Sarajevska tajna vječne vatre
Vildana Selimbegović
Teško je reći šta je gore: što je plamen na spomeniku na Vracama ugašen, što je to učinjeno zbog računice o godišnjem trošku teškom 130.000 maraka ili pak što je naknadnom pameću skontano da se prostom zamjenom gorionika troškovi mogu svesti na 36.000 KM za isti period. Samo gašenje govori sve o odnosu aktualnih vlasti prema našoj prošlosti, pravdanje ministra koji nam je saopćio o kojoj je skupoći riječ zorno ilustrira da Vlada funkcionira kao zbirka samosvojnih vlasnika resora, a spasiteljica što se još hvali otkrićem o jeftinijem plameniku je ionako posebna priča.
Slobodni strijelac iz SBiH
Dino Mustafić, naš reditelj i dokazani antifašista, prokomentirao je ovu sarajevsku bruku, podsjećajući kako SDP i Naša stranka - dvije, dakle, trećine trojke - ovakve stvari ne smiju dozvoliti i moraju naći novac zarad našeg kolektivnog pamćenja, no čini mi se da je - politički, a naročito s aspekta društva i stanja svijesti - ova priča puno složenija. Najjednostavnije i najsretnije rješenje bi bilo krivicu isporučiti ministru s dresom Stranke za BiH, međutim, to bi značilo da je riječ o incidentu, a ako želimo biti bar malo objektivni - znamo da nije. Problem je, nažalost, puno ozbiljniji i slobodni strijelac iz SBiH je tek jedna od posljedica.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Pisala sam o Vracama, no znam da nas stalno treba podsjećati: nekadašnja austrougarska tvrđava, nastala krajem 19. stoljeća na sjevernim padinama Trebevića, tokom okupacije Sarajeva u Drugom svjetskom ratu služila je fašistima kao logor i stratište na kojem su strijeljani građani Sarajeva. Sarajlijama su - upravo zato - Vraca bila i ostala simbol otpora okupatoru. Izgradnja Spomen-parka, sa adaptacijom tvrđave u muzej, počela je u godini Titove smrti, 1980, a otvoren je 25. novembra 1981, na Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Odbor za izgradnju vodio je Rato Dugonjić, za izvedbu su zaslužni projektant Vladimir Dobrović, pejzažista Aleksandar Maltarić, a skulptor je bio Alija Kučukalić. Spomen-kompleks čuva sjećanja na više od 12.000 žrtava iz Drugog svjetskog rata, pogubljenih civila, pripadnika otpora i poginulih sarajevskih partizana. Ispisana su njihova imena: 10.961 pogubljeni Sarajlija, od toga 7.092 Jevreja, a među poginulih 1.890 partizana - što je danas važan podatak - bio je 821 Srbin, 499 Muslimana, 316 Jevreja, 189 Hrvata i 65 Ostalih. Oslobođenje je, prije koju godinu, objavilo spisak Odbora za izgradnju, sa svim imenima, jer se već dugo ne mogu iščitati, zato što je Spomen-kompleks u posljednjem ratu značajno devastiran, a nakon njega prepušten sam sebi: tek 2005. godine Kompleks je proglašen Nacionalnim spomenikom BiH, no ni to nije puno pomoglo.
Država BiH do nacionalnih spomenika drži kao do lanjskog snijega, pa su svi - a naročito oni koji sjećaju na zajedništvo u borbi protiv fašista - prepušteni vremenu da ih dokrajči i prekrojačima povijesti da se nad njima iživljavaju. Kako to izgleda u praksi, Milorad Dodik je manifestirao onomad na Kozari, a Čovićev HDZ tek od ove sezone na kašičicu i s puno zastoja u grlu povlači svoje divljenje Mili Budaku, Francetiću i ostaloj ustaškoj bratiji. Što se tiče SDA, dio kadrova je saučestvovao u uvođenju rasvjete na Vracama, drugi dio je pokazivao tolerantnost, ponekad i podršku obilježavanju važnih datuma iz antifašističke memorije, dok je onaj temeljni veličao svoje fašiste, poput Mustafe Busuladžića, koji je u centralnoj sarajevskoj općini dobio ulicu, a u rubnoj i školu. Naša stranka je upravo na obećanju da će glavni grad BiH naknadno osloboditi od fašiste Busuladžića i ušla u vlast, no u međuvremenu je - iako je dobila i načelnika u Centru - Busuladžić ostao neprikosnoven, a posthumno je prognan Jovan Divjak, koji eto - uprkos svim zaslugama za ovaj grad, njegovu i odbranu BiH - nije mogao osvojiti ni tri ulaza u dijelu sarajevske Radićeve ulice. Iako (privatno) vodeći kadrovi u Centru krivicu za svoj apsolutni manjak otpora fašizmu fakturišu Narodu i pravdi, istina je da ni sami ništa ne rade, čak ni onda kada se javno obračunavaju s nesretnicom od gradonačelnice Sarajeva za čije poteze je i NiP, sa sve bravom i ključem, posve lijeva opcija.
A šta čini SDP? Mirsad Ćatić Čuperak, kadar ove stranke, dokazani borac Armije BiH, predsjednik SABNOR-a Kantona Sarajevo, reagirajući na gašenje plamena u Spomen-kompleksu Vraca, ima posve jasan stav: “Gašenje vatre je devastiranje spomenika i veličanje onih koji su zvjerski pobili preko 12.000 građana tadašnjeg Sarajeva. Sudeći po infantilnim objašnjenjima aktualnih vlasti zašto je poželjno ugasiti ovaj plamen, da se spoznati da je ipak kapilarni fašizam (infiltriran u institucije) dio naše svakodnevice”. Čuperak potcrtava da su i porodice žrtava i mnogobrojni antifašisti porezni obveznici i da (i) njihov novac puni budžete na svim nivoima, pa traži minimum poštovanja i razuma pri donošenju odluka koje podsjećaju na izjave negatora fašističkog divljanja. Sve tačno i utoliko važnije što Čuperak ne štedi ni svoju partiju i upozorava na fašizam i u ovdašnjim institucijama. Jasno mu je, dakle, da nisu samo tuđe avlije prepune fašističkog smeća, već da i ovu našu valja itekako očistiti. Iako posve nebitna, barem kada je o nadležnosti za Vraca riječ, nesretna se gradonačelnica odmah osjetila prozvanom, pa je brže-bolje skuckala i objavila pismo podrške Koordinacije boračkih udruženja Kantona Sarajevo. Koordinacija je hvali kao istinskog patriotu i mada nije baš najjasnija kvalifikacija ovog priznanja, nema uopće sumnje da je stigla na pravu adresu, jer sve što radi naša gradonačelnica, odiše onim jurišnim patriotizmom za koji joj svijetla obraza priznanje mogu odati svi oni koji učestvuju u borbi za podijeljenu BiH.
Skakina i (Benjaminina) borba protiv antifašizma
SDPBiH - valja se nadati - uprkos svojoj potpredsjednici želi Bosnu od Une do Drine i od Save do mora, ravnopravnu zajednicu svih njenih naroda i građana, Bosnu i Hercegovinu u kojoj je svaki čovjek jednak pred zakonom na cijeloj njezinoj teritoriji, zemlju slobodnih ljudi koja će sigurno koračati na svom euroatlantskom putu. To je ona BiH kakvu su u Mrkonjiću sanjali dr. Vojislav Kecmanović, Avdo Humo, Aleksandar Preka, Đuro Pucar Stari i Hasan Brkić, koju su u Sanskom Mostu Deklaracijom ovjerili ravnopravni predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana BiH definirajući je kao našu zajedničku i nedjeljivu domovinu, to je ona ista BiH u ime koje su ginuli borci ARBiH, pripadnici policije i stradali brojni civili tokom rata devedesetih, vjerujući u antifašizam i ovdašnje zajedništvo. U protekle skoro tri decenije vlasti su činile sve da baš tu našu BiH ubiju, uokvirujući nas u nacionalne torove i praveći od nas neprijatelje komšijama.
Upravo je na SDP-u i Našoj stranci teško breme da trojka prvo zaustavi, a potom i obrne ove postdejtonske procese. Za početak se mora suočiti s ogledalom i priznati da današnje Sarajevo sebe ne želi mjeriti s modernim prijestonicama, već od sebe pravi bošnjačku verziju Banje Luke i(li) Mostara. Vraca su samo dokaz tome, skupa sa troškovima za vječnu vatru koji vrijeđaju inteligenciju jednako kao i Benjaminino uplitanje u nju. Naša je gradonačelnica i na ovom primjeru, ničim izazvana, stala rame uz rame s nekadašnjom borbom Abdulaha Skake protiv antifašizma. Ko ne vjeruje, nek’ proba njezinu famoznu baklavu, pridruži se protjerivanju mini suknje, odbrani spomen-ploče na Vijećnici i ruganju žrtvama s Kazana čuvajući Cacu do posljednje nepronađene kosti njegovih žrtava. A o antifašizmu neka šuti. Jer nema ni pravo govoriti.
