Sarajevska riva, a ne ćilim

Istinska remek-djela nose dozu banalnosti, jer ništa gore od terora izuzetnog, napisao je najveći cinik među misliocima prošlog vijeka Emil Cioran.

Nevjerovatno je koliko je potez - popločanje jedne šetnice izazvalo polemike tipične za današnje vrijeme, tih sveznajućih neznalica, koja poprima formu hajke. O tom načinu komunikacije napisao sam početkom ove godine pismo i dao svoje mišljenje. Koleginice i kolege u birou su me zamolili da ne objavim u to vrijeme, što mislim da je bilo ispravno. To pismo imam namjeru objaviti sada, kao predgovor ovom koje trenutno pišem i tako vezati ova dva mišljenja. Ova Facebook dopisivanja, komentari komentara, podsjećaju me na jedan ružan predmet. Nekada u dispanzerima i zdravstvenim ustanovama po hodnicima su stajale na tankim nogicama od crnog željeza, bijele keramičke posude, u koje se moglo pljunuti, oseknuti se... odvratno ih je bilo vidjeti. Čovjek se stidi svojih izlučevina i svoje fiziologije. Pomisliti na njih izaziva gađenje kod svih koji se sjećaju tih neobičnih posuda. Danas su to društvene mreže.

Inicijativa, a ne hajka

Pismo je naslovljeno porukom Inicijativa, a ne hajka, što jasno daje smjer za razmišljanje i završava jednom od nekog posuđenom porukom: Ne kudi mrak, zapali svijeću (ovo samo neki mudrac istoka može ovako sažeti).

Namjera ove pisanije je da se malo obznane neke istine i opovrgnu neistine oko sarajevskog ćilima.

Tu metaforu ja sam upotrijebio kada sam prvi put prezentovao tu ideju u velikoj i punoj sali Opštine Centar uz prisustvo svih kojih se ovo treba da tiče, u periodu kada je Opštinom upravljao Mandićev prethodnik, načelnik Ajnadžić. Bili su na toj prezentaciji prisutni, osim službenika Opštine i načelnika, i predstavnici kantonalnih zavoda za planiranje i zavoda za zaštitu spomenika sa direktorima i svojim saradnicima. Mi smo tu prezentaciju spremili za neke dvije sedmice, jer ideja je bila od starta jasna: napraviti siguran prostor za pješake koji će ih novom formom i tretmanom pokušati zadržati, da to bude neki logičan kraj parka koji ga odvaja od opasnog saobraćaja.

Otkud potreba da se taj graditeljski potez nazove ćilimom?

U svom radu, još od ranih enterijera 80-ih Mirisa dunja, kultnog restorana RS, Zlatare za koju dobijamo Borbinu prestižnu republičku nagradu, kao i u mnogim današnjim, kao što je Kibe, Turski info-centar, Termag na Jahorini, dosad prepoznatog kultnog mjesta Kilima na Ilidži, provijava ta poruka koju ćilim - prostirka pod tobom nosi, jer mi o prostoru saznajemo i u dodiru sa tlom. Malo je ovdje prostora da bih opisao taj misaoni efekat koji u nama jasno budi pojam ćilima. Bob Wilson, veliki mag teatra, pravio je vrhunske predstave gdje je svu scenografiju nosio jedan ćilim na bini.

Sjetimo se da naše majke nisu smatrale kuću okrečenom, useljenom ako nije zastrta (od glagola prostirati), što će u daljnjoj analizi voditi do prostornosti. Ćilimom mi smo određivali ravan našeg življenja, pravili tu prijeku potrebu u nama da omeđimo svoj prostor i tako ga učinimo intimnim. Avlija i vrt su bile vanjske osi življenja, a unutarnja axis mundi, ta vertikala koja nas veže sa kosmosom, sa cjelinom, bio je ćilim, a tome nas je učio i za nas definisao Mircea Elijade. Prostirka pod tobom u nekom staništu prvih ljudi, bila je znak da oni žele da tu zastanu - stanuju.

Ćilimi su mogli i letjeti, a to je upravo radio Veliki Starac, savremenik Hajama u tadašnjoj Perziji, koji je osnovao “hasasine”, koji bi se napušili na ćilimu i onda ih on budio u dženetu koji je on na planini stvarao, a oni uvjereni tada u to širili strah za sve vladare tadašnjeg svijeta, je l’ su bili sveti atentatori i ubijali da bi se vratili u vrtove raja. Danas pojam asasination na engleskom vuče pojam iz djelovanja te ideološke grupe. Vidite koliko ćilim može utjecati!

Duboke su konotacije koje pojam ćilima budi kod nas - pa svi smo na nekom od ćilima propuzali!

On jeste prostorni fenomen, a nema opisa o njemu u kultnoj knjizi “Poetika prostora” Gastona Bachelarda, jer je vezan za istočnu filozofiju. Istok se veže za pod, a zapad za plafon. Dosta o tom pojmu.

Meni je poslužio da bih jasno objasnio našu namjeru, da na neki način otkamo, da sloj po sloj različito tretiranog kamena stavimo u relaciju neke logike koja će podnu ravan činiti osobenom.

Ne pamte se asfaltirani gradovi, naglasio sam u prvom pismu. Nakon te prve prezentacije, kolege iz Zavoda za zaštitu stavili su primjedbu da nismo obradili dovoljno elemente ćilima. Tada je na našim prijedlozima bilo trokutova, kao znaka žene, koje vučemo još od butmirske kulture i koju mi u Bosni usvajamo i u tkanju naših ćilima. Bosanske ćilime krasi ta jedna geometrijska šara, jer mi nismo njegovali cvjetne i florne motive kao na perzijskom ćilimu.

Da ne bih polemisao sa Zavodom, mi smo ćilim nazvali prostirkom - ponjavom, kako neko zove. Ona nema tu ornamentalnu igru i njena logika je prosto tkanje različitih slojeva, boja i debljina. Tako smo izbjegli nepotrebnu i rekao bih zlonamjernu polemiku sa nekim ko je, nažalost, doslovno shvatio taj naziv.

Za vrijeme načelnika Ajnadžića, na osnovu našeg idejnog projekta, sklapa se ugovor sa firmom ITC iz Zenice. Mi naš idejni projekat poklanjamo opštini, jer kao Sarajliji to mi nije bilo prvi put. Poklanjam jer znam i želim da izbjegnem niske kalkulantske premise o mogućoj saradnji. U svojoj dugoj karijeri poklonio sam projekat Radićeve ulice, kao i idejni projekat za Vidikovac, koji nije urađen po tim smjernicama, a projekat za Radićevu - koji smo radili kao konkurs za most prema akademiji, na kojem smo pobijedili davne 2002. godine, a zločesta naša kolegica to sve stopirala i poslala žalbe do Petritscha tada - most je koji je kasnije realizovan i koji je sada simbol Sarajeva i primjer pozitivnog djelovanja u urbanom tkivu grada koji su studenti dobili na ponovljenom konkursu.

Beskorisne stvari su najkorisnije

Dokaz je ovaj spominjani most i sarajevski ćilim danas.

Načelnik Mandić sa opštinskim službama preuzima obavezu i trebalo je da prođu tri godine od te prve inicijative, u koje treba uračunati i vrijeme pandemije. Treba naglasiti da su upravo koleginice iz urbanističke službe Opštine Centar savjesno i kreativno reagovale i mogle na vrijeme korigovati ranije donijetu odluku da se radi rekonstrukcija tog šetališta. Prijedlog je bilo šturo rješenje da se po sredini sade platani i time prostor za boravak na njemu definitivno izgubi. Njihov angažman da učine taj potez kvalitetnim i vrijednim pažnje, koštaće ih jedne besprizorne hajke, od strane samoprozvane grupe za ljepše Sarajevo? Nije ljudski ni civilizovano šta su morale proći i šta ih još čeka, jer sadašnja intervencija na ovom urbanom potezu počela se koristiti za niske političke igre i prepucavanja, nedoraslih političara i partija kojima smo dali povjerenje. Sva ta hajka koja se digla je plod neznanja, ali i niskih interesa.

”Ima onih koji znaju da znaju, takve treba ispred sebe staviti. Ima onih koji ne znaju da znaju, te treba probuditi. Ima onih koji znaju da ne znaju, te treba naučiti. I na kraju, ima onih koji ne znaju da ne znaju, takvih se treba kloniti.” Ovu fenomenalnu definiciju o pogubnosti neznanja čuo sam od Esada Bajtala i on mi nije tačno rekao odakle je ovo našao, kada sam ga pitao. Bitna je poruka.

Neznanje je gore od siromaštva.

Mislim da su sve ove hajke, čiji sam način djelovanja i okupljanja u mase opisao u tom svom pismu, proizvodi masa koji onda traže žrtvu. Znamo što su takve mase radile u prvoj polovini prošlog vijeka.

O tome da svako ima pravo na mišljenje i stav do prostora je neosporan, ali jedno je lični, osobni sud, a jedno opći. Kant za lični sud kaže da nije empirijski, on ne podliježe sudu vremena, niti je stav većine. Ja to malo sarajevski tumačim razliku između ličnog i općeg stava o lijepom. Prolazi li lijepa žena ili muškarac, da se rodno ravnopravno izrazimo, recimo na crvenom tepihu festivalskom. Svi će to primijetiti i biće to prešutna saglasnost na opšte o lijepom, a onda će svako otići do kuće i vidjeti što znači lični izbor.

Moram ovako poentirati, neakademski, jer ta količina negativnog koja se izljeva iza tih anonimnih objava i razmjene sa sebi sličnima, stvara fragmentirano društvo koje se polarizuje, jer imate na jednoj strani nekog ko radi, pa ne stiže da se bavi drugima i nekog ko je bjesomučno u svom vremenu, ima ga napretek za takve stvari. Vremenu plaćenom od ovog društva i, nažalost, u svom neznanju, neobaviještenosti, kritikuje neutemeljeno. Ustvari, svoje frustracije izlučuju na drugog, na žrtvu, od straha da se susretnu sa sobom.

Upravo neznanje i neprovjerene informacije su doveli do ove hajke. Hajke na ljude iz opštine, načelnika, na one jadne ljude koji su to izvodili, koji su morali kupovati vodu od vatrogasaca jer im nije bio obezbijeđen građevinski priključak na vodovodnu mrežu, a koji je bio na lokaciji. Na kraju prozivki prema mom studiju, meni i mladim ljudima koji su to radili, njihovim studentima do jučer. Zato pitam profesorice i profesore koji se lako odlučuju na komentare iz hladovine položaja u kojem se nalaze često iz nepotizma, koji jeste boljka ovog društva, a koji je najočigledniji u akademskoj zajednici. Oni nisu svjesni svoje pogubne poruke po mlade. To su oni isti profesori koji sada imaju dobre plate od nekih 4-5 hiljada maraka za par sati rada, što slabo koji arhitekta koji ima biro, koji dijeli plate, zapošljava mlade da ne odu i naknadno ih školuje kroz praksu može sebi priuštiti. Upravo ti dobro plaćeni profesori i profesorice javno tjeraju mlade iz ove države, govoreći im kako ništa ne valja i u stalnoj nostalgiji za onim vremenima kad su bili nova klasa, kako Đilas smjelo nazva taj nepotizam koji je nastao još u socijalizmu i koji se evo protegao i do nas.

Da sada malo unesem istine i provjerenih činjenica do kojih su mogli doći svi oni koji su htjeli. Dezinformacija se ovako umnožava i laž polako gebelsovski postaje istina.

Evo istine - hronološki složene

- Načelnik Mandić i nova opštinska upravljačka postava preuzimaju obavezu od prijašnje, jer javne nabavke to nalažu. Izvor svih nevolja po ovo društvo su upravo te javne nabavke. Zahvaljujući njima, gospodari i glavni manipulatori su advokati. Zato javne nabavke dobijaju firme koje su naoružane pravnicima. Mi smo dva puta javno branili ovo idejno rješenje u opštini i pred opštinskim vijećem i u prostorijama Društva arhitekata pred arhitektima. Drugi put kada smo u punoj sali opštine prezentovali u napornoj dnevnoj sjednici na red smo došli pred iftar. Bio je ramazan i ja sam požurivan da budem sažet.

Onda je Društvo arhitekata napravilo zločestu anketu na koju bi dijete odgovorilo negativno npr. “Da li ste da se potroši milion i dvjesta hiljada (tada predviđena cifra) za trotoar?” Ne navodeći kojih vrsta radova, količine i od kojih materijala i najvažnije - zašto?

I to smo prošli. Pozitivnih odgovora je bilo više. Onda smo morali uraditi izvedbeni projekat za firmu ITC, koja je u javnim nabavkama dobila taj posao na osnovu idejnog, koji mi poklanjamo opštini. Oni na osnovu idejnog nisu mogli početi raditi i naručivati materijal. Izvedbeni projekat nakon dobijenog javnog tendera, i to je moguće u javnim nabavkama. Tako se i radilo oko izrade nekih dionica autoputa. Mi smo morali angažovati firme za konstruktorske radove. Naime, podloga na koju se kamen polaže mora podnijeti opterećenja od 30 tona za teška interventna vozila Grasa. Pogledajte i vidjećete stubove uz šetnicu, ali na rubu prema zelenilu. Tu se više puta u godini mora izvršiti servis i obezbijediti pristup teškoj mehanizaciji za održavanje tramvajske mreže. Tako teški kamioni bi laku podlogu polomili i mi smo naknadno upozoreni da je to potreba. Zato je ispod kamenih ploča armiranobetonska konstruktivna, a ne podložna ploča, debljine 22 cm. Napominjem, nije podložna ploča, nego ozbiljna konstrukcija, a time normalno skuplja ploča od one iz idejnog projekta.

Zatim, morali smo angažovati vanjsku firmu za izradu projekta vode, odvodnje i separacije. Ranije je pločnik bio asfaltiran i sve se slijevalo prema tramvajskim šinama. Sada je nagib kontra, prema parku i sa neophodnim separatorima za meteorsku vodu, uveden u gradsku mrežu, predviđenu za to. Više se voda sa pločnika neće slijevati na tramvajske šine. Firma za elektroinstalacije je uradila projekat rasvjete i potrebnih priključaka za šahtove i navodnjavanje. Angažovali smo i savjetnicu za hortikulturu, našu koleginicu, koja je dala svoj prijedlog. Kako firma Rad nema trenutno para ni za plate, zato je ugrađeno što su imali, nažalost i stručni ljudi iz njihove firme, koji su htjeli najbolje, nisu bili u mogućnosti da se to realizuje.

To ne treba da brine, jer opština ili neki donator uvijek može to unaprijediti. To i treba uraditi u budućnosti. Namjera nam je bila da se formira aleja koja će praviti “šarenu hladovinu” po šetnici i treba sačekati da naraste zelenilo. Biće to aleja zelenila uz prugu koja će uokviriti sliku šetnice prema parku. To će se i desiti. Sjetimo se Alipašine ulice poslije rata i vidimo je sada.

Sav projekat za izvedbu nismo mogli ovjeriti mi - Studio Zec, nego firma koja ima uslove da djeluje u HUK-u, tačnije Historijskom urbanom krajoliku koji je obuhvatio sve što Sarajevo čini Sarajevom, urbani potez od Marijin-Dvora do Baščaršije. To je uredba kojom je počela eutanazija grada protiv koje sam se borio. Sada je za upravljanje centrom grada, koji je postao nacionalni spomenik, ovom odlukom i ustavnom odredbom Državne komisije za nacionalne spomenike, nadležno federalno Ministarstvo prostora i okoliša. Ministarstvo koje nema ni dovoljno ljudi, niti je dovoljno stručno za tu vrstu usluge. Ministarstvo nema kapaciteta za tu djelatnost, ali ima instrukcije da spriječi razvoj grada. Dokaz je ova odredba komisije za nacionalne spomenike, kojom je propisan katil-ferman za urbanu jezgru grada. Iz neznanja ili je smišljeno, tj. projektovano, to neka svako prosudi po svom nivou političke pismenosti. Ovo je posebna tema o kojoj treba pisati i to svakodnevno, ako hoćemo da se to promijeni, jer obični ljudi ne znaju kako su nas svezali ovom odlukom. Sada se za postavljanje obične reklame u ovom prostoru čeka i po godinu.

Mi koji živimo ovaj prostor ne odlučujemo o njemu, nego odluke o nekoj gradnji ovise o raspoloženju koleginice iz Komisije za nacionalne spomenike, koja ne smije doći u Sarajevo, jer strahuje za sebe, kako sam razumio. Stručno mišljenje komisije, tog “predsjedništva za kulturu” se donosi konsenzusom. Lako bismo mi za konsenzus da svi vidimo Bosnu kao prostor zajedničkog življenja. Federalno ministarstvo za bilo koju odluku mora imati potrebno mišljenje te komisije, koje je, zamislite to, neobavezujuće. To je visoka birokratija. Samo nad Mostarom i Sarajevom su provedene te odluke. Zašto samo na ova dva grada? Pitajte se sami zašto?

Dakle mi - Studio Zec biro nije ni mogao ovjeriti projekat za izvođenje u zoni nacionalnog spomenika, jer nemamo potrebnu licencu, nemamo zaposlene arheologe, istoričare i pravnike kao neke firme iz Mostara i Banje Luke, koje zbog toga rade sve javne tendere. To toliko daleko ide da se sprema promjena starog zakona o zaštiti Čaršije, koji bi trebao da se mijenja i pravi putem javnih nabavki, kao da je to kupovina kancelarijskog namještaja, a ne određenje i budućnost najvažnije stare jezgre grada!

Za sve ovo prozivanje i nerazumijevanje od “dušebrižnika za lijepo”, dobili smo 1%, a to je 15.000 KM za Studio Zec od ukupne sume koja se vrti po medijima (cca 1.500.000 KM). Ukupno je sva dokumentacija koštala firmu koja izvodi - ITC 2%, jer je firma koja je dobila javni tender na osnovu idejnog projekta bila dužna da uradi projektnu izvedbenu dokumentaciju. Te navodno strašne cifre, tačnije 30.000 KM za svu projektnu dokumentaciju, podijelile su tri kompanije, prema obimu posla koji su obavili. Sve se da lako provjeriti i to su mogli saznati svi koji su imali namjeru za provjerenom informacijom.

Tako bi svojim pisanjem bili kritičniji, ali konstruktivni i dobronamjerni. Eto što ti je neznanje? Ili je nešto drugo posrijedi?

Kao prvo, cjeli obuhvat je cca 3.100/m2 (tri hiljade stotinu kvadratnih metara), a ne 1.550 m2 (hiljadu i pet stotina kvadratnih metara), kako se sada manipuliše. Duplo više, a time duplo jeftinije od onoga što zlobna informacija na prvu ukazuje i navodi. Hajdemo sada za one koji ne znaju da objasnimo šta se uradilo za tih 500 KM po kvadratu, koliko je realno potrošeno:

- prvo su pripremni radovi (i to se plaća, zamislite!)

- izrada podloge koja prethodi svakoj ploči

- armiranobetonska konstruktivna ploča da može podnijeti opterećenja za 30-tonska vozila debljine 22 cm (napomena: kada budu dušmani računali, neka uzmu i armaturu koja je stavka za obračun)

- izrada rigola čitavom dužinom šetnice sa odgovarajućim separatorom cca dužine 160 m

- polaganje kamena

To je najzahtjevnija stavka. Kamen koji je ugrađen je trajni i najkvalitetniji granit, tretiran na razne načine, debljine 8 centimetara, debljine nadgrobnih ploča. Rezan u razne dimenzije, pa vam ploču dimenzija 40x60 debljine 8 cm moraju polagati dva majstora ili vakuum mašina. Sve to se polaže u materijal koji se zalijeva cementnim mlijekom koje penetrira do donje podloge i napravi tako jedinstvo između podloge i gornje površine. Fuge su se upravo zbog toga morale raditi šire da bi materijal obuhvatio kamen sa tri strane i time spriječiti ulaz vode i formiranje leda, koji je najveći neprijatelj loše urađene fuge i podloge. Šta to znači?

Neka poredi sadašnje urađene radove sa primjerom ploča debljine 4 centimetra, a sada izvrnute i opasne za hodati. Očigledan primjer nalazi se na desetak metara od “ćilima”, kod Šipad zgrade, prije ulaza pod arkadu. Pogledajte, ali budite pažljivi!

Cijena takvog sirovog materijala je najmanje 200 KM/m2, plus prevoz, vezivni materijal kao podlogu, uloženi rad i fugiranje, pa se slobodno može za realnu kalkulaciju uzeti 350-380 KM po kvadratnom metru ugrađenog kamena. Ugrađeno je 2.500 kvadratnih metara. Ko hoće iskrenu informaciju, lako mu je do nje doći, jer imaju uredne građevinske knjige i količine. Odmah se vidi koliko je ostalo za sve ostale radove.

Zaključak za ovu stavku: Ugrađen je najkvalitetniji kamen. Debljine i kakvoće koja će svakog od nas nadživjeti. Zato nije opravdana bojazan da će to brzo propasti i vandali uništiti. Upravo zbog toga i dugovječnosti, klupe i jesu urađene u onom maniru kao betonske konzole. Drvo koje je na klupi, a koje je egzota, tačnije “Iroko” kvalitetno za ovu namjenu i bolje je od svakog lokalnog, vremenom će​ osijedjeti i dobiti patinu. Tako da će se možda za koju deceniju i promijeniti, ali klupe su u svojoj formi neuništive. I one su predmet zlobnih komentara... Zašto okomito, a ne paralelno sa šetačima, pitaju se neki. Klupe koje su okrenule leđa saobraćaju stavili smo na veliku arlu-oazu zelenila uz tramvajsku prugu, a ovim okomitim klupama smo nastavili logiku podne podloge, povezali je tako sa parkom. Važna napomena - nismo okrenuli leđa parku! Sadašnja upotreba dokazuje da su komunikativne.

- Najvažniji element ovog urbanog poteza je korito zelenila - arla - čitavom dužinom, uz prugu skoro 150 metara.

Sigurna ograda nije visoka, nego široka

Širina ove zelene površine štiti one koji borave na prostoru šetnice koja postaje dio parka.

Tako je napravljena prostorna gesta, koju niko od kritičara ne pominje, a to je da je to sada prostor sigurnog boravka.

Majka neće strahovati kada se lopta otkotrlja djetetu, a ono potrči za njom. Ne može lopta do tramvajskih šina.

Ono što treba opština uraditi je da prepozna donju zelenu ravan parka koja je sada okupirana od djece. Taj prostor parka ispred Hipi klupe treba redizajnirati, zajedno sa kafanom koja je postala mjesto okupljanja i ovom intervencijom bi dodatno dobila na kvaliteti. Ovo je prostor koji su ljudi već prepoznali kao svoj.

Popločaj kuda su ljudi već utabali stazu... Ovaj prostor je javan, a javnim ga zovu kada se sam za to izbori. Ovaj to jeste. Treba ga još samo oplemeniti, što je rekonstrukcija šetnice potcrtala i što je bila intencija - nijet što bismo mi rekli.

Čudi me da niko tu bitnu odrednicu o osjećaju sigurnosti u ovom javnom prostoru nije uočio ili nije htio?

- Pored popločanja urađena je arla dužine 150 metara prosječne širine 2 metra, zatim oaze oko platana na početku kod Koševske ulice, kao i klupe oko spomenika. Uz dvadeset i pet klupa i česmu i to treba uračunati. Unutar arle je proveden sistem kap-po-kap napajanje vodom i tako da za vodu zelenilo ne treba da brine. Česma je potreba šetača i njihovih ljubimaca.

- Posebno sam ponosan na intervenciju oko Spomenika poginuloj djeci grada Sarajeva, Sarajevskoj ruži, kao i drugom spomeniku u tom potezu umjetnika Mensuda Keče Srebreničaninu koji doziva sina... u smrt.

Ovo je aleja tuge. Kada tome dodamo i nišane mladih ljudi koji su također u istom parku, a koji su dali svoj tek započeti život za dostojanstvo ovog grada, koji se tako izborio sa zlom u sebi, i kao niko od onih koji su ga napali raščistio to sa sobom. Nema takvih primjera ni na jednoj od strana koje su nas napadale.

Sada je Spomenik poginuloj djeci grada dobio dostojanstveno postolje, ne djeluje više kao da je umetnut, spušten u formu bivše fontane. Fontana je tu bila simbol, kada je ovo bilo korzo Sarajeva. Sada su svi spomenici na ovom potezu ovom intervencijom dobili na dignitetu. Dostojanstveni su jer su sada primjetni.

Prostor je neophodan da bi se stvorilo pamćenje, a vrijeme da bi se formiralo sjećanje - ovako su o tom bitnom formiranju kolektivnog pamćenja pisali Jan Assman i njegova supruga, u kultnoj knjizi o toj temi “Kulturno pamćenje”.

Koliko smo mi “nekulturni”, po tom bitnom pitanju za identitet, po meni je najstrašniji podatak koji nam se desio sa Markalama. Kao društvo dozvolili smo da se na mjestu zločina, stratištu, mjestu koje je svjetski poznato po svojoj bezobzirnosti, zatre izgradnjom nove zgrade. Sjetimo se šta je premijer Velike Britanije Boris Johnson, kada su granatirali Mariupolj, u ruskoj agresiji na Ukrajinu, rekao povodom toga u svom parlamentu: “Nećemo valjda dozvoliti da se Markale ponove!”

Mi smo Markale poništili zbog sitnog profita jedne kompanije i jednog načelnika. Tamo gdje je danas nikla stambena zgrada, koja nikom nije dobra, ni onom ko će u njoj biti, a dibidus onima okolo, a tek gradu... Trebala je po regulacionom planu tu biti spomen-pijaca, sa garažom ispod. To je bilo predviđeno regulacionim planom iz 1998. godine. Znam to, jer sam učestvovao u izradi istog. Voljom jednog načelnika i jedne kompanije, izgubili smo mjesto za formiranje kolektivnog pamćenja.

Takve pozicije u svijetu postaju sveta mjesta. To je sada Zero u New Yorku.

To, kao i nemar prema Srebrenici i Prijedoru je najveća sramota ove generacije.

Nisam vidio ni primijetio nijedan komentar “udruženja za lijepo” o ovome!

Zato ova intervencija oko spomenika na šetnici daje nadu.

Dobijamo niz pohvala i odličnih komentara od dobronamjernih ljudi. Prije zaključnih riječi moram da odgovorim onim koji su “ćilim” doslovno shvatili pa stavljali neke primjere iz Turske. Čini mi se da su metaforu shvatili na prvu.

Osnov svakog stvaranja jeste pobjeći od te banalne imitacije i asocijacije “na prvu”, jer nešto što je logika jednog materijala, nije primjenjivo za drugi, osim ako autor ne želi provokacijom probuditi neku višu poruku, kako je naš a svjetski priznati umjetnik Braco Dimitrijević radio sa svojim intervencijama u svom muzeju, zašto je on smatrao ulicu.

To u našoj klimi nije izvodljivo, osim eventualno bojenim betonskim pločama. Zašto to raditi? Naiva u urbanizmu često se vidi kod samouvjerenih načelnika. Pogledajte Skoplje. Pametan se tamo stidi!

Zar da betonskim pločama podražavamo logiku vune ili svile koja se tkala na razboju?

Da zaključim

Iz analize troškova vidi se da je ova investicija u razumnim, ako ne i skromnim ciframa. Dodajte na onu cijenu kamene podloge sve radove oko klupa, arle, hortikulturu, rasvjetu, odvode itd. i vidjećete da je to razumno. Molim sve ljude koji spominju tu famoznu cifru od milion i po, potrošenu za nešto što će nas nadživjeti i postati novim identitetom Sarajeva u tom njegovom urbanom miljeu, neka porede to sa današnjim cijenama u građevini. Stan na Crnom Vrhu i novom kompleksu koji se gradi od 100 kvadrata je 700.000 KM. U ovom gradu ljudi kupuju stanove u visini ove cifre koja je otišla na nešto što će valjati svima nama.

Šetnica, famozni ćilim, koristiće i siromahu kao i bogatašu isto, tako je Andrić napisao o mostu i njegovoj upotrebi.

Za uspješan rad želim prvo da zahvalim autorskom timu Studija Zec - Emini, Eni, Saneli, Nermini, Dini, Maku, Mirsi, Isaku - i saradnicima projektantima iz drugih firmi. Ovo je prava prilika da od srca zahvalim u ime tog tima, arhitekticama uposlenicama opštine Centar Selmi i Aidi, koje su doprinijele ko dobre vile, svojim savjesnim odnosom do pozicije koju obavljaju u opštini, da ova intervencija u prostoru ima ovakav karakter i otme se od profane urbane intervencije. Da vrijedi, dokaz je i ova polemika koja se razvila.

Zar to nije dokaz javnog rada ove opštine ili opet trebam podsjećati na one ostale načelnike koji rade u tišini svog interesa? Moram zahvaliti i firmi URBING, koja je ovjerila ovaj projekat, kao i svim ostalim saradnicima. Posebno sam zahvalan firmi ITC iz Zenice, a naročito dobrom čovjeku Fikretu, nekom ko je u ime te firme vodio ove radove i bez čije savjesnosti ništa ne bi bilo ovako kvalitetno izvedeno. Ja tvrdim da je urađeno najbolje što se moglo, što će i vrijeme potvrditi.

Ljudi nisu svjesni koliko ovakvi potezi ovise o pojedincima. Takav je bio Fikret, nadzornik radova i uposlenik firme ITC.

Imam iskustvo od četrdeset i nešto godina izvedbe i imam specijalno poštovanje za ljude koji finaliziraju naše zamisli. Niz aforizama ima o toj temi od onog - jedno je dijete napraviti, a daleko odgovornije to dijete odgojiti; do ovog za nadzor na gradilištu - nadzor je kao babica, pomaže i doktoru i porodilji - prva uzima dijete, ali se prva i zakiti.

Živim ja to jer evo imamo skoro primjer gdje nam je nadzor uzeo kuću od nas autora i završava po svom, nažalost i na štetu za korisnike i grad. Moram zahvaliti profi Mirsi Hadžireviću, koji je u ime Studija Zec vezao i održavao relaciju između želja opštine, kao i ograničenosti javnih nabavki. Također moram zahvaliti i načelniku opštine Mandiću, jer je on potpisao i nosio krajnju odgovornost za ovaj projekat. Ovim poručujem da znam i pretpostavljam odakle, a i zbog čega napadi na njega. Marijin Dvor i njegov potencijal treba otvoriti novim raznim “Tibrama”.

Napomena za čitaoce: mi smo bez jasnog vizionarskog i finalnog izgleda o tom bitnom prostoru Marijin-Dvora još od Daytona do danas. Što je opet tema za isto ovakvo razmišljanje i pisanje!

Ovim pismom sam dokazao da ova “skromna investicija” nije mogla biti manipulacija. Zato su neutemeljene sumnje u neku korupciju. Pišem “skromna investicija”, namjerno cinično, jer ona će se opravdati u budućnosti, a kada je opravdano, onda je skromno. Sigurno da ovaj potez treba nastaviti i na potezu preko puta Predsjedništva, prema Marijin-Dvoru. Mi smo u svom inicijalnom idejnom projektu to posmatrali kao cjelinu. U ovaj dio parka i šetnice ispred najvažnije zgrade države, gdje stoluje njen vrh vlasti, mi smo predvidjeli da se vrati izložbeni paviljon. To je nekad bio reper u Sarajevu. Naš prijedlog predviđa da novi bude izmješten dublje u park. Tom gestom, zajedno sa “ćilimom”, imali bismo konačno izraz ovog vremena i bio bi to doprinos gradu. Konačno kultura da bude “na nogu” od šetnice.

Život sve potvrdi i najbolja satisfakcija je danas slika koju daje ovaj prostor. Prepun ljudi i okupiranih klupa, koje upravo onako postrojene provociraju druženje.

Ovo više nije prostor prolaska, sada se boravi na njemu

Slika napravljena neko veče na ovom prostoru, na kojoj ulični svirač svira na mjestu gdje su nekada stajala, kao zaboravljeni od nekog, korita za cvijeće, a koja su navodno trebalo da nas štite od saobraćajnih incidenata. Ta promjena slike najbolje govori o karakteru sadašnjeg prostora.

On, ulični svirač, ima potrebu da na njemu svira. To znači da ima kome i pri tome se osjeća bezbjedno dok to radi na radost svih koji vole ovaj grad.

Zato kao otac one sintagme, mijenjam ime i od sada neka se sarajevski ćilim zove sarajevska riva. Tako je to naslovio sin mog prijatelja Emira Halilagića. U toj iskrenosti djeteta, krije se poruka koju sada budi ovaj prostor.

To je za njega ko riva u Splitu, mjesto do kojeg se dolazi i ostaje.

Sretan je onaj koji to doživi u iskrenoj reakciji mladog momka.

Hvala svima koji su ovo pročitali i ponovimo onu: ne kudi mrak, zapali svijeću.