Šta bude kad sporta više ne bude
Sjećanja su naša sreća, u njima je sva ljepota ovog svijeta, rekao je italijanski novinar Enzo Biagi.
I ovih Olimpijskih igara u Parisu ćemo se sjećati. Ne znam ko će imati ljepše uspomene, Parižani, turisti ili sportisti. Ili organizatori. Možda će najzadovoljniji biti članovi službi osiguranja – jer je sve prošlo bez terorističkih napada i bez žrtava – koliko mi znamo - a čega su se svi pribojavali. Meni je bilo zanimljivo da je u Slovenačkoj kući u Parisu služena orehova potica sa zmijinom travom, koju nekadašnji susjedi prodaju i na Novogodišnjem diplomatskom sajmu u Sarajevu. Cijena srednje štruce je bila 10 KM. Baš me zanima kolika je bila na euro tržištu. U Sarajevu su je pekli naši privremeno uveženi Slovenci, a ko zna ko je tepsijama komandovao u Parisu. Zanimljivo je da je kod Amerikanaca na kući pisalo samo USA, a sila je iznajmila hram finansija, Palaču Brongniart, nekadašnju zgradu Burze: to je prostor od 4.000 kvadratnih metara. Cijena da se okusi “američki san”, i to ako se pravovremeno rezervira, iznosila je 325 eura (bez poreza). Doduše, tu je prvu ciglu za početak izgradnje položio car Napoleon Bonaparta Prvi, 1808. Naravno da je ova zgrada dio nacionalnog kulturnog naslijeđa. Amerikanci se pripremaju, oni su organizatori Olimpijskih igara 2028. Ko se sjeća Austrijske kuće u Sarajevu 1984?
Sponzor total look
U Kuću domaćinā, koja se zove Club France, ulazak je bio 5 eura. I to mi se čini besmisleno - Francuska je svuda okolo - ali to puno govori zašto su Igre bile u Parisu. Niko nije izbjegao iskušenje soft powera. Iz Kluba Francuska svijetu je poslata poruka da su u Francuskoj sportisti kraljevi, mada: nema se dovoljno novca da ih se podrži, snalaze se sami, često odlaze trbuhom za kruhom.
Plivač Léon Marchand (2002), iz Toulousea, nakon OI u Tokyju, odlazi studirati informatiku i trenirati plivanje na Arizona State Universityju u Tempeu. Na Svjetskom šampionatu u Fukuoki 2023. oborio je svjetski rekord Michaela Phelpsa iz finala 400 m mješovito, sa OI u Pekingu 2008. Ove godine je u domovinu došao na Olimpijadu i uzeo pet medalja, od toga četiri zlatne. Kad nije plivao, Marchand je nosio total look, od glave do pete Louis Vuitton, a oko zgloba Omegin čelični Speedmaster Chronoscope 43 mm, čiji je ambasador. (Dok ovo pišem, upravo ga gledam sa novinarom, kako nakon završenih Igara daje izjavu za lokalno-američku TV stanicu. Pomjeraju se obojica, a u pozadini stalno u kadru ekran sa imenom službenog mjeritelja vremena, sve opušteno, slučajno i spontano.) Kad nije plivao, za vrijeme Olimpijade, u noćnom je klubu gugutao sa akrobatskom skijašicom Eileen Gu (2003), Kineskinjom iz San Francisca, koja je sa 18 godina postala najmlađa osvajačica trostrukog zlata u povijesti Zimskih olimpijskih igara. Kinesko izdanje časopisa Forbes ju je 2020. uvrstilo među 30 najznačajnijih osoba na svijetu, mlađih od 30 godina godine, a tako je postala i najmlađa osoba koja se ikada na tom spisku našla. Eileen Gu je uskoro postala ambasadorica kompanije zvučnog imena, one iz filma sa Audrey Hepburn, “Doručak kod Tiffanyja”. Na instagramu samo što ne iskorači sa fotografija Voguea snimljenih u pariškom Muzeju Orsay.
Sportisti su ključni elemenat prestiža i soft powera. Ako je Kuća USA u Parisu bila Place to be, Olimpijske igre u Parisu su bile Place to make money - mjesto za zaradu. Sport je tu izgovor i sporedna stvar, što bi stariji rekli “devete peke zveketalo”. A šta bude kad sporta više ne bude?
Ove godine, kao nerijetko, plivači su u središtu svih olimpijskih događaja. Sportista sa najviše medalja ove 2024. je kineska plivačica Zhang Yufei (1998), dobila ih je šest: jedno srebro i pet bronzanih. Marchand vodi sa svoje četiri zlatne i jednom bronzom. Nije za prenebregnuti, sponzor Zhang Yufei, ima toga i u kod Xi Jinpinga, je BYD, četvrti proizvođač po broju prodatih automobila u mnogoljudnoj Kini.
Marchandov trener je Amerikanac Bob Bowman (1964) koji je proizveo Marka Phelpsa (1985), valjda najvećeg i najslavnijeg plivača ikada, ali u svakom slučaju onog koji je uzeo najviše medalja: 28 olimpijskih, od čega 23 zlatne. Usput, Bowman rado otkriva tajnu svog uspjeha: “Nikada ničim ne biti previše zadovoljan.” Ovaj put se njegov štićenik uhvatio u koštac sa poduhvatom za kojeg se nikada niko nije ni usudio: 200 m prsno i 200 m leptir isto veče. Rezultat – dvije zlatne medalje u razmaku od par sati.
Kako to obično biva, prije par godina Annie Leibovitz je Phelpsa slikala sa Larissom Latyninom (1934), ukrajinskom gimnastičarkom, koja je cijelih 48 godina bila prva na listi sportista sa najviše olimpijskih medalja - 18 - sve dok se nije pojavio on, “metak iz vode”. Annie Leibovitz ih je snimila za reklamu Louis Vuittona. Prema podacima ESPN-a, TV mreže koja se bavi sportskom tematikom, Phelps je od sponzora, poput Omege, Vise i AT&T-a, godišnje zarađivao najmanje 5 milijuna dolara.
Olimpijski brkovi
Vjerujem da je nemoguće zaboraviti najpoznatije olimpijske brkove, američkog plivača Marka Spitza (1950) koji je 1972. na Olimpijskim igrama u Műnchenu uzeo sedam zlatnih medalja, a uz to je i svaka bila svjetski rekord. Nikad nisam smetnula s uma njegovu rečenicu: “Ako se ne pripremiš, bićeš spreman za neuspjeh.”
Olimpijske igre u Parisu 2024. mnoge su podsjetile na američkog plivačkog šampiona, koji je kao Léon Marchand, neočekivano, i još mlađi nego Marchand danas, osvojio publiku tačno stotinu godina prije. Jedan od najpoznatijih olimpijskih plivača ikada, istovremeno i filmski glumac Johnny Weissmuller (1904-1984), poznat je po liku Tarzana. Moja životna teorija je da ništa nije onako kako izgleda, ili kako je izgledalo. Kolika li je razlika između naših utisaka i istine možda se najbolje vidi na Tarzanovom primjeru.
Johnny Weissmuller je bio prva plivačka superzvijezda ikada, uzevši pet zlatnih olimpijskih medalja i jednu bronzanu. Pobijedio je na 100 m slobodno i ekipno u štafeti 4 x 200 na OI u Parisu 1924. i u Amsterdamu 1928. Dobio je i zlatnu medalju na 400 m slobodno i bronzanu na olimpijskom waterpolo turniru u Parisu. U toku karijere uspostavio je 28 svjetskih rekorda. Njegov svjetski rekord iz 1927. na 100 jardi slobodnim stilom ostao je izazov dugih 17 godina. U eri u kojoj se rezultati brzo mijenjaju, rekord na snazi 17 godina je izuzetak. Profesionalci u plivanju navode da njegovi po svemu nadprosječni rezultati proizlaze iz “revolucionarnog opsega” pokretā njegovih ruku, pokretljivosti stopala i okretanja glave da uzme zrak. Ali Weissmuller je ipak vlasnik znatno manje odličja nego plivačke ikone Mark Spitz i Michael Phelps. To je zbog manjeg broja disciplina koje su mu bile ponuđene i koje je trenirao. Kad se statistički sagleda prednost koju je imao nad rivalima, stručnjaci ga i danas smatraju najvećim plivačem svih vremena.
Nakon karijere u bazenima, Weissmuller je postao filmska zvijezda, poznat u cijelom svijetu. Glumio je Tarzana-čovjeka majmuna u 12 filmova i postao glumac koji se poistovjetio sa svojim likom.
Polio, alkoholizam i prevara stoljeća
Plivanje je počeo trenirati da bi se izliječio od prvih znakova poliomelitisa. Potpunog imena János Peter Weissmuller, na Igrama je učestvovao zahvaljujući tajni ili lukavstvu, koje ga je moglo skupo stajati: posudio je identitet svog brata da bi kao Amerikanac, što nije bio po mjestu rođenja, mogao postati olimpijac. János Peter je rođen u Freidorfu, četvrti današnjeg Temišvara, u familiji Banatskih Nijemaca, Banater Schwaben, njemačke manjine na području današnje Rumunjske. Dok je bio u pelenama, familija se iselila u SAD. Nakon raspada Austro-ugarskog carstva, Johnny je postao apatrid. U familiji Weissmuller je samo njegov mlađi brat, rođen u Pensilvaniji, imao američko državljanstvo. To znači da János nije mogao učestvovati na Olimpijskim igrama bez dokaza o mjestu rođenja u Americi.
Uz saučesništvo majke Elizabethe zamijenio je svoje matične podatke sa bratovim, koji se zvao Petrus, ili Pete. U Memoarima “Tarzan, moj otac” (koja ironija od naslova), Johnny je ispričao kako je njegova krštenica bila čudnovato izmijenjena, i ime John, različitim rukopisom i drugačijom tintom, upisano, iza onog Petrus. Bliski familiji i prijatelji su čuvali tajnu, a Pete će zauzeti službenu poziciju starijeg brata “rumunjskog porijekla”, koji će kasnije biti naturaliziran.
Publika je bila impresionirana kolosom od 1,90 m, koji je prvi odplivao 100 m ispod minute i plivao crawl sa glavom iznad vode. Ali prevara neće biti bez posljedica. Uprkos neviđenim sportskim uspjesima i kasnije statusu holivudske zvijezde, nemir nikada nije iščezao. Cijelog života je strahovao od oduzimanja medalja, i sramote da se sazna za prevaru u kojoj je učestvovao. U knjizi “Johnny, Johnny”, Frederica Rossignola, objavljenoj u martu ove olimpijske godine, autor je opisao kako je Weissmuller, nakon što se bio predao vodi, sa jednakom strašću uronio u ocean filma. U prvom licu, da bi bliže i neposrednije dočarao lik, Rossignol prenosi misli vanserijski talentiranog sportiste, s kojim čitatelj dijeli životna iskušenja, euforije pobjede, fasciniranost svijetom Hollywooda, koji će biti njegova odskočna daska i muka – kad publike, ni izvora prihoda, više ne bude. “Ja sam Tarzan. Cijeli svijet poznaje Tarzana. Ali ko poznaje moj život bez magije, iza ekrana?”
Familija Weissmuller se, kad mu je bilo sedam mjeseci, ukrcala na brod i pobjegla od bijede, u potrazi za srećom u Novom svijetu. Tako je počelo nesretno djetinjstvo u Chicagu: otac je bio alkoholičar, a Johnny je bježao na bazen, gdje je postajao sve popularniji. Plivanje mu je spasilo život: “Obožavam biti u vodi, to je moja luka mira, sreće i radosti... što dalje od roditeljskog urlanja. Od oca koji se vrati kući pijan, tuče majku i sinove. Voda je milovanje. To je moja nježnost.” Trenira u Athletic Clubu iz Illinoisa i prve pobjede postiže sa 17 godina, što ga je izvuklo iz beznadežne kućne situacije i neobećavajuće društvene pozicije. Plivanje i sudjelovanje u takmičenjima su bili pitanje preživljavanja.
Sa jedva 20 godina učestvovao je na OI u Parisu 1924, zahvaljujući lažnim dokumentima na ime svog mlađeg brata. Tako je u Parisu svijet otkrio najvećeg plivača ikada, i ruku na srce, jednog od najpoznatijih glumaca i showmana. U filmskim studijima se snašao kao riba u vodi. Postao je prijatelj sa Charliejeom Chaplinom, Johnom Wayneom, Garyjem Cooperom, i od olimpijskog šampiona prometnuo se u holivudsku zvijezdu. Ako je familija Weissmuller pošla u Novi svijet u potrazi za američkim snom, Johnny ga je, zahvaljujući plivanju, ostvario ne jednom, nego dva puta.
A film je upravo doživljavao preobrazbu, iz nijemog u zvučni, i tako smo mogli čuti kako se Tarzan oglašava: producent Bernard H. Hyman iz Metro Goldwyn Meyer je tražio glavnog glumca za novu adaptaciju kultnog heroja Tarzana The Ape. Weissmuller je bio šesti po redu koji je glumio ovog stanovnika džungle u krajnje oskudnoj odjeći: zahvaljujući visokom stasu i popularnosti olimpijskog šampiona, sa lakoćom se uvukao u kožu filmskog lika. “Kao da me je čekao, i kao da sam samo na njega čekao.” Film “Tarzan, čovjek majmun” izašao je aprila 1932, i odmah postigao veliki uspjeh, a Weissmuller izbačen u vrh popularnosti.
A okrutni, neljudski show business naplaćuje poseban danak: prije nego je potpisao ugovor za snimanje, Metro Goldwyn Meyer je zahtijevao da Johnny postane neženja. Novopečeni glumac se razveo od prve gospođe, Bobbe Arnst. “Prepuštam moju sudbinu studiju. Film je sada moj život.” Poslije se ženio još četiri puta i isto toliko puta razveo. Jedan od najpoznatijih filmova o Tarzanu je onaj iz 1934, “Tarzan i Jane”, gdje se u podvodnom baletu producirao sa plivačkom šampionkom iz 1932, Josephine McKim, koja je za potrebe filma bila Jane, tj. dvojnica glumice Maureen O’Sullivan. Sladokusci su uživali i u posljednjem filmu iz ove serije, “Tarzan i sirene”, koji je 1948. snimljen u Meksiku, zemlji koju je volio više od ostalih.
Plivanje u mutnim vodama slave nije bilo tako jednostavno kao ono u olimpijskim bazenima. S vremenom je kroz 12 filmova o Tarzanu postao ovisnik svoje uloge. Po njega je došla starost - nepobjedivi neprijatelj. Zaposlio se kao zastupnik proizvođača bazena, a zdravlje ga je počelo napuštati. Alkohol se nakalemio na neprikosnovenu zvijezdu, koja je počela gubiti svoj američki sjaj i poprimati oblike familijarnog prokletstva – ludila. Život je završio zatvoren u psihijatrijskom azilu, gdje je često oponašao Tarzana i oglašavao se kao on, sve dok se nije ugasio, samo par dana uoči naših ZOI 1984. Autor knjige rezimira: “Kao da je hodao po konopcu, zategnutom između tragedije i ležernosti, čovjek od instinkta, nikada nije štedio, ni ostavljao novac za stare dane, ženio se svaki put kad se zaljubio: svoje drvce života palio je istovremeno sa obje strane.” Taj požar voda nijednog olimpijskog bazena nije mogla ugasiti.
Akvarij protiv mišićne atrofije
Još jedna velika filmska zvijezda je pred kamere stigla iz svijeta plivanja: Esther Williams (1921-2013). Postala je poznata po svojim muzičkim filmovima sa scenama uranjanja pod vodu. Plivanje ju je oduvijek privlačilo. Postala je šampionka SAD-a u slobodnom stilu 1939. U ljeto 1940. se pripremala za Olimpijske igre, koje su otkazane zbog Drugog svjetskog rata. Otišla je u Hollywood, gdje ju je angažirao MGM za numere baleta na vodi u muzičkim komedijama. Filmovi kao “Jupiterova draga” i naročito “Bal na vodi”, vrlo podrobno orkestrirani, često su od glumice zahtijevali naročite fizičke napore. U svojoj autobiografiji je opisala kako se u nekoliko navrata, snimajući kaskade koje oduzimaju dah, umalo udavila.
Nije tražila da je na snimanjima u bazenu neko zamijeni, i zvali su je “sirena Hollywooda”. Njeni su filmovi doprinijeli razvoju i populariziranju sinkroniziranog plivanja. U jednom od njih, “Prva sirena”, Esther Williams glumi Australijanku Annette Kellerman (1886-1975), pionirku sinkroniziranog plivanja, koja je karijeru nastavila - pred filmskim kamerama. Annette je u bazen navela mišićna atrofija. Toliko je trenirala da ju je u gimnaziji jedan akvarij u Sidneyu angažirao da dva puta tjedno bude sirena u vodenom spektaklu. Sa 19 godina je prva žena koja je učestvovala u plivačkoj utrci na Seinei, i stigla treća, usred 17 muških rivala. 1908. je počela nastupati u vodenim baletima i to je bio početak sinkroniziranog plivanja.
Technicolor je u Esther Williams ugledao svoju sreću, a ona se pretvorila u najljepši vodeni, do tada nepoznati cvijet. Ponudu MGM-a je bilo nemoguće odbiti, ali, jedna od vrlo rijetkih, nije pristala promijeniti ime. Četrdesetih godina Esther je bila na vrhuncu slave, a zbog nje, i koreografije filmova u kojima je nastupala, gospođe svijeta su sanjale da plivaju i ako ništa - steknu njene savršene dimenzije. A GI su odlazili ratovati u Europu, sa njenim fotkom u novčaniku. Kasnije se pokazalo da je Esther bila mudrija nego su je predstavljali u šarenim časopisima, odlučnog karaktera, kojeg je iskovala u teškom djetinjstvu. U Hollywoodu, u kojem je vladao neumoljivi mačizam, sačuvala je neovisnost. Ali s vremenom bismo je mogli uporediti sa Tarzanom: udavala se četiri puta, i s vremenom, kao nimfa i glumica - utonula u zaborav. Izronila je za vrijeme XXIII Olimpijskih igara Los Angeles 1984: komentarisala je natjecanje u sinkroniziranom plivanju, koje je od te godine postalo olimpijski sport, i to sa dvije discipline, solo i duo.
Esther Williams se ugasila 2013. Neposredno pred smrt, u ruke joj je dopao crno bijeli film, koji je privukao njenu pozornost. Graciozna nimfa je sa puno nadarenosti ritmično plivala usred faraonskog, raskošnog dekora. Esther se nije prepoznala...
Jeste, sjećanja su naša sreća, kao što je rekao Enzo Biagi. A i sve je najljepše u sjećanjima. Koja se od života razlikuju kao crno i bijelo. Da poželimo svu sreću ovog svijeta olimpijcima 2024, uravnotežen izvansportski život i ocean razboritosti, sa obje noge čvrsto na zemlji.
