kada budeš imao vremena”, odgovorio je. Od tada pa sve do penzije, Nedžiba su posebno poštovali njegove kolege i direktori termoelektrane Ćatići.
(Priredio: Hajrudin Somun)
