Rastvaranje života i nojevski odgovor
Đorđe Krajišnik
I dalje umiremo kao muhe, ali nije nam to strano. Takoreći, svikli smo na naprasna, neprirodna umiranja, i rastvaranja života kao da je to, eto, tako, nešto sasvim obično i svakodnevno. Fatalizam atomskih razmjera naplavio je našu stvarnost, pomjerio nam je imaginarij u trajno zagledano crno, dodatno povijajući naša leđa ka tako nam znanom položaju noja sa glavom duboko u rupi. Tri decenije taj noj naš društveni baštini odbijanje prihvatanja realnosti, samosagledavanja sebe u kosmosu zbilje i (ne)mogućnosti, bez mitomanskih narativa i naše opjevane inatske burleske. Znate li za čuveni bosanskohercegovački inat? Niste još čuli? Evo, sad je onda vrijeme da konačno čujete. To vam je trenutak kad ginemo, na ovaj ili onaj način, kao marva na pragu klanice, ali ginemo visoko podignuta čela. Pri tome sami sebe gledamo odozgo i vičemo, eno kako smo inatni i hrabri, kako smo samo lijepi dok besmisleno gubimo živote.
Ne pitamo, ne talasamo...
Ali, pretpostavljate, nije važan ljudski opstanak u ovoj zemlji, važno je slavno izgubiti glavu, jer kad je tako slavnu skinu sa ramena, onda mi još jednom potvrđujemo našu istrajnost u kulturi smrti. Što nas kao društvo prevashodno zanima. Nikad ne mislimo o tome da bi se ta paradigma trebala mijenjati, da je ovo ovako kako jeste nedostojno postojanja samog, daleko od svake normalnosti. I to nije trenutno stanje, to je u nas permanentno tako otkako se piše naša povijest. Ona je more tragedija, ocean mrtvih, rudnik položenih kostiju koje u crnilu zemlje zjape od besmislenih smrti. Kazalo bi se, od Kulina bana do naših dana, ranom je rana zakopčana, smrt je smrću ovjenčana. Samo to, i ništa više. Ili, kada bismo parafrazirali jednog našeg pisca, onda bismo hladne glave mogli u njegovom stilu ponoviti: bila jednom jedna zemlja, i u njoj ljudi koji umiru neselektivno i suludo, samo to i ništa više.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Nakon svakog našeg poginuća, sve generacije koje nastane ovu naseobinu do idućeg našeg inata sakraliziraju i mitologiziraju to besmisleno ukinuće života, slave ga kao naš herojski podvig i niko se ne pita da li su ti uloženi životi, koji vrijede svakako manje od kile mesa kod kasapina, imali ikakvog smisla, kad su tako olako bačeni pred noge našem inatu. Neodnos koji pokazujemo iznova i iznova prema jedinstvenom fenomenu ljudske egzistencije na ovoj planeti jednostavno ne poznaje kategoriju zapitanosti o validnosti nekog čina. O tome da li je i jedna zera uloženih života opravdana. Nemamo mi vremena da se time bavimo, jer smo svikli da ne pitamo, da ne talasamo, da klimnemo glavom pred zidom strijeljanja i to prihvatimo kao datost. Šta ćeš, tako je, božje davanje, akobogda i sve slične umanjenice vrijednosti čovjeka, koje kao tampon-zona priječe bilo koji drugačiji korak, onaj koji će se jednom konačno usmjeriti van tog kruga začarane zakrvljenosti, najpogubnije su fraze onih koji ne cijene ni vlastiti život, a ni život kao takav. Ako bismo ugrubo pogledali, onda bi većina stanovnika ovog prostora mogla potpasti pod tu kategoriju negatora življenja. Da nije tako, da mislimo da nešto treba biti različito od naših dosadašnjih samovoljnih skokova u provaliju, mi ne bismo generacijama koje dolaze ostavljali kao jedinu vrijednost naše laži i teret strahobalnosti. Uložili bismo nadljudski napor, da nam je stalo, kao što nije, da se više nikada nikome ne dogodi toliko obesmišljavanje hodanja po ovom komadu zemljice crne.
Divnoća
Ali, nemojte se, dragi moji štioci, suviše brinuti. Ništa ne poduzimajte, sjedite gdje ste. I dalje čekajte, čekajte, čekajte... da se pojavi neka navodno dobrodušna ruka odozgo, neka bjelosvjetska javnost, neka međunarodna zajednica, neki naši dokazani prijatelji, da nas potapšu po ramenu, puste svoju vještačku suzu, još nas malo poguraju ka rubu, a zatim za nama ugase svjetlo i zatvore vrata. Dakako, kad život ovdje nestane, oni će onda moći da ovaj vilajet konačno betoniraju, da ga opreme kao pistu na kojoj će plesati svoj dancemakabrični valcer. Njihova stopala neće imati pojma da je tu nekad nešto postojalo, tabanaće u zanosu i govoriti što je lijepa ova zemlja, što je lijepa. Ali šteta, u njoj nema života, samo pusta ledina. Do tada, uzmite lijepo svoje daljinske upravljače, listajte kanale. Eno, Mamić nam nešto poručuje, evo Čeda je došao da nam prosvijetli pamet. U delirijumu smo te pažnje i brižnosti za nas sakate, nemoćne. Kakva divnoća, koliko samo prijatelja, koliko tumača naše zbilje. Primaknite se, tako, bliže toj kašici, neka nas napitaju, neka nam stave pelene. Neka nas bace u vatru.
